ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje
I za vas koji poznajete neèije roditelje.


Dragi sine/kæeri

- Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.

- Ako se zaprljam u vrijeme ruèka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome nauèio.

- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, poslušaj me!
Kada si bio malen, morao sam ti istu prièu èitati uvijek ponovo, prije nego što si utonuo u san.

- Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeðaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuæu razloga, da bi ti ušao u kadu.

- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
Ja sam tebe nauèio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obuæi, suoèiti se sa životom.

- Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne poðe za rukom, nemoj se uznemiravati.
Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, veæ to, da sam s tobom i da me znaš slušati.

- Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.

- Kada mi umorne noge više neæe dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.

- I ako ti jednom kažem da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana æeš me razumjeti.
Jednom æeš spoznati, da sam ti uprkos svim uèinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.

- Ne žalosti se, ne ljuti se i ne oseæaj se bespomoæan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoæi mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si poèeo živjeti.

- Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošæu.
Vratiti æu ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek èuvao za tebe.

Volim te sine/kæeri,

Tvoj tata / tvoja mama !!!!


Što više bude kružio ovaj mail, više æe ljudi razumjeti svoje roditelje i roditelje nekog drugog. Zato ga proslijedi dalje!!!


Život je put kojim treba trèati s prijateljem koji æe nam šutnjom, daljinom i sjeæanjem dokazati da vrijedimo onoliko koliko znamo VOLJETI.

Èovek sretne puno ljudi u svom životu. Ali samo pravi prijatelji ostave tragove u njegovom srcu. Ljutnja je tanko povezana s opasnošæu.

Ako te je netko jednom iznevjerio, njegova je krivica. Ako te netko više puta iznevjeri, tvoja je krivica.

Bistri ljudi diskutiraju o idejama - prosjeèni ljudi o onome sto se svakodnevno dogaða. Neobrazovani ljudi o drugim osobama.

Tko izgubi novac, izgubi puno. Tko izgubi prijatelja, izgubi puno više. Onaj tko izgubi vjeru i nadu, izgubi sve.

Uèi se na greškama drugih ljudi. Jer, ti ne živiš dosta dugo da bi ih sve stigao napraviti. Ako dovedeš jos jednog, troje nas je. Mi smo jedna grupa. Mi stvaramo jedan prijateljski krug. Ne postoje ni poèetak niti kraj. Juèer je prošlost. Sutrašnjica je tajna. Sadašnjost je poklon.

Osjeæaj ili emocija naziv je za èovjekovu reakciju na neki dogaðaj, povezuju ono što nam je važno sa svijetom ljudi, stvari i dogaðaja. Emocije nadopunjuju nedostatke mišljenja i daju infrastrukturu za društveni život. Emocije koje opažamo i o njima razgovaramo s drugima obièno traju vrlo kratko od nekoliko minuta do nekoliko sati, raspoloženja traju satima, danima ili tjednima, a emocionalni poremeæaji poput depresije ili anksioznosti traju mjesecima ili godinama.


Emocije u odnosu na dogaðaj

Ukoliko se radi o pozitivnom dogaðaju, emocija je pozitivna, npr:

* nada
* sreæa
* zadovoljstvo
* ljubav

no ukoliko je dogaðaj negativan (odnosno ako je percipiran kao negativan), javljaju se negativne emocije:

* ljutnja (srdžba)
* tuga
* zavist
* ljubomora
* mržnja
* strah
* gaðenje
* stid

Zaèuðenost može biti i negativan i pozitivan osjeæaj predstavljajuæi šok, preneraženost, zapanjenost, zadivljenost.

U školi i obitelji se obièno uèi samo da èovjek treba kontrolirati ponašanje (nemoj vikati, tuæi se), a obièno su iskazivanje i kontrola emocija tragièno zapostavljeni, odnosno tretirani na krive naèine. Muški spol se uèi hrabrosti što je u redu, ali im se zabranjuje iskazivanje osjeæaja tuge putem plakanja ("deèki ne plaèu"), dok se ženskom spolu zabranjuje iskazivanje osjeæaja ljutnje putem vikanja ("curice koje se ljute su ružne"). Rješavanjem takvih zabluda u odgoju bavi se danas mnogo psihologa na Zapadu, one koji su specijalizirali savjetovanje zovemo "psihoterapeutima" (u engleskom slengu - "shrink").


Djelovanje emocija

* Koji organi tijela sudjeluju kod emocija?
Srce, simpatikus, parasimpatikus, nadbubrežne žlijezde, žlijezde slinovnice, bronhioli, jetra, slezena, želudac, bubrezi, mjehur, crijeva.

* Kontrola emocija (kako uèimo kontrolirati emocije?)
Najèešæe nagraðivanjem i kažnjavanjem, a donekle i objašnjavanjem i uvjeravanjem.

* Koje emocije sadržava materinski motiv?
Ljubav, sreæa, radost, strah.

* Kako emocije utjeèu na motiv?
Emocije su važan motivacijski faktor, èesto odreðuju jaèinu motivacije. (Npr. patriotizam može nekog motivirati da uèini herojsko djelo.)

* Razvoj emocija (kako nastaju ili što utjeèe na razvoj emocija):
Emocije su rezultat meðusobnih utjecaja bioloških karakteristika pojedinaca (uzbudljivosti, reaktivnosti, temperamenta) i njegova socijalnog uèenja, te pod snažnim utjecajem kulturalnih ideala. Meðukulturalno se razlikuje pridavanje važnosti pojedinim emocijama, nazivima za emocije i situacijama koje izazivaju emocije. Strastvena ljubav je jedna od emocija koja se javlja u mnogim kulturama.

