Evo da mi se squo nebi naljutila ide KRAJ PRIČE
…Došlo je jutro i ona je pokušavajući zaboraviti na Gorana sjela u auto i otišla u zračnu luku. Čula je da je sletio zrakoplov koji je čekala i pogledom je tražila Kwamea. Ugledala je poznato lice i pošla prema njemu. Pozdravili su se i na trenutak je uspjela zaboraviti na Gorana. Nakon što ga je odvezla u hotel otišli su na razgovor sa njenim šefom, sve je bilo savršeno, problemi s Goranom u potpunosti su isparili iz njenog sjećanja…
…Kwame i ona su izašli na piće, upoznala ga je s Marinom, Damirom i svim ostalim frendovima, samo Gorana nije bilo. Za par sati svi su se razišli a njih dvoje ostali su sami. Razgovarali su, zezali se kad se Kwame odjednom uozbiljio. Danijela ga je u čudu pogledala i upitala „Što ti je?“
„Ne znam kako ti ovo reći ali Danijela ja imam djevojku!“
„Pretpostavljala sam…“
„Pokušao sam ti to reći i prije ali jednostavno nisam mislio da je važno dok ti nisi otišla“ nastavio je on
„ma nema veze, drago mi je da je tako, u ostalom živimo predaleko da bi išta moglo biti između nas“
„Znači ne ljutiš se i možemo ostati prijatelji“
„Pa naravno“ odgovorila je i nasmijala se“…
…Dan poslije tog razgovora išli su obilazak grada i za vrijeme malog predaha u parku Danijela je ugledala poznatu osobu kako im se približava, bio je to Goran. Prišao im je i nekako kiselo pozdravio
„Gorane…“ tiho je rekla Danijela
„Zar nas nećeš upoznati“ upitao je hladno
„Da naravno“ rekla je i onda se obratila Kwameu „Kwame, ovo je Goran“
„Gorane, ovo je Kwame“
Upoznali su se a onda je Goran samo hladno rekao „Pa eto samo sam se došao upoznati a sad vas ostavljam“
Danijela ga je pratila pogledom kad joj je Kwame rekao „Nadam se da se nećeš ljutiti ako primijetim da nešto ima između vas dvoje“
Danijela se žalosno nasmiješila i odgovorila „Bojim se da se o nas dvoje može govoriti samo u prošlom vremenu“.
Kwame ju je pogledao i rekao „A imam i osjećaj da to ima veze sa mnom“
„Ma nema veze…“
„Ima veze, razgovaraj sa njim i objasni mu“
„Pokušala sam ali…“
„nema ali, vidim koliko ti znači, idem sada a ti nađi način da se pomirite, ok?“
„Da…“
„Hajde razvedri se, vidjet ćeš da će sve biti uredu!“
Kwame je otišao a Danijela je ostala sjediti u parku razmišljajući o njegovim riječima…
… Kasnije tog dana nazvala je Gorana, ali on jednostavno nije slušao. Nekoliko ga je puta nazvala i on je napokon saslušao što mu je htjela reći ali on je jednostavno odgovorio da je više ne vidi kao prije i spustio joj slušalicu. Nazvala je Marinu da joj se izjada i nakon pola sata jadanja najboljoj frendici malo se smirila i opustila. Sjela je na krevet i razmišljala kako joj se to dogodilo. Nakon nekog vremena osjetila je nevjerojatan umor i tek tada je primijetila da je ponoć već davno prošla. Legla je u krevet i nekako uspjela zaspati…
…Ujutro kad se probudila osjećala se umornija nego kad je legla ali morala se ustati jer je taj dan Kwame išao kući. Bio je tmuran i tužan dan, padala je kiša i bilo je prohladno. Otišla je po Kwamea i dok su sjedili u predvorju hotela on je u potpunosti skrenuo s teme i došao na ono o čemu Danijela nije htjela razgovarati, o njoj i Goranu.
„I jesi riješila išta što se tiče tebe i Gorana?“ odjednom je odjeknulo pitanje u njenim ušima
„Ma nisam ali nemoj se brinuti, sve ću ja to riješiti!“ odgovorila je i kiselo se nasmiješila
„Danijela ne mogu te gledati žalosnu, odmah se osjećam loše“ rekao je Kwame
„Pa zato ja nisam tužna, evo vidiš“ Odgovorila je i razvukla usta u široki veseli osmijeh
„a sad me ispričaj, moram do toaleta“rekla je i ustala se od stola…
…Dok je Danijela bila u toaletu u predvorju hotela pojavio se Goran.
„Htio si razgovarati sa mnom?“ obratio se Kwameu
„Da, o Danijeli“ odgovorio je Kwame
„Pa mogao si to prije reći pa bih ti odmah rekao da me ne zanima“ zlobno je odgovorio Goran
„Daj pa nemoj tako, ona te stvarno voli“ uvjeravao ga je Kwame
„ma daj molim te to su sve gluposti“
„Ne nisu gluposti, pa vjeruj mi“ uporno je nastavljao
„Slušaj to te se ne tiče, ako ne želim više biti s njom ne želim i gotovo, jeli ti jasno?“ rekao je Goran i otišao, par minuta poslije pojavila se i Danijela.
„Hej zamišljeni“ obratila se Kwameu „vrijeme je da pođemo, avion ti polijeće za pola sata“
Kwame se trznu i reče „da, idemo“
Na aerodromu su se oprostili i Kwame je ušao u avion. Danijela je gledala kroz prozor bez prestanka razmišljajući o Goranu. Avion je već davno odletio a ona je još gledala kroz prozor. Izašla je vani, kiša je nakon kratke pauze ponovo pošla padati, činilo joj se kao da je kiša žali i ona je zaplakala, kad je osjetila nečiju ruku na ramenu, okrenula se
„Gorane…“ da bio je to Goran, stajao je pred njom sav mokar zamišljeno je gledajući svojim sanjarskim očima
„Oprosti mi Danijela…nisam shvaćao…Marina…Kwame…pokušali su mi objasniti ali ih nisam slušao…oprosti mi…“
„nije bitno što se prije dogodilo, bitno je da si shvatio“ prekinula ga je Danijela i zagrlila ga. Pogledali su se i poljubili, lagano je spustila glavu na njegovo rame, kiša joj više nije smetala, baš naprotiv, kapljice su joj nevjerojatno prijale…
„Danijela volim te…“ tiho je rekao Goran
„I ja tebe, i ja tebe“ rekla je Danijela još tiše topeći se u njegovom zagrljaju
Post je objavljen 02.05.2006. u 19:51 sati.