subota, 25.03.2006.
Hej!!!
Ev' samo da osvjezim!!!!!!!!
- 19:30 -
srijeda, 15.03.2006.
NOĆNA MORA
Ovo je prva priča koju sam ja napisala, a da je bila objavljena. Bila sam prvi razred srednje škole a bila je objavljena u jednim hrvatskim novinama za mlade u Njemačkoj
Pošto je priča dosta dugačka ide u dva dijela.
Opet sam se probudila znojna. Otkad sam upoznala Marka sanjala sam stalno isti san ili možda bolje reći noćnu moru. Sjedila sam na krevetu i pokušavala iz glave istjerati sliku koja me progonila već danima. Moj dečko, koji je trenutno u Italiji, stoji iznad mrtvog Marka i govori mi kako neće dopustiti da itko stane na put našoj vezi. Najviše me bilo strah činjenice da sam ponekad u snovima viđala stvari koje su se nakon nekog vremena čak i dogodile. «Izbij to iz glave» govorila sam sama sebi «to su same gluposti». «Pa ti znaš Danijela, a uostalom kako bi on mogao saznati za Marka, a i da sazna shvatit će da je to samo učinak dolaska turista i ljetnih ludorija i da će to proći zajedno sa sezonom». Pronašla sam bezbrojne razloge da se to ne dogodi. Misli su mi i dalje navirale «Ma vjerojatno je i Danijel pronašao neku curu u Italiji. Dobar je on, shvatit će» utješila sam samu sebe i vratila se na spavanje.
Ujutro sam se ustala umornija nego što sam legla i odmah nazvala najfrendicu Marijanu da idemo na kavu. Čim smo se sastale njeno oštro oko je odmah primijetilo da sa mnom nešto nije uredu.
«Hajde da čujemo reci svojoj psihijatrici što nije uredu?» upitala je malo zajedljivo.
«Opet sam sanjala onaj isti san».
«Onaj gdje Danijel Marka…?»
«Da, upravo taj» prekinula sam, jer mi se nije dalo i iz tuđih usta slušati o tome.
«Pa to je već treći put!!!» odgovorila je ona uzbuđeno «Ali nema veze, razvedri se» nastavila je veselije «znaš da se najčešće dogodi suprotno od onoga što sanjamo.»
«Pokušavaš li reći da će Marko ubiti Danijela?» pitala sam u šali.
«Ma ne, možda čak postanu prijatelji!»
«Imaš pravo, ipak imaju dosta toga zajedničkog.»
«Da, i ti si im zajednička»odgovorila je, smijući se.
«Pa ti uvijek nađeš prave riječi» odgovorila sam joj.
«To su odlike dobrih psihića!»
Na te riječi obadvije smo se veselo nasmijale, završile razgovor o mojim noćnim morama i otišle svaka na svoj ljetni posao, uz dogovor za ponovni sastanak u dva, jer smo obadvije tada imale pauzu.
Nisam mogla vjerovati da me samo jedan razgovor s njom može smiriti, no nažalost, to je bilo
samo na kratko vrijeme. Tek što sam se riješila jedne noćne more započela je druga. Dok sam oko pola jedan uživala na terasi svog najmržeg kafića, a ujedno i radnog mjesta, niotkud se pojavio Marko.
«Pozdravljam zaposlenu ljepoticu!»
Odmah sam se nasmijala i odgovorila «I ja besposlenog turista!»
Prišao mi je i poljubio me a ja sam se kao i uvijek našla na sedmom nebu.
«Što ćeš ti ovdje kada se svi turisti odmaraju i pripremaju za popodne?» odmah sam ga upitala.
«Vrijeme za odmor koristim samo kako bih te vidio.»
«Da, a što Romeo zapravo radi?» upitala sam sa smiješkom.
«Bježi od dosadnog ručka sa starcima.» odmah je odgovorio iskreno.
Razgovor je tekao u šali i sve bi bilo savršeno da se nije pojavio Danijel.
«Danijele…, od kud ti…, kad si došao?» nikada u životu nisam bila tako zbunjena.
«Stigao sam prije pola sata. Bio sam kod tvoje kuće, ali su mi rekli da si ovdje, » zastao je pa nastavio «…zar nisi sretna što me vidiš?»
«Da, jesam, naravno da jesam!» uspjela sam nekako izustiti.
Marko je to sve s nekim laganim smiješkom na usnama gledao sa strane. Nakon par minuta kad sam došla k sebi Danijel me upitao:
«Zar nas nećeš upoznati?» i pogledao Marka.
«Da, naravno, hoću» odgovorila sam «Marko, ovo je moj dečko Danijel,» a onda nastavila «Danijele ovo je…»
«Ja sam Marko, Ivanina ljetna avantura!» prekinuo me Markov glas u kojem se primijetio suzdržan smijeh.
Ne želim ni znati kako mi je lice izgledalo u tom trenutku, samo sam sjela i trebalo mi je četiri-pet minuta da se priberem, dok su njih dvojica stajala jedan pored drugog, gledali me i moglo bi se reći… umirali od smijeha.
Kada sam napokon došla sebi, nasmiješila sam se i bila sretna što su Marijanina tumačenja snova bila istinita. Sljedećih sat vremena bila sam isključena iz razgovora, a njih su se dvojica baš dobro slagali. Bilo je skoro dva i ja sam pošla na sastanak s Marijanom. Baš na odlasku Danijel me odvukao u stranu i rekao:
«Dobru si avanturu našla, gotovo smo isti!»
Nakon tih riječi bila sam sigurna da se ništa loše ne može dogoditi…
- 19:15 -
utorak, 14.03.2006.