Izvor: Wikipedia

Vraæah se danas kuæi a vani... da je hladnije, bila bi meæava. Ovako je samo snažan vjetar koji nosi sve pred sobom. Lišæa mi pun auto jer sam nonšalantno spustila prozor da ne moram ciljati pepeljaru dok vozim, frizura... hmm... ono što je ostalo od nje... u stilu stoga sijena, svježe pokošene trave... a od parkirališta do ulaza dijeli me tek desetak koraka.
Zašto to spominjem?
Desetak koraka može biti dovoljno da vam prekroji sudbinu, promijeni naèin razmišljanja i stavove iz temelja.
Nedaleko od mene s petog kata vjetar je srušio veliku teglu s cvijeæem. Sreæom, minutu ranije. Shvaæate što želim reæi, izmeðu redaka. Izbjegla sam, ako ne pogibiju, a onda barem ranjavanje s dugotrajnijim posljedicama - i u trenu kad sam to shvatila - BUM! "Nisam još odgovorila Rebecci, Arduani, Prirodnoj Sili..., nisam jutros poljubila dijete prije škole, nisam starcima kupila roðendanske poklone..."
Ajme!, pa imam još toliko stvari za obaviti a optereæujem se nepotrebnim mislima vezanim uz nešto što je BILO ili NIJE BILO, neèim što je moglo biti ili nije moglo biti... Bilo i prošlo.
Renèi, imaš priliku SAD neke stvari nadoknaditi, osjetiti, proživjeti. SAD, ne sutra, ne prekosutra! DANAS!
Uživaj u trenutku, uživaj u žutom lišæu koje vjetar kovitla, sjeti se prelijepog današnjeg osvita s èetiri mala ovalna oblaèiæa u nizu obasjana suncem, razmišljaj o lijepim stvarima i budi sretna.
Na neke stvari ne možeš utjecati, ne možeš ih promijeniti. Stoga se ne optereæuj njima nego ih prihvati takvim kakve jesu, prilagodi se i budi sretna. Nikad ne znaš kad te iduæa tegla može iznenaditi - i pogoditi. A onda æe biti kasno, zaista prekasno.

Dragi D.,

Ne, nisam se zabunila kad sam te oslovila upravo ovako. I nije to iz navike. To je samo zato jer mi zaista jesi drag, sa svim svojim vrlinama i manama. Istina, ponekad me te mane izluðuju ali one su dio tebe i èine te upravo takvim kakav jesi - jedno obièno, nesavršeno ljudsko biæe od krvi i mesa. Ups! Gle! Baš kao i ja! Obièna i nesavršena. I dobro je da ih imaš, te svoje mane! Inaèe bih se u usporedbi s tobom osjeæala jako loše - s obzirom na to da ih ja imam. Osjeæala bih se manje vrijednom, posramila bih se pred savršenstvom a možda bih i pomislila da se radi o nekom nadljudskom stvorenju iz druge galaksije... Brrr... sad sam otišla predaleko.

Vrline... vrline su one koje su ljudi poput tebe i mene, obièni i nesavršeni, èesto skloni zanemariti u trenutku kad kod druge strane iskoèi jedna jedina mana. Tamna, sitna mrljica na prelijepoj raskošnoj haljini privuèe svu našu pozornost i u tom trenu kao da ništa drugo ne postoji i nije postojalo. Je li ikada prekasno priznati sebi tu, tako ljudsku, sklonost da se zagledamo u jednu jedinu tamnu toèkicu? Ne, po mom mišljenju nije. Jer sve dok živimo, takvi trenuci æe se dogaðati i dogaðali su se, otkad je svijeta i vijeka.

Moja omiljena Facebook aplikacija je Status Shuffle. Ponekad potrošim i po sat vremena èitajuæi mudre, duhovite, motivirajuæe, inspirativne a ponekad i glupe izreke, no svaka od njih ima svoju pozadinu i svoj smisao - i uvijek mi poprave dan.
Tako sam zaglavila i jutros - ne zato što bi mi Facebook trebao popraviti veæ ionako lijep i sunèan dan veæ u potrazi za zrncima mudrosti u kojima bih išèitala i sama sebi protumaèila dogaðanja u proteklih desetak dana. Neki to rade s tarotom, neki gataju iz taloga kave - a ja - specifikum posebni - èitajuæi rijeèi mudrijih od sebe.

Naravno, od trenutnih 170.912 razlièitih izreka, teško je izdvojiti one NAJ NAJ, ali eto mog izbora "na prvu loptu":

Piskarajuæi ovo prisjetila sam se jedne od pregršt stvari koju sam uz tebe nauèila: dobro razmisliti prije nego što nešto kažeš ili uèiniš - da ti poslije ne bude žao što si nekoga povrijedio, a naroèito ako je to netko do koga ti je stalo.
Pišuæi jedan od svojih prethodnih postova znala sam da postoji moguænost da te povrijedim. Riskirala sam jer sam se i sama u tom trenu osjeæala povrijeðenom - nisam imala što izgubiti s te toèke gledišta i u tom specifiènom trenutku. OK, nije to bilo ni lijepo ni dostojanstveno s moje strane, daleko od toga. No što sam drugo mogla uèiniti? Htjela sam razgovarati s tobom, zvala te... no ti si uporno i dosljedno izbjegavao kontakt iz samo tebi znanih razloga. Objasnio si mi naknadno da je to bilo stoga što nikada do sada ništa nisi uspio razriješiti razgovorom - takvo je tvoje životno iskustvo. U redu, nije mi teško prihvatiti takvo objašnjenje jer sam se i sama ponekad suoèavala s takvim situacijama: previše predbacivanja, premalo iskrenog slušanja i razumijevanja, guranje problema pod tepih. Zapravo, odrasla sam uz to. Ipak, u meðuvremenu sam, stjecajem nekih drugih ružnih životnih okolnosti (i uz pomoæ osoba kvalificiranijih po tom pitanju od mene) morala (i željela!) nauèiti razgovarati i na taj naèin konstruktivno rješavati probleme. Oooo da, itekako se isplatilo!
Želim ovdje nadodati još jedno svoje razmišljanje, nevezano uz tebe i mene. Nedostatak kvalitetne komunikacije i "guranje problema pod tepih" nije jednom odveo ljude na pogrešan put: u tuðu postelju, brakorazvodnu parnicu, ratove...

