Linkovi
najave utakmica i zanimljivosti

OK ĐAKOVO II

03.02.2006., petak

MALA BLOKADA U GLAVAMA

OK BIZOVAC– OK ĐAKOVO 3:0
( 26:24; 25:6; 29:27 )
CURE SU IGRALE U SLJEDEĆEM SASTAVU:

1. SANDRA UNTERAJNER
2. ANDREA IVANDA
3. MAJA ĆURIĆ
4. MAJA AMBRUŠIĆ
5. MONIKA SLIŠKOVIĆ
6. ANTONIJA MARKOVIĆ
7. ANTONELA MARAS
8. TANJA OMAZIĆ
9. TENA KNEŽEVIĆ
10. NIKOLINA RAGUŽ LUČIĆ

Sinoć nakon utakmice neće san na oči. Svaki detalj utakmice vrti se u glavi i po nekoliko puta. Krivo ti je zato što izgubiš 3:0, a sve je moglo biti drugačije. Znam da cure mogu puno više, ali jednostavno nešto im se blokira u glavama i ne ide pa ne ide. Na svaku njihovu spašenu aut loptu stavio sam kemijskom crticu na ruci i kod kuće sam ih izbrojao trinaest. Nevjerojatno. Tisuću puta pitanje – zašto je kretanje u polju toliko sporo?????
Osim SANDRE nijedna se cura u polju ne kreće kako treba. Kao da imaju strah da se bace na taj parket. Statične, ukočene, ponovno olovne noge, a u glavi blokada, jebem mu miša, kao da im je netko dao injekciju za blokadu... Za poludit... Cure vjerujte mi, s klupe je jako teško gledati kako jadne nikakve, čmeljave lopte padaju između vas, a nijedna da se pokrene. Dođe mi da uđem u igru i da sam odigram protiv njihove cijele ekipe, ali ne ide. Tu sam da vas naučim i motiviram da svaki set igramo do 25 i da morate uvijek zaboraviti ono što je prošlo u meču i da razmišljate samo o onome što će se dogoditi. Kada budete razmišljale na taj način vjerujte mi da će početi dolaziti i rezultati.
Jednom sam djevojkama na analizi utakmice rekao da ih sve volim i da su mi sve drage, ali isto tako koliko su mi drage da ih i mrzim, to mrzim (pod znacima navoda ) se odnosilo na to da puno vremena tjedno provodimo zajedno, da svoje slobodno vrijeme koje bih mogao provoditi sa svojom djecom provodim s njima, a da se to ne vraća na odgovarajući način, ne daju sto posto sebe u igri, a najbolji primjer za to je ova utakmica koju smo igrali u Bizovcu.
Utakmica koju smo počeli jako dobro, poveli, vidjela se sigurnost u igri, svi elementi igre se pokrivaju, vodimo 17:10 i onda počinje..., ne znam što počinje. odjednom prijem servisa loš, kuhane lopte počinju padati između njih a one kao da čekaju da neka druga dođe do te lopte, lopte prebačene čekićem s druge strane stvaraju paniku među njima, gledaju jedna u drugu u očekivanju da će uvijek ona druga udariti loptu, a lopta toliko jadna da ne može biti jadnija.
Valjda misle – gotovo je, dobijamo ovaj set i stanu.
Blok nikakav. Uopće se ne ide u blok na naš loš prijem servisa kada njihov smečer bez problema neometan zakucava u naše polje na tri-četiri metra. Vičem s klupe, pokušavam ih pokrenuti ali ne ide pa ne ide. Stignu naš rezultat i povedu 24:23 i pobjede u tom setu. Za ne povjerovat.
Dođem kući i postavljam sebi pitanje gdje griješim. Da li ih ostaviti da igraju same, bez velikih povika s klupe, ili da vičem da ih motiviram. Znam da znaju da smo tu zajedno da težimo istom cilju, da nauče igrati, da uživaju u toj igri i da ih ta igra opušta i relaksira.
Cure moramo razgovarati - ja s vama, vi sa mnom i jedne između drugih. Sjetite se riječi koje vam znam reći u svlačionici, samo kao kolektiv pobjeđujemo, da jedna drugu bodrite i jednostavno moj način rada je takav da želim komunikaciju. Želim da kroz komunikaciju jedna drugoj pomognete, a na kraju krajeva da znam kako dišete za tu odbojku i da je volite i zavolite najviše od svega jer ja mislim da ljepšeg sporta za djevojke nema. To je naravno moje mišljenje. Nemojte da ovo moje razmišljanje i zapažanje utakmica ostane samo mrtvo slovo na papiru.

