Našla sam jednu priču koja me se dojmila pa evo je
Povukla je za ruku otmjeno odjevenu ženu u tamno smeđu kaputu sa krznom lisice oko vrata : „Teta, daj mi dvije banke, otpjevat ću ti jednu pjesmu“ .
„Pih!“ izusti žena, okrene se prodavačici i zamoli je da joj pokaže vuneno sukno. Oko nje još nekoliko žena, potrošača. Mala Ciganka opet je povukla damu za rukav. „Teta, daj mi dvije banke…“ Oči joj krupne. Kosa duga a na glavi šarena marama. Lice zagasito. Na njoj trošni, predugi zimski kaput. Noge gole, a cipele stare i odviše velike za njeno djetinje stopalo.
Otkud li je došla ta mala djevojčica ? Ima li koga? Gledam njen molećiv pogled, slabašno tijelo, ozeblo. Da li je jela ?
Vuče redom žene za rukav. Od nikoga ne dobiva ništa. Svi je pogledaju, nešto promrmljaju i otresito joj odgovore. Prišla je peći u velikoj, modernoj trgovini. Pruža ruke. Grije ih. Plave su i hladne. Kraj nje prolazi djevojčica u plavom kaputu, sa lijepim čizmicama i crvenom mašnicom na uredno očešljanoj kosi. Ljubomorno je gledaju krupne crne oči male Ciganke. Što li misli ? Da li bi ona htjela biti takva, lijepo i uredno odjevena djevojčica ? Bi li mogla tako živjeti, bez čežnje za lutanjem i prosjačenjem ?
„Čiko, obraća se trgovcu, daj mi komadić krpice. Sašila bih si haljinu. Otpjevat ću ti tri pjesme, koje hoćeš !“
Ljudi je gledaju. Smiju se, šale, dobacuju. Promatraju njene poderane, blatne, velike cipele. Što li je skrivila ta mala djevojčica ?
„Evo ti jedna kifla“ govori jedna žena i daje joj. Djevojčica lakomo uzima. Zagrize. „Ala je dobra, svježa.“ Zaboravila je da bi sada morala i nešto otpjevati. Tako barem uvijek kaže, prije nego nešto dobije. Sve uokolo promatrala je krupnim crnim očima. Ne znam što je tada mislila.
Pokušaj nekad promatrati ljude…
Možda će ti njihove oči ispričati svoju priču…. No bez obzira, ljudi jesu kao i slike. Pokušaj ih nacrtati riječima……
Post je objavljen 15.05.2006. u 20:24 sati.