Ipak, èini mi se, možda je to samo moj dojam, da si i ti nešto uz mene nauèio. Da nisi, vjerojato se ne bi potrudio pronaæi ona muda za koja sam te u ljutnji prozivala da ih nemaš i ne bi si dao truda objasniti mi neke stvari koje su me zbunjivale. Uèinila bih suprotno svim svojim uvjerenjima kad ti to ne bih priznala i kad tvoj trud ne bih cijenila. Da, CIJENIM to što si uèinio. I da, i ja sam opet nešto nauèila - vrijeme je za drugu izreku s Facebook-a ;-)
(Koje li ironije, uèiti o životu s Facebook-a... Smiješno a opet istinito.)
Ponos... Istodobno korisna i gadna stvar, ovisno o odabiru osobe i trenutka, situacije opæenito. Kasnije æu o tome.
I ne, ne isprièavam se radi rijeèi koje sam napisala u još jednom od svojih nedavnih postova. Ne zato što sam preponosna da se isprièam veæ zato što su te rijeèi i dalje TU, isprikom one ne bi nestale niti se izbrisale. One su izreèene u ljutnji, u nemoguænosti ostvarenja kvalitetne komunikacije, u trenutku kada je osjeæaj povrijeðenosti prevladao nad ponosom i dostojanstvom. Oboje snosimo odgovornost za nastalu situaciju: TI, koji nisi želio razgovarati i JA, koja sam iznijela "prljavo rublje" u trenutku kada nisam mogla prodrijeti do tebe a bol je bila nepodnošljivo jaka i morala sam je negdje olakšati. Možda sam odabrala pogrešan naèin, vrijeme, mjesto. OK, jesam, i za to se mogu iskreno isprièati bez da moj Ego ili Ponos budu povrijeðeni, jer to smatram ispravnim.
Najlakši put bio bi jednostavno izbrisati te rijeèi, ali rijeèi su nešto èime druge možemo obradovati ili rastužiti i kad su jednom izreèene, teško ih je poslije povuæi, a èesto svi to radimo, pod najjeftinijom izlikom: "Nisam tako mislio/-la" ili "Pogrešno si protumaèio/-la". Ne, danas biram teži put jer sam uvjerena da je jedini ispravan. Èak i ako se tebi ne dopadne, nije mi to toliko važno jer ovo ne pišem radi tebe. Pišem radi sebe, tako mi je lakše osvijestiti neke stvari, uoèiti pogreške i, najvažnije od svega, nešto nauèiti i izvuæi pouku iz vlastitih pogrešaka.

Da, uz tebe rastem. Da, iz ovakvih situacija uèim. Da, kroz naše razgovore osvješæujem sebe. Da, pomažeš mi da uèim iz vlastitih pogrešaka. Da, uz tebe uèim cijeniti i razumjeti ljude oko sebe ALI i sebe samu. Da, èesto si mi neprocjenjiviji i od MasterCard-a. Voljela bih vjerovati da i ja na tebe djelujem jednako poticajno.
I, da, ponekad sam tvrdoglavija od bika, lajavija od pseta, razmaženija od djeteta i zahtjevnija od nekog starog gunðala. Da, to sam ja. I to su moje mane. Ponekad ih uspijem držati pod kontrolom, ponekad ne, ovisno o situaciji. Eh, da, još jedna od mana mi je zaboravljivost. Zato uvijek imam neki P.S., P.P.S., PMS... But that's me. :-)

Kažeš da sam stoièki podnijela više udaraca nego Vitalij Klièko... Pa i on se valjda ponekad mora obraniti nokautom - da bi ostao na nogama? :-)

I da dovršim (osim buduæih 175 P.S.-ova koji su neminovni, na to si se veæ, vjerujem, navikao :-)) još jedna izreka koja mi se svidjela i koju bih voljela podijeliti s tobom:

D.,
Oprosti, ali ne mogu dozvoliti da mi na dusu tovaris "psihicko silovanje" a da ne odgovorim na to, pa makar mi i zamjerio sto ne postujem tvoju zelju. Na kraju krajeva, koliko puta si ti osluhnuo moju zelju, moju molbu? "D., molim te, nemoj..., nisam ti ja kriva..." Nisi me cuo (ili nisi zelio cuti). Sto god se u 40 godina tvog zivota dogadjalo ili dogodilo, lomilo se na meni.

Boli i mene, slomljena sam, sasvim. Ne mogu razmisljati, ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu disati koliko me boli. I moj danasnji dan je pakao na zemlji. Slomila sam se pod tvojim iskaljivanjima i nezasluzenim grubostima, nisam si mogla drugacije ublaziti bol nego da ti otvoreno kazem sto me muci. Nista nisam trazila osim da prestanes s iskaljivanjima na meni. Niti mrvice vise. Niti ljubav niti vezu, niti paznju niti brigu, nista. Cak ni prijateljstvo nisam trazila, makar mi ga se jako tesko odreci jer smo, kako si rekao, izuzetno kompatibilni. Zao mi je ako si to dozivio kao "silovanje". Osjecam se jednako kao i ti, i tupo, i bez veze, i mrtvo i "sasjeceno". Znaci li to da sam "silovala" i sebe, ako sam se usprotivila tvom "nasilju" nada mnom?