STARE STVARI
Kad sam bila kod kuće i malo pregledavala stare dokumente na računalu pronašla sam nekih starih pjesama i priča pa ću svaki dan objavljivat nešto od mojih starih djela
NOVI POČETAK
Bila je noć...
crna i hladna noć...
Padao je snijeg...
Bijel i sitan snijeg...
Čekala sam na cesti...
Sivoj i mokroj cesti...
Mislila sam da ćeš doći,
ali došao nisi...
Otišla sam kući
s osmijehom na licu
Jer tako je bilo bolje
Okrenula sam stranicu...
života svog novu stranicu...
Pogledala kroz prozor...
Zaleđen, sobni prozor...
Snijeg je prestao padati
Zatvorila sam umorne oči...
Došlo je jutro...
Bijelo i divno jutro...
- 20:25 -
subota, 11.03.2006.
Za Darija…
Uspjela sam pronaći priču kako smo se ja i moj dragi upoznali pa evo...
Ponovo je došao vikend. Još jedan od onih divnih sunčanih vikenda savršenih za provesti na snijegu. Obula sam buce, uzela bord i nagovorila brata da me vozi na skijalište. Dječja galama, uzbuđenje početnika i sezonski ski-pass u džepu na rukavu jakne.
Sjedam na lift i idem prema vrhu. Ja gore kad tamo svi članovi bording kluba, loži se vatrica, gajba pive u snijegu, priprema se snježna roštiljada… Di ste, šta se radi, opušteni razgovor, nude mi pivu jer znaju da je ne volim…pozdravljam se s društvom (u potpunosti muški sastav, ja sam jedina cura u klubu) kažem da ću poslije još svratit. Spuštam se dolje kad ugledam da mi netko maše, pogledam bolje kad ono Zeki sa skupinom učenika. Prilazim mu pričamo malo i ponudi mi 200 kn da preuzmem skupinu učenika, malo sam kratka s lovom pa prihvaćam ponudu…daje mi skupinu od nekoliko početnika, krećemo lagano s osnovama, kočenje na petama, pa na prstima, pa lagano spuštanje. Prilazi mi jedan dečko od svoje 22-23 godine i pita koliko je sat bordanja, odgovaram mu i kažem da se vrati oko jedan ako mu je prihvatljiva cijena. Završavam s prvom skupinom kada vidim jednu osobu kako s bordom pod rukom ide prema meni. Prepoznajem dečka od prije i čekam da dođe.
„Ipak ne mogu sam“ nasmije se, „teže je nego što sam mislio“, govori i gleda me svojim prekrasnim zelenim očima. „Ah da nismo se ni upoznali, ja sam Darijo“
„Ja sam Ana“, pružam mu ruku i pomažem mu da se ustanem „Ma nije to ništa teško“…
…Nakon nekih sat i pol svladao je osnove i kažem mu da možemo uzeti pauzu ako se želi odmorit, zove me na čaj i polako se spuštamo do restorana. Nakon pola sata pauze i kažem mu da slobodno može probati na lift ako želi. Vozimo se dvosjedom, kad u jednom trenutku nestane struje i lift se zaustavi… „izgleda da mi nije suđeno postati dobar border“ govori on u šali, nasmijemo se i nastavljamo sa zezanjem. Nakon pet-šest minuta lift ponovo kreće, silazimo s lifta i polako krećemo najblažom strminom na skijalištu prema dolje. Nakon 7-8 puta što smo se spustili liftovi se gase i krećemo svatko svojim putem…
…stojim na parkiralištu i zovem brata, kad odjednom netko maše i zove me. Prilazim, kad mi moj učenik od ranije nudi prijevoz. Kaže da je tu s frendom Ivanom i njegovom curom Lidijom i da me može odvesti do grada ako želim. S obzirom na to da mi je brat rekao da ne može doći po mene prihvaćam prijevoz i sjedam u auto s prilično veselim društvom. Za desetak minuta dolazimo do grada i oni me zovu da izađem sa njima tu večer. Dogovorimo se naći u centru grada oko pola deset…
Istuširam se, spremim i odem do centra. Njih troje već čekaju. Dolazimo u najpopularniji kafić za mlade koji je pun stranaca i pronalazimo mjesto za sjesti. Naručujemo jedno po jedno piće i ostajemo kojih tri sata. Oko pola jedan odlazimo do obližnje diskoteke i tada se Ivan i Lidija odvoje i odlaze na stranu. Nas dvoje iako u prepunoj diskoteci, kao da smo ostali sami. Smiješka se i gleda me pravo u oči. Pokušavamo razgovarati ali zbog preglasne glazbe to nam ne uspijeva. Uzima me za ruku i bez riječi vodi do plesnog podija. Stavlja ruke oko moga struka i lagano plešemo. Osjećam kako me sve više pritišće uz sebe…
…Pokušava mi nešto reći ali ništa ne čujem. Uzeo me za ruku i vodi me prema izlazu. Glazba je tiša i on me pita imam li dečka. Odgovaram da nemam i on gledajući me u oči pita hoću mu biti cura. Iznenađena tim pitanjem odgovaram mu da moram razmisliti i da me pita sutra. On mi odgovara da ne može sutra jer on ide kući. Gledam one zelene oči koje izgledaju kao da će zaplakat kad odjednom osjetim njegove usne na svojima i prepuštam se dotada najslađem poljupcu…
…Sutradan poslije podne opet me one zelene oči žalosno gledaju. Snažno me zagrli, poljubi i kaže: „Dat ću sve od sebe da se vidimo i sljedeći vikend, a pošto si ti maturantica ima da dođeš studirat kod nas“ nasmiješi se i još jednom jednom me poljubi i zagrli. Ulazi u auto i kreće kući,a sljedeći vikend dok se spuštam niz stazu u daljini vidim obrise poznatog bordera koji se pokušava ustati nakon pada…
- 20:16 -