ponedjeljak, 15.05.2006.
KRUPNE CRNE OČI MALE CIGANKE
Našla sam jednu priču koja me se dojmila pa evo je
Povukla je za ruku otmjeno odjevenu ženu u tamno smeđu kaputu sa krznom lisice oko vrata : „Teta, daj mi dvije banke, otpjevat ću ti jednu pjesmu“ .
„Pih!“ izusti žena, okrene se prodavačici i zamoli je da joj pokaže vuneno sukno. Oko nje još nekoliko žena, potrošača. Mala Ciganka opet je povukla damu za rukav. „Teta, daj mi dvije banke…“ Oči joj krupne. Kosa duga a na glavi šarena marama. Lice zagasito. Na njoj trošni, predugi zimski kaput. Noge gole, a cipele stare i odviše velike za njeno djetinje stopalo.
Otkud li je došla ta mala djevojčica ? Ima li koga? Gledam njen molećiv pogled, slabašno tijelo, ozeblo. Da li je jela ?
Vuče redom žene za rukav. Od nikoga ne dobiva ništa. Svi je pogledaju, nešto promrmljaju i otresito joj odgovore. Prišla je peći u velikoj, modernoj trgovini. Pruža ruke. Grije ih. Plave su i hladne. Kraj nje prolazi djevojčica u plavom kaputu, sa lijepim čizmicama i crvenom mašnicom na uredno očešljanoj kosi. Ljubomorno je gledaju krupne crne oči male Ciganke. Što li misli ? Da li bi ona htjela biti takva, lijepo i uredno odjevena djevojčica ? Bi li mogla tako živjeti, bez čežnje za lutanjem i prosjačenjem ?
„Čiko, obraća se trgovcu, daj mi komadić krpice. Sašila bih si haljinu. Otpjevat ću ti tri pjesme, koje hoćeš !“
Ljudi je gledaju. Smiju se, šale, dobacuju. Promatraju njene poderane, blatne, velike cipele. Što li je skrivila ta mala djevojčica ?
„Evo ti jedna kifla“ govori jedna žena i daje joj. Djevojčica lakomo uzima. Zagrize. „Ala je dobra, svježa.“ Zaboravila je da bi sada morala i nešto otpjevati. Tako barem uvijek kaže, prije nego nešto dobije. Sve uokolo promatrala je krupnim crnim očima. Ne znam što je tada mislila.
Pokušaj nekad promatrati ljude…
Možda će ti njihove oči ispričati svoju priču…. No bez obzira, ljudi jesu kao i slike. Pokušaj ih nacrtati riječima……
- 20:24 -
nedjelja, 07.05.2006.
BeZoBrAzNi LjUdI
Malo poduži komentar na post koji je napisala squo
Squo je pisala o bezobrazluku i o ljudima kojima po sto i jedan put moraš ponoviti jednu te istu stvar.
A li to je samo jedna od skupina bezobraznih ljudi.
Ja ću pisati o bezobraznim ljudima koji misle da su toliko pametni i misle da im nitko ništa ne treba reći. Kao na primjer kada nekome pokušaš dati savjet jer si bio u istoj ili sličnoj situaciji a oni te samo proglase budalom i učine suprotno od onoga što savjetuješ. I pogodite što se dogodi, zaključe da su učinili pogrešno a onda se ljute kad im kažeš onu staru „JESAM TI REKLA“
A ima i još jedna skupina ljudi a to su oni koji te zajebavaju kad upitaš nešto jer ti nije jasno. A onda ti samo da budeš zloban i da njih napraviš glupima upitaš ih to isto pitanje jer znaš da sigurno ni oni ne znaju odgovor i samo pokušavaju ispasti inteligentni.
Eto tako vam je to ali bez obzira na to koliko je netko bezobrazan ti uvijek možeš biti bezobrazniji.
- 15:57 -
utorak, 02.05.2006.
Kraj priče
Evo da mi se squo nebi naljutila ide KRAJ PRIČE
…Došlo je jutro i ona je pokušavajući zaboraviti na Gorana sjela u auto i otišla u zračnu luku. Čula je da je sletio zrakoplov koji je čekala i pogledom je tražila Kwamea. Ugledala je poznato lice i pošla prema njemu. Pozdravili su se i na trenutak je uspjela zaboraviti na Gorana. Nakon što ga je odvezla u hotel otišli su na razgovor sa njenim šefom, sve je bilo savršeno, problemi s Goranom u potpunosti su isparili iz njenog sjećanja…
…Kwame i ona su izašli na piće, upoznala ga je s Marinom, Damirom i svim ostalim frendovima, samo Gorana nije bilo. Za par sati svi su se razišli a njih dvoje ostali su sami. Razgovarali su, zezali se kad se Kwame odjednom uozbiljio. Danijela ga je u čudu pogledala i upitala „Što ti je?“
„Ne znam kako ti ovo reći ali Danijela ja imam djevojku!“
„Pretpostavljala sam…“
„Pokušao sam ti to reći i prije ali jednostavno nisam mislio da je važno dok ti nisi otišla“ nastavio je on
„ma nema veze, drago mi je da je tako, u ostalom živimo predaleko da bi išta moglo biti između nas“
„Znači ne ljutiš se i možemo ostati prijatelji“
„Pa naravno“ odgovorila je i nasmijala se“…
…Dan poslije tog razgovora išli su obilazak grada i za vrijeme malog predaha u parku Danijela je ugledala poznatu osobu kako im se približava, bio je to Goran. Prišao im je i nekako kiselo pozdravio
„Gorane…“ tiho je rekla Danijela
„Zar nas nećeš upoznati“ upitao je hladno
„Da naravno“ rekla je i onda se obratila Kwameu „Kwame, ovo je Goran“
„Gorane, ovo je Kwame“
Upoznali su se a onda je Goran samo hladno rekao „Pa eto samo sam se došao upoznati a sad vas ostavljam“
Danijela ga je pratila pogledom kad joj je Kwame rekao „Nadam se da se nećeš ljutiti ako primijetim da nešto ima između vas dvoje“
Danijela se žalosno nasmiješila i odgovorila „Bojim se da se o nas dvoje može govoriti samo u prošlom vremenu“.