Bio si covjek za kojeg sam bila spremna odreci se svega, staviti ruku u vatru, dati krv, srce, bubreg, stavila sam te ispred svega, ispred svih svojih zelja, ispred svih svojih potreba, ispred svih drugih ljudi, bio si mi vazniji i od mene same, voljela sam te vise nego sebe. I jos uvijek je tako.
Ipak, tvoju zelju da sacuvas svoju slobodu svakako cu ispostovati. Ne zelim ti stajati na putu. Moje zelje i potrebe su i dalje samo moje zelje i potrebe i nitko ih, pa ni ti, nije duzan ispuniti. Ipak, tu su i dio su mene, koliko god velike ili male bile.

To sto te boli znaci samo da si ziv i da IMAS emocije. A boli te ona jedna POTISNUTA emocija koja se bori da izadje van i izmakne ti kontroli - i tu nastupa tvoj zestoki obrambeni mehanizam.
Tvoja svijest, potpomognuta losim iskustvima, potisnula je tu emociju duboko u tamu tvoje duse jer te puno puta u zivotu "kostala" - i to ti je dodatno stvorilo strah od te iste emocije. Strah da ne budes ranjen. Kad god si ju nekome pokazao - opekao si se. Izuzetak su bile zivotinje, za koje si znao da ti ne mogu ozbiljnije nauditi.
I upravo zato me "mlatis" (obrambeni mehanizam!), kako bi ugusio tu svoju emociju prema meni. Vjerujes da, ako me otjeras dovoljno daleko, da ce te manje boljeti i da ces biti sigurniji u "starom" okruzenju na koje si navikao - iako je prepuno ruznih emocija i frustracija, ipak se u njemu osjecas sigurnim i jer ga poznajes. A ja te pak dovoljno dobro poznajem da bih prepoznala sto radis, i upravo zato sam ti toliko i prastala. Vjerujem da te i to plasi i stoga me dozivljavas kao "psihicku silovateljicu". Ne zamjeram ti, nimalo, shvacam tvoj strah.
Sjeti se, da li te je ista boljelo kad si mi opusteno kao macic drijemao na grudima ili u krilu, umotan u tople dekice?
U tim trenucima osjecao si se opusteno, ugodno, toplo, sigurno. Osjecao si se voljeno i prihvaceno.
Sad, kad ti se (nesvjesno) ucinilo da gubis kontrolu nad tom emocijom, da je postala jaca, da ti je pocela izmicati kontroli i da bi ti pustanje te emocije "van" moglo ugroziti tvoju uhodanu UMJETNU sigurnost, blokiras je - i TO je ono sto te boli, i psihicki i fizicki - potiskivanje emocije i strah od nje.

Znas li koja je to emocija? Sigurna sam da znas. Kao sto znas i da te plasi.
Usudjujes li se osjetiti je? Pustiti je van? Priznati je sam sebi? Pa da konacno prestane boljeti...
I ne brini, nece ti ta emocija oduzeti osjecaj slobode, upravo suprotno - tek tada ces osjetiti sto je to zapravo sloboda i koliko duboko i nesputano mozes udahnuti svjezinu suncanog jutra i osjetiti se ispunjenim - a istodobno slobodnim.

Ne boj se.

ZG, 07.11.2010.

Slušanje - put do povjerenja

Sjetite se neke vama važne osobe, koju cijenite iako ne spada u vaš prvi krug. Neka to bude neki vama važan stranac. A onda se upitajte kako SLUŠATE takve važne strance kad vam govore. Vjerujem pažljivo, koncentrirano, strpljivo, prisutno, ne prekidamo ih, ne ulijeæemo u reèenice, ne završavamo njihove reèenice, ne skaèemo s teme na temu. A kad su u pitanju naši najbliži? Oèekujemo bliskost, ali zato što su naši najbliži i neæe nam zamjeriti, dopustimo si ono što si s važnim strancima ne bismo. A tko više od naših najbližih zaslužuje pažnju, prisutnost, strpljenje?

Kako znate da vas netko stvarno sluša? Daje vam znakove svoje prisutnosti, izražava èuðenje ili zanimanje, smije se ili kima glavom, ali dopušta da svoju misao do kraja oblikujete. Kako se osjeæate kad vas netko pažljivo sluša? Kao da iz kaosa misli i osjeæaja stvaramo odreðene strukture. I zato je potrebno uložiti energiju i vježbati slušanje.

U mnogim napetim i konfliktnim situacijama osoba koju iskreno slušate sama i ukaže na problem, i elaborira ga, iznaðe rješenje. Samo ako joj to pažljivim slušanjem dopustite, sve æe sama uèiniti. Žene su puno više od muškaraca sklone preprièavanjem razriješiti svoju napetost. I zato pružimo svojim najbližim ono što im stvarno treba: SASLUŠAJMO ih s iskrenim zanimanjem, bez prekidanja. Tako razvijamo POVJERENJE.


Koliko se stvarno razumijemo

No, pažljivo slušati još ne znaèi i RAZUMJETI. Kad su nama važni stranci u pitanju, imamo potrebu provjeriti jesmo li ih dobro razumjeli. Kako to radimo? Najèešæe parafraziramo ono što su nam rekli. Kažemo: “Ako sam dobro razumio” ... i ponovimo osnovne informacije. Sugovornik æe ih tada potvrditi, možda dopuniti ili demantirati, ali æemo pouzdano znati da li smo se razumjeli. Ili pitamo ono što nam nije jasno.

A kad su naši najbliži u pitanju, pretpostavljamo da znamo što misle i osjeæaju jer ih “dobro poznajemo”. E to dobro “poznavanje” velika je zamka. Vidjeli smo da ni sami sebe baš tako dobro ne poznajemo. Reæi za nekog da ga “dobro poznajemo” znaèi konzervirati èovjeka i ne dopustiti mu promjenu.