I onda drugi set. Pad toliko strahovit da me je uopće sramota i pisati. Nijedna nije odigrala kako treba. 6 ( slovima: ŠEST ) poena u cijelom setu, to nismo imali ni sa puno , puno jačim ekipama. Zabijam glavu u pijesak kao noj. Ne znam kako su se cure osjećale, ali meni je na klupi bilo grozno, gledaju jedna u drugu, boje se lopte, ne daj Bože da se koja slučajno baci za loptom ( pokidat ću štitnike za koljena, a mama rekla da su skupi, moram ih čuvati – kao da razmišljaju na taj način ), ajmo cure, ajmo , ali ne ide. Ni jedan elemenat igre ne ide kako treba ... Šest poena, dugo , dugo će mi ta šestica odzvanjati u ušima. Nadam se da će i njima.

U trećem setu smo probali sustavom igre 4- 2, ali kako je set počeo mislio sam da ni to neće dati rezultat. Užas. Cure iz Bizovca su povele 17:6. Zovem time-out, tražim da ne gledaju rezultat, da igraju za sebe, da igraju onako kako mogu i znaju jer jednostavno to kao da nisu one. I to kao da je dalo rezultata. Gledam i ne mogu vjerovati. Šta je sad ovo? Već sam sjeo na klupu i pomirio se s porazom, kad one rastrčane, razigrane, počinju stvarati smišljene akcije i malo po malo izjednačimo na 24:24, što jednostavnim rječnikom prevedeno znači da su cure na njihovih 7 osvojile 18 (slovima: OSAMNAEST ) poena. Pa reci ti meni da sad one ne znaju igrati. Poludit ću u razmišljanjima kako sad to????? Čak imamo i set loptu jer smo vodili 26:25, ali set gubimo 29:27.

Na kraju svega izvlačim zaključak da je to neiskustvo i da u jednu ruku volim što nam se ovakve utakmice dešavaju u ovoj prvoj godini natjecanja, jer sam mišljenja da iz onih utakmica s Marulkom i Vukovarom kada su izgubile u petom setu gdje jednostavno moraju shvatiti da u takvim situacijama moraju biti angažirane i skoncentrirane preko 110 posto svojih mogućnosti da bi se takva utakmica dobila, a iz ove utakmice s Bizovcem da su kojim slučajem dobile taj treći set možda bi zbog pada njihove ekipe dobile i utakmicu.

Moramo početi još više razgovarati i želio bih da cure shvate jedno - da su sada u fazi da počinju shvaćati igru i da od njih samih sada već mogu tražiti veći angažman u kombiniranju igre i razigravanju da sve ravnopravno i iz prve i iz druge linije budu uključene i u fazi obrane i u fazi napada.

Još jednom naglašavam da je ova prva sezona , sezona učenja, sezona u kojoj ćemo odigrati puno utakmica i da u ovoj sezoni želim stvoriti podjednako dobre igračice u svim dijelovima igre , što i pokušavam i čemu težim jer samo na taj način u budućnosti ćemo dobiti jednu dobru ekipu, ekipu koja će se ravnopravno moći nositi sa bilo kojom ekipom na ovim našim prostorima koje su obuhvaćene drugom i trećom ligom. Ovo sam rekao da se cure slobodno opuste i da igraju , da se uhvate u koštac i s prijemom servisa i sa smečom, a ne da se sakrivaju kod prijema, odnosno da se boje opustiti ruku kada treba opaliti po lopti.

Svi zajedno i svim snagama moramo dalje i možemo bolje.

Cure ja vjerujem u vas !!!!!!!!!!!!!!

Iduću utakmicu idemo u Čepin, pa sad da vas vidim.