Kwame ju je pogledao i rekao „A imam i osjećaj da to ima veze sa mnom“
„Ma nema veze…“
„Ima veze, razgovaraj sa njim i objasni mu“
„Pokušala sam ali…“
„nema ali, vidim koliko ti znači, idem sada a ti nađi način da se pomirite, ok?“
„Da…“
„Hajde razvedri se, vidjet ćeš da će sve biti uredu!“
Kwame je otišao a Danijela je ostala sjediti u parku razmišljajući o njegovim riječima…
… Kasnije tog dana nazvala je Gorana, ali on jednostavno nije slušao. Nekoliko ga je puta nazvala i on je napokon saslušao što mu je htjela reći ali on je jednostavno odgovorio da je više ne vidi kao prije i spustio joj slušalicu. Nazvala je Marinu da joj se izjada i nakon pola sata jadanja najboljoj frendici malo se smirila i opustila. Sjela je na krevet i razmišljala kako joj se to dogodilo. Nakon nekog vremena osjetila je nevjerojatan umor i tek tada je primijetila da je ponoć već davno prošla. Legla je u krevet i nekako uspjela zaspati…
…Ujutro kad se probudila osjećala se umornija nego kad je legla ali morala se ustati jer je taj dan Kwame išao kući. Bio je tmuran i tužan dan, padala je kiša i bilo je prohladno. Otišla je po Kwamea i dok su sjedili u predvorju hotela on je u potpunosti skrenuo s teme i došao na ono o čemu Danijela nije htjela razgovarati, o njoj i Goranu.
„I jesi riješila išta što se tiče tebe i Gorana?“ odjednom je odjeknulo pitanje u njenim ušima
„Ma nisam ali nemoj se brinuti, sve ću ja to riješiti!“ odgovorila je i kiselo se nasmiješila
„Danijela ne mogu te gledati žalosnu, odmah se osjećam loše“ rekao je Kwame
„Pa zato ja nisam tužna, evo vidiš“ Odgovorila je i razvukla usta u široki veseli osmijeh
„a sad me ispričaj, moram do toaleta“rekla je i ustala se od stola…
…Dok je Danijela bila u toaletu u predvorju hotela pojavio se Goran.
„Htio si razgovarati sa mnom?“ obratio se Kwameu
„Da, o Danijeli“ odgovorio je Kwame
„Pa mogao si to prije reći pa bih ti odmah rekao da me ne zanima“ zlobno je odgovorio Goran
„Daj pa nemoj tako, ona te stvarno voli“ uvjeravao ga je Kwame
„ma daj molim te to su sve gluposti“
„Ne nisu gluposti, pa vjeruj mi“ uporno je nastavljao
„Slušaj to te se ne tiče, ako ne želim više biti s njom ne želim i gotovo, jeli ti jasno?“ rekao je Goran i otišao, par minuta poslije pojavila se i Danijela.
„Hej zamišljeni“ obratila se Kwameu „vrijeme je da pođemo, avion ti polijeće za pola sata“
Kwame se trznu i reče „da, idemo“
Na aerodromu su se oprostili i Kwame je ušao u avion. Danijela je gledala kroz prozor bez prestanka razmišljajući o Goranu. Avion je već davno odletio a ona je još gledala kroz prozor. Izašla je vani, kiša je nakon kratke pauze ponovo pošla padati, činilo joj se kao da je kiša žali i ona je zaplakala, kad je osjetila nečiju ruku na ramenu, okrenula se
„Gorane…“ da bio je to Goran, stajao je pred njom sav mokar zamišljeno je gledajući svojim sanjarskim očima
„Oprosti mi Danijela…nisam shvaćao…Marina…Kwame…pokušali su mi objasniti ali ih nisam slušao…oprosti mi…“
„nije bitno što se prije dogodilo, bitno je da si shvatio“ prekinula ga je Danijela i zagrlila ga. Pogledali su se i poljubili, lagano je spustila glavu na njegovo rame, kiša joj više nije smetala, baš naprotiv, kapljice su joj nevjerojatno prijale…
„Danijela volim te…“ tiho je rekao Goran
„I ja tebe, i ja tebe“ rekla je Danijela još tiše topeći se u njegovom zagrljaju
- 19:51 -