Osim toga, naša pažnja neprestano skaèe s predmeta na predmet. možda æe nas jedna sugovornikova rijeè asocirati na nešto posve drugo, možda æe nam pažnju odvuæi neki vanjski podražaj ili osobna emocija. Tada više neæemo primati informacije iako æemo fizièki biti uz sugovornika. A onda nastupa naš um. Podatke koji mu nedostaju on æe izvuæi iz arhive. Premostit æe rupe u percepciji ranijim znanjima i iskustvima. Rekonstruirat æe cjelinu.

Mi najèešæe nismo svjesni da je ono što smo doživjeli mješavina stvarnih opažaja i naših pretpostavki. To se dogaða svakome od nas. Kada to znamo, teško æemo staviti ruku u vatru i tvrditi da smo sve informacije precizno percipirali. Ako tome dodamo još i slabosti samih osjetila, naš slab vid, loš sluh, otupjela osjetila, tko može tvrditi da je nešto bilo baš tako kako se nama uèinilo? Zato na sudu razlièiti svjedoci razlièito opisuju isti dogaðaj.

Zapamtimo, naši doživljaji posve su SUBJEKTIVNI. Umjesto da trošimo vrijeme u dokazivanju tko je što toèno èuo i vidio, dopustimo da su moguæe razlike i da je naš doživljaj samo jedan od moguæih.

A kad bismo i posve toèno percipirali, svi primljeni podaci prolaze kroz osobne, vrlo specifiène filtre vjerovanja, oèekivanja, znanja, predrasuda, strahova, htijenja. U skladu s njima DEŠIFRIRAMO primljene poruke. Ono što ne prepoznamo, èesto æemo posve propustiti ili proglasiti nevažnim, èak i glupim. Ono što se uklapa u našu sliku o nama samima, drugima i svijetu, podcrtat æemo, markirati i istaknuti. To æe biti naša SUBJEKTIVNA ISTINA.

Nekad to što smo mi razumjeli, nakon svih naših obrada, nije ni na tragu onog što je sugovornik htio reæi.
Kada su naši najbliži u pitanju, puno æemo èešæe bez provjere proglasiti svoju istinu apsolutnom. Umjesto da parafraziranjem provjerimo jesmo li dobro razumjeli, mi puno èešæe uvjeravamo svog sugovornika da je mislio baš ono što smo mi iskonstruirali. Npr. èovjek kaže: “Umoran sam, želim se malo odmoriti”, a mi èujemo: “Ne želi biti sa mnom!” ili “Ne želi uèiniti nešto za mene!” Ili sugovornik kaže:”Nisam raspoložen”, a mi èujemo:”Ljuti se na mene!”.

Naèini na koje reagiramo

Sada dolazimo do razmjene poruka. Jedan te isti sadržaj možemo izraziti na mnogo razlièitih naèina. Èak i “Dobar dan!” može zvuèati sasvim razlièito ako ga izgovorimo grubo ili nježno, kao uèitelj ili brižna teta, kao veselo dijete ili mali buntovnik, kao šalterski radnik ili prestrašeno dijete. Svaka æe poruka imati drugo znaèenje iako je izgovoren isti tekst.
Nekad pak govorimo dvosmisleno. Ako rugajuæi se kažemo:”Al' si pametan!”, naèin na koji smo to rekli potpuno æe poništiti sadržaj rijeèi. Dakle, naèin na koji nešto kažemo pretvorit æe našu poruku u poziv na bliskost ili poziv na nekonstruktivnost.

Ako nama važan stranac radi nešto što po nama nije u redu, npr. zaboravi dio važnog dogovora, kako æemo reagirati? Provjeriti æemo zašto je to tako, podsjetiti ga i obrazložiti zašto ga podsjeæamo. A ako to uèine naši najbliži? Reagirat æemo na prvu loptu. Nekad æemo optužiti prije provjere, nekad kritizirati, nekad generalizirati. Reèenicu: “Pa ti uvijek nešto zabrljaš!” nikad neæemo reæi važnom strancu, no nekom svom bliskom hoæemo.
A kako vi reagirate kad vas kritiziraju?
Ako se bojite osobe koja kritizira, povuæi æete se i paziti da isto ne ponovite, ne zato što to želite i prihvaæate da je promjena nešto dobro, veæ da izbjegnete kaznu.
Ako pak nema straha, pokušat æemo obraniti svoju poziciju iako baš i nismo sigurni da je ispravna. Braneæi je, uvjerit æemo u nju i sami sebe. Tako kritiziranje prije konzervira poèetno stanje nego što ga mijenja na bolje.

Ako važan stranac uèini nešto dobro i lijepo, izrazit æemo svoje divljenje komplimentom koji ima mjeru i koji je realan. Kad su pak u pitanju naši najbliži, znamo se prenemagati, davati grandiozne pohvale koje više nemaju nikakvog smisla. Npr.: “Nitko ne zna ili ne može bolje od tebe!” Èesto izmišljamo i nevjerojatna pokriæa za ono što uèine naši najbliži. Tada postajemo nekonstruktivni iako želimo biti podrška. A iskrena podrška i njegovanje su puno više u bodrenju i hrabrenju ljudi da nauèe sami èiniti potrebno i brinuti o sebi nego u tome da èinimo za njih.
Kako vi reagirate kad vas netko prezaštiæuje kao da ste beba, provjerava jeste li se toplo obukli, jeste li jeli ili vam govori što trebate uèiniti? To u nama izazove prepuštanje u kojem prestajemo misliti ili bunt kojim želimo pokazati da nismo maloumni. Buntovno ponašanje obièno ne pokazujemo pred važnim strancima. Prije æemo se ohladiti, promisliti i odabrati neku konstruktivniju varijantu. No, pred najbližima æe nam izletjeti: ”Što te briga! Ne zanima me! To je tvoj problem!” i sliène rafalne paljbe. A kad nama netko odbrusi, kako reagiramo? Obièno vratimo lopticu i eto svaðe. Tako sigurno neæemo razriješiti ni jedan konflikt.