- 20:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

OK ĐAKOVO II
Adresa: Ivana Kukuljevića 7
Telefon/fax: 031/813-418

Predsjednik: Miroslav Užarević
mob: 091/52-28-332

Trener: Darko Perković
mob: 098/99-52-923
e-mail:
darko.perkovic@os.t-com.hr

o povijesti kluba...
Promatrajući kompletan ekipni sport u gradu Đakovu te 1998. godine došao sam do zaključka da osim rukometa , što se tiče ženskog sporta, nema više ništa gdje bi djevojke mogle koliko toliko pronaći sebe i skloniti se u tim osjetljivim godinama iz kafića i poraditi na sebi u tim zimskim mjesecima kada naš grad utone u jedno "kulturno mrtvilo".

Razmišljao sam o tome na taj način koliko je meni sport donio toga dobroga, druženja, prijateljstva, kroz sve te obveze izgrađivanje radnih navika, veselja nakon pobjeda , tuge nakon poraza, razmišljanja gdje sam pogriješio, kako to na najlakši način ispraviti u budućnosti, i koliko sam u svemu koristio glavu da bi protivnika matirao na najlakši način, a da ne dam svoj maksimum. To su mi uvijek bili najslađi poeni .
Ovaj sport jako traži glavu - razmišljanje, a ne samo sirovu snagu.

Kako sam u to vrijeme bio član muške odbojkaške ekipe ( koja danas na žalost više ne
postoji ) htio sam pokušati početi voditi jednu žensku odbojkašku ekipu vođen time da nisu sve cure dovoljno hrabre da se uhvate u koštac s rukometom, u odnosu na odbojku grubim sportom, tako da će i za mene ostati djevojaka koje će početi trenirati.

I tako je te 1998. godine osnovan ŽOK Đakovo u okviru OK Đakovo.

Uz pomoć radio Đakova dali smo oglas da se osniva klub i da počinjemo s treninzima vani na otvorenom igralištu Hrvatskog Sokola.
Odaziv djevojaka je bio takav da sam se na prvom okupljanju uplašio broja djevojaka koji se pojavio.Došlo je ukupno 49 djevojaka, a ja sam za treniranje na raspolaganju imao jednu mrežu i tri lopte.
Pomislio sam u sebi kako je svaki novi početak težak i klub je počeo s radom.
Prvi trening sam imao 18.05.1998. godine.
Djevojke sam podijelio u dvije grupe, a trenirali smo četiri puta tjedno s prvom grupom od 17.30 do 19.00 sati, a s drugom grupom od 19.00 do 20.30 sati.
Mogu samo bogu zahvaliti što su djevojke voljele dolaziti trenirati i što su ove iz prve grupe ostajale i na treningu druge grupe kao promatrači tako da su se roditelji zabrinuli gdje su im djeca od 17.00 do 21.00 sat i u toj svojoj brizi su počeli dolaziti i gledati što im djeca rade.
Zahvaljujući tome jedan od roditelja je na taj način postao i prvi sponzor ŽOK Đakovo jer kada je došao i vidio u kojim se uvjetima radi kupio je curama komplet opremu ( dresove, gaćice, trenerke ), jednu mrežu s antenama i ono što je meni bilo najvažnije kupljeno je petnaest novih lopti, tako da na idućem treningu iako je bio tmuran dan pred kišu meni je sjalo sunce. Želio je pomoći , pomogao je i ja mu od sveg srca želim sve najbolje u životu – Pero veliko hvala !!!!
Zamisli sad kombinacije, ja – pedeset cura – osamnaest lopti – NEVJEROJATNA KOMBINACIJA.
Borba s tim asfaltom nam je odmah bila puno lakša.

Pripremali smo se za početak prvenstva, prvog prvenstva ženske odbojke u povijesti grada.

Pred sam početak prvenstva napravio sam selekciju djevojaka s kojima ću trenirati u dvorani i s kojima ću početi prvenstvo, a bilo mi je jako krivo što nisam mogao nastaviti i s ostalima , ali to jednostavno tehnički nije bilo izvedivo.