Izvor: Vesna Špalj, prof. - Narodni zdravstveni list

Predrasude o bliskosti

Neki se ljudi izuzetno boje BLISKOSTI. Taj strah poèiva na VJEROVANJIMA koja su formirali prema osobnom iskustvu, registriranim primjerima iz okoline i direktnim porukama svojih autoriteta. Iako ih usvojena vjerovanja limitiraju, najèešæe ih ne žele ponovo testirati, veæ traže potvrde za njihovo održavanje.

Drugi u bliskosti vide put prema osjetljivosti i ranjivosti. Kažu da bi postali nedovoljno jaki za surovost života kad bi si dopustili bliskost i suosjeæanje. I tako sami sebe izoliraju od njegove nježnije strane.
Neki bliskost smatraju èistim gubitkom vremena. Toliko toga treba smisliti, ostvariti konkretne ciljeve, zaraditi, imati, pokazati, postiæi slavu, moæ, prestiæi druge. Bliskost je potpuno izvan tog filma.
Bliskost minira omiljenu životnu prièu i onima koji se stalno moraju muèiti i žrtvovati zbog neèega. Ona iskljuèuje potrebu za žrtvovanjem jer traži poštivanje i vlastitih i tuðih granica.
Bliskost ne odgovara niti dežurnim progoniteljima. Ona potièe na razumijevanje i prevladavanje problema, a progonitelji cijeli život traže tuðe greške i trijumfiraju nad njima.
Pa èak ni veliki spasioci ne ljube bliskost. Bliskost nas potièe da razvijemo osobne resurse i sami preuzmemo odgovornost za svoj život, pa nam "štake" u obliku raznih spasilaca više nisu potrebne. I zato je ni oni ne vole.
Niti ubrzanima bliskost nije primamljiva. Za nju je potreban unutarnji mir, predanost, strpljivost. Kroz bliskost se može doæi do svojih potisnutih svjetova i boli, a to im nije ni najmanje zanimljivo.
Drugu grupu èine ljudi koji nisu osjetili što znaèi biti prihvaæen, poštivan, voljen, podržan, iskren i autentièan. Oni nisu imali model bliskih odnosa, pa sposobnost otvaranja i iskrene razmjene misli i osjeæaja naprosto nisu razvili. Djeca koja u najranijoj dobi nisu bila željena i bezuvjetno prihvaæena, teško mogu povjerovati da su moguæe otvoreni odnosi jer ih duboko usaðeni strah od odbacivanja i napuštanja neprestano tjera na razne obrane.

Problemi nastaju i ako su kao djeca bili prezaštiæivani i kontrolirani na naèin da su im autoriteti neprestano govorili što i kako trebaju misliti i osjeæati. Kao odrasli, oni ni sami nisu sigurni što zapravo misle i osjeæaju. I dalje nastavljaju kao papagaji ponavljati tuðe zakljuèke i slijediti tuðe procjene. No, kad upoznaju osobu koja se usudi biti autentièna, oni kroz njena ponašanja dobivaju dozvolu i poticaj da i sami pokušaju. U prvo æe vrijeme nagaðati kakvo je nešto za njih, provjeravati i otkrivati, dok ne formiraju osobne kriterije i pronaðu put do svojih emocija i želja.

Znati što o neèemu mislimo i osjeæamo pretpostavka je razmjene poruka o svom svijetu. Kako je nešto za nas, ne mogu nam reæi drugi. Ipak, mnogi ljudi nisu smjeli izražavati neke emocije ili ih èak nisu smjeli ni osjeæati, pa ih danas ne mogu prepoznati u svom repertoaru. Djevojèice kojima su govorili da je ružno ako se ljuti, ili djeèaci kojima su se rugali ako bi se neèeg uplašili ili bili tužni, mogu transformirati svoje stvarne osjeæaje u neke dopuštenije. Tako æe, umjesto da se ljute, djevojèice èešæe biti tužne, a djeèaci æe svoje tuge i strahove pretvarati u ljutnju.

Emocije koje nismo smjeli izražavati, mogli smo i zatomiti ili potisnuti u sebe do te mjere da ih kroz neko vrijeme više neæemo biti svjesni. Skupljat æemo ih i kada nam se, kako kažu ljudi, "prelije èaša", prasnut æemo i izraziti potisnutu emociju u posve neoèekivanom intenzitetu.
Ako nismo u kontaktu sa svojim mislima, dogaðat æe nam se da iznuðujemo potvrde svojih vjerovanja, bez prave svijesti o tome. To radimo kroz tzv. "psihološke igre". Netko se, na primjer, požali, a mi se odmah "upecamo" i poènemo nuditi rješenja kao da je taj drugi nesposoban brinuti o sebi. Kad mu ponudimo i petu, šestu varijantu, a on i opet naðe razlog da je odbaci, obièno prasnemo i kažemo osobi ono što u dubini duše stvarno mislimo o njoj, iako joj to bez ljutnje nikad ne bismo rekli ili toga i nismo bili svjesni. To bude: "Pa ti si stvarno kompliciran, teška osoba i sl.", a druga osoba britko odgovori: "Ne, nego mi ti nisi sposoban pomoæi!" i otkrije da zapravo uopæe ne cijeni svog spasioca. Tako se igramo sami sa sobom i drugim ljudima samo zato što nismo iskreni sami prema sebi i zapravo ne znamo što o neèemu mislimo i osjeæamo.

Uz ljude koji se boje bliskosti i sami ne poznaju svoje misli i osjeæaje, postoje i oni koji odlaze u drugu krajnost. Ta je: htjeti biti blizak sa svakim i pod svaku cijenu. Jedva da poznaju èovjeka, a veæ mu prièaju o svom šefu, ljubavnim jadima i operaciji žuènih kamenaca, oèekujuæi da æe im sugovornik uzvratiti istom prisnošæu. A sugovornici se obièno èudom èude i ne pada im na pamet da podijele išta više od prièe o vremenu.
Zamka je bliskosti i dijeliti s bliskom osobom baš sve. Što na umu, to na drumu. Ili pak svaku reèenicu ili reakciju produbljavati i secirati da bi otkrili što se to krije iza nje, što je sugovornik zapravo na tren osjetio i kakvu je to primisao imao. Takva kvazi-bliskost iscrpljujuæa je i pogubna po odnos. Kao što svoje vrijeme ne treba apsolutno dijeliti s bliskim osobama, tako æe uvijek postojati i dijelovi našeg intimnog svijeta u koje æemo samo mi imati pristup.
Bliskost ne podnosi ni neprestano slaganje i bezinicijativnost, pretjeranu adaptaciju na tuðe zahtjeve, opravdanje i povlaèenje. Poslušnost bez osobnog stava upravo je iritantna.
Naravno, sve navedeno moguæe je nauèiti i u odrasloj dobi. Ako do sada nismo imali priliku spontano upiti ili razviti te repertoare ponašanja, još nije kasno uložiti energiju. Za uèenje i promjenu ponašanja posebno smo spremni i motivirani kad volimo i kad nam je stalo do kvalitete odnosa s voljenom osobom. No, ako nije tako, naši æe nas skriveni motivi hendikepirati na svakom koraku. Zato je nužno najprije sebe iskreno zapitati: “Da li mi je do onih koje sam proglasio najbližima stvarno stalo?” Ako nije, bliskost æemo nesvjesno izbjegavati kao i svi oni koji je se boje zbog svojih vjerovanja.
Izvor: Vesna Špalj, prof. - Narodni zdravstveni list / Grombol.com - Branka Jakeliæ

Pod najbližima ne mislimo na one fizièki bliske osobe, koje igrom sluèaja ili lošeg odabira dijele naš ured, žive vrata do vrata ili smo s njima u krvnom srodstvu, a ne znaèe nam previše. Najbliži su oni s kojima smo izgradili posebne emocionalne relacije, koji su nam prirasli srcu i smatramo ih nekako svojima. Za njih èesto kažemo: "MOJ ...". Važni su nam. Prema njima primjenjujemo drugaèija mjerila nego prema ostalima. Po tome se i razlikuju od njih.

Uz svoje najbliže opustimo se, znamo da æe nas voljeti i kad malo pretjeramo, i kad malo podbacimo, pa si dopustimo više nego što bismo si dopustili u komunikaciji s nekim nama važnim strancem. Nekad se bojimo da za njih nismo dovoljno dobri, pa izigravamo ono što bismo željeli biti. Nekad smatramo da se ponašaju ispod svojih moguænosti, pa ih tjeramo da se mijenjaju, da budu bolji po našim kriterijima. Važno nam je kako nas reprezentiraju pred drugima, pa ih dovodimo u red ne samo zbog njih, nego i zbog sebe. Nekad smo boleæivi prema njima, pretolerantni, pretjerujemo s neprimjerenim pažnjama. Nekad smo jako strogi da se ne pokvare. Nekad pristajemo na previše toga, samo da nas ne ostave.
Upravo zato što prema njima imamo posebne kriterije, želje i oèekivanja, ne uspijevamo biti posve iskreni i realni. Iskreni smo kad im kažemo ono što stvarno mislimo i osjeæamo, a realni smo kad se naše poruke temelje na provjerenim èinjenicama, a ne na pretpostavkama i predrasudama.
Kad smo istinski bliski s nekim, možemo se otvoriti, stvarno reæi što mislimo i osjeæamo, bez straha da æe zbog toga naš sugovornik o nama pomisliti nešto ružno, da nas neæe razumjeti, da æe nas sasjeæi svojim komentarom ili osramotiti pred drugima. U bliskosti smijemo i želimo biti iskreni i realni, jer teatar i prenavljanja nisu potrebni.

No, bliskost evocira vrlo rane strahove od napuštanja i na površinu donosi tajno skovane obrambene strategije koje su možda funkcionirale dok smo bili mali, ali sada im nema mjesta. Kako se nesvjesno zaljubljujemo u ljude koji nas podsjeæaju na naše roditelje (bilo da su im nalik ili pak naizgled potpuno suprotni njima), i interakcija s njima u nama provocira isti set misli, uvjerenja, osjeæaja i ponašanja kao onda. U konfliktu izmeðu uroðene èežnje za bliskošæu i istovremenog straha od nje, vrtimo se u zaèaranom krugu.

Bliskost je vrlo osjetljiva tema i ne podrazumijeva samo povezanost meðu partnerima veæ i sposobnost meðusobnog uvažavanja i tolerancije. U idealnom sluèaju, u bliskom odnosu svaki od partnera slobodan je živjeti sebe i istovremeno biti emotivno povezan sa svim aspektima drugoga bez potrebe da ga mijenja i kontrolira. To je moguæe jedino kada su osobe zrele ne samo fizièki i socijalno veæ i emotivno i duhovno. Doista zrele osobe ne osuðuju ni sebe ni druge veæ iz grešaka uèe, mijenjaju se i rastu. U tom smislu i destruktivne obrasce i konflikte, koji iz njih proizlaze, oni doživljavaju kao priliku za iscjeljivanje vlastitih unutarnjih konflikata te bolje razumijevanje partnera i njegova unutarnjeg svijeta. Nezrele osobe na svijet gledaju crno ili bijelo a svoje unutarnje konflikte prenose na vanjski svijet, pri èemu je u pravilu kriv i odgovoran onaj drugi dok æe za sebe uvijek naæi opravdanje, i ne pomišljajuæi da se upitaju èime su oni pridonijeli konfliktnoj situaciji i koje su ih nerazriješeni unutarnji konflikti doveli do toga.