Počeo sam raditi sa sljedećim curama:

1. IVANA MAJSTOROVIĆ 1983.
2. VALERIJA TOMIĆ 1983.
3. RUŽICA MIŠURA 1985.
4. MAJA ŠĆURIĆ 1984.
5. MARTINA VRAČEVIĆ 1984.
6. TEA VUIĆ 1983
7. MAJA KULUNDŽIĆ 1982.
8. MONIKA MITROVIĆ 1983.
9. KRISTINA UZELAC 1983.
10. JASMINA ĆURAK 1983.
11. MAJA SABLJAR 1982.
12. JASMINKA ABRAMOVIĆ 1982.
13. SANDRA IVANOVIĆ 1982.
14. SANELA ĆAVARUŠIĆ 1982.
15. NATAŠA BOŽIĆ 1983.
16. IVANA BALEKIĆ 1984.
17. IVANA SADAIĆ 1982.
18. IVANA RAJKOVIĆ 1978.
19. VJEKOSLAVA BOŠKOVIĆ 1979.
20. KSENIJA POLOŠKI 1982.
21. MIRELA BOŠNJAK 1983.
22. IVA BOŠKOVIĆ 1983.
23. IVANA PULJIĆ 1984.

To naše prvo natjecanje bilo je u "Slavonskoj ligi" između tri ekipe: mi, Nova Gradiška, gimnazija Matija Mesić – Slavonski Brod, po dvostrukom kružnom sistemu gdje smo otprilike svi bili podjednaki i gdje je svatko svakoga mogao dobiti.
Iz tog vremena nikako ne mogu zaboraviti veliku borbu za opstanak same ekipe, traženje sponzora, organizacija prijevoza, organizacija prijateljskih utakmica, novca na kapaljku, a sve košta, svi traže ...., a isto tako i ono što u čovjeku uvijek ostaje – ono lijepo, jer ružno se uvijek zaboravlja, ono veselje u kombiju kad dobijemo utakmicu u gostima, a cure zapjevaju meni vozaču. Ostaje u sjećanju i jednodnevni izlet u Bizovac na kraju sezone gdje smo nastavili to naše zajedničko druženje, gdje se razvija taj duh zajedništva, duh pripadnosti toj ekipi.

No kako to obično u priči biva – što je lijepo kratko traje.

U listopadu 1999. godine odlazim na novi posao u mili nam glavni grad. Cure mi priređuju oproštaj. Stisnulo se nešto u grlu, a gdje ću to pred njima pokazati. Na poklon dobivam veliku uvećanu našu zajedničku fotografiju, loptu s njihovim potpisima i mojim brojem 4, koja sada ima posebno mjesto u stanu ( i srcu naravno ) i jedan jedini osvojeni pehar s turnira u Slavonskom Brodu. ( od njega danas imam samo dijelove jer je to moja "tehničarka" od četiri godine stalno tražila i spremala na "svoje mjesto".
To ljeto, prije nego što sam otišao, počelo se malo ozbiljnije raditi u cijelom klubu tako da su naprevljena tri terena za odbojku na pijesku na gradskom bazenu i sada kad sam pomislio da bi se moglo puno kvalitetnije raditi, npr. škola odbojke za djecu preko ljeta, morao sam otići.

Spletom životnih okolnosti u Zagrebu se nisam dugo zadržao tako da se 2001. godine vraćam i ponovno se uključujem u rad kluba, a sada u toj sezoni su tu pored starih i neke nove cure:

1. MONIKA KARABOJEV 1983.
2. PETRA ANGEBRANDT 1983.
3. IVANA MAJSTOROVIĆ 1983
4. VLATKA KOREN 1984.
5. MARTINA VRAČEVIĆ 1984.
6. ZRINKA VRAČEVIĆ 1985.
7. MARINA ŠARIĆ 1985.
8. RUŽICA MIŠURA 1985
9. SUZANA KUNA 1985
10. MARTINA BAGARIĆ 1985.
11. ANTONIJA JUKIĆ 1986.
12. LIVIJA VRAČEVIĆ 1987.
13. JELENA LUCIĆ 1988.
14. MARIJA DUBRAVAC 1988.
15. ANTONIJA ŠIMIĆ 1988.
16. ANA BIUK 1988.
17. IRMA ŠĆURIĆ

S gore navedenim curama odradio sam samo jednu sezonu i iz osobnih razloga ponovno sam bio odsutan iz kluba sve do ove 2005. godine kada sam se pred početak sezone ponovo uključio u rad kluba.