Tipièno razraèunavanje meðu takvim ljudima obièno je praæen tvrdnjama poput „JA uvijek/nikad... TI uvijek/nikad“. Upravo rijeèi 'uvijek', 'nikad', 'sve', 'ništa' i sl. govore da u tom trenutku iz njih progovara malo ranjeno dijete. Kada destruktivna igra eskalira i ugrozi osjeæaj bliskosti, aktiviraju se najdublji strahovi od napuštanja i odvajanja. U tom trenutku æe jedan partner pokušati ponovno pokrenuti proces približavanja i to æe iæi sve dok opet ne dospiju do granice straha i ne pokrenu se obrasci obrane od bliskosti. I tako redom.

Postoji nekoliko osnovnih obrazaca komunikacije meðu ljudima koji su jedno drugom postali „osoba A“, tj. važniji od svih drugih. To vrijedi i za homoseksualne i za heteroseksualne parove, oženjene i neoženjene; poput unaprijed dogovorenih koraka u nekom plesu, ti obrasci se koriste kako bi se održala sigurna zona, ravnoteža izmeðu intimnosti i odvojenosti, koju ne znamo postiæi na zdraviji naèin.

Osnovni obrasci igara meðu parterima su:

1. konflikt,
2. distanca,
3. žudnja za bliskošæu – izbjegavanje bliskosti,
4. ja sve znam i mogu – ja ne znam i ne mogu,
5. dobar/loš je netko treæi.

Kako se ljudi i njihova ponašanja ne mogu svrstati u ladice, obièno se u svakom odnosu susreæu i smjenjuju razne kombinacije igara; poanta je u tome da se njima na nezdrav naèin pokušava održati ravnoteža izmeðu potrebe za bliskošæu i bijega od nje. Igre meðu partnerima su poput plesa a koraci plesaèa meðusobno su savršeno usklaðeni.

1.
U igri KONFLIKTA strah od meðusobne bliskosti i distance regulira se prijekorima i napadanjem. Obièno je rijeè o ljudima èije je samopoštovanje u djetinjstvu bilo grubo povreðivano. Kad im se uèini da ih netko ne razumije ili èak kritizira, reagiraju vrlo burno. Kritika ili nedostatak empatije u njima budi potisnutu negativnu sliku o sebi, osjeæaj manje vrijednosti, osjeæaj da ih se ne vidi, ne prihvaæa, ne voli; zbog svega toga se srame i osjeæaju vrlo nesigurno te reagiraju bijesom povezanim s neprijateljstvom i željom za osvetom, kako bi ponovno uspostavili osjeæaj ravnoteže i kontrole nad situacijom. Ako te loše crte karaktera nisu sposobni vidjeti kod sebe, projiciraju ih na partnera kojega tada doživljavaju odbacujuæim, grubim, kritizerskim, groznim i apsolutno lošim a sebe njegovom nevinom žrtvom.
2.
Pri igri DISTANCE strah od bliskosti pokušava se ublažiti izbjegavanjem i iskljuèivanjem druge osobe. Ljudi koji ga plešu nemaju jasan osjeæaj granica izmeðu sebe i drugih. Nesposobni prepustiti se partneru iz straha da bi ih on mogao zagušiti, stalno se drže na nekom odstojanju; za njih je to jedini naèin da razluèe sebe od drugih. Takve osobe izbjegavaju ne samo bliskost veæ i konflikt jer im konflikt ugrožava i osobnu sigurnost i sigurnost u odnosu. Njihov obrambeni mehanizam je povlaèenje. Kad se osjete ugroženo, oni partnera vide kao totalnog negativca koji ih zanemaruje, smeta i/ili iskorištava ili ga pak štite od svoga gnjeva bojeæi se da time ne povrijede/unište i njega i sebe.
3.
U sljedeæoj prièi susrest æe se ljudi èiji se unutarnji konflikt kreæe izmeðu povezanosti i odvojenosti/neovisnosti. U partnerskoj igri taj konflikt se „rješava“ tako da jedan preuzima ulogu emotivca koji ŽUDI ZA BLISKOŠÆU, a drugi OD BLISKOSTI BJEŽI racionaliziranjem, intelektualiziranjem i raznim drugim „opravdanjima“. Dok se „goniè“ boji samoæe i prenaglašava potrebu za povezanošæu, negirajuæi svoju potrebu za neovisnošæu, njegov partner se boji povezanosti i nastoji se èvrsto držati svoje „slobode“.
4.
U nekim vezama jedan od partnera pretjerano je odgovoran i uvijek „na visini zadatka“ dok drugi jedva funkcionira. Dok prvi NEGIRA SVOJU SLABOST, strah i potrebu za nježnošæu i toplinom, drugi ODBIJA PREUZETI ODGOVORNOST jer se ne osjeæa dovoljno sposobnim odgovoriti životnim zadacima. Ni jedan ni drugi nisu svjesni toga da svatko od nas u sebi posjeduje i slabost i snagu, da je svatko od nas sposoban brinuti se o sebi, ali mu je potrebna i briga i podrška drugih.
5.
I, konaèno, ima parova koji svoju unutarnju rascijepljenost projiciraju na neku TREÆU OSOBU pridajuæi joj ulogu saveznika, junaka, negativca, osvetnika i sl. Nesvjesni podijeljenosti u sebi, svojih osjeæaja, oèekivanja, zamjerki i sl. u odnosu na partnera, oni æe se npr. zajedno boriti protiv susjeda èija se voæka nagnula preko njihove ograde, tražiti saveznike, krivce ili junake u svojoj djeci itd.

Izvor: Vesna Špalj, prof. - Narodni zdravstveni list / Grombol.com - Branka Jakeliæ