Vraćah se danas kući a vani... da je hladnije, bila bi mećava. Ovako je samo snažan vjetar koji nosi sve pred sobom. Lišća mi pun auto jer sam nonšalantno spustila prozor da ne moram ciljati pepeljaru dok vozim, frizura... hmm... ono što je ostalo od nje... u stilu stoga sijena, svježe pokošene trave... a od parkirališta do ulaza dijeli me tek desetak koraka.
Zašto to spominjem?
Desetak koraka može biti dovoljno da vam prekroji sudbinu, promijeni način razmišljanja i stavove iz temelja.
Nedaleko od mene s petog kata vjetar je srušio veliku teglu s cvijećem. Srećom, minutu ranije. Shvaćate što želim reći, između redaka. Izbjegla sam, ako ne pogibiju, a onda barem ranjavanje s dugotrajnijim posljedicama - i u trenu kad sam to shvatila - BUM! "Nisam još odgovorila Rebecci, Arduani, Prirodnoj Sili..., nisam jutros poljubila dijete prije škole, nisam starcima kupila rođendanske poklone..."
Ajme!, pa imam još toliko stvari za obaviti a opterećujem se nepotrebnim mislima vezanim uz nešto što je BILO ili NIJE BILO, nečim što je moglo biti ili nije moglo biti... Bilo i prošlo.
Renči, imaš priliku SAD neke stvari nadoknaditi, osjetiti, proživjeti. SAD, ne sutra, ne prekosutra! DANAS!
Uživaj u trenutku, uživaj u žutom lišću koje vjetar kovitla, sjeti se prelijepog današnjeg osvita s četiri mala ovalna oblačića u nizu obasjana suncem, razmišljaj o lijepim stvarima i budi sretna.
Na neke stvari ne možeš utjecati, ne možeš ih promijeniti. Stoga se ne opterećuj njima nego ih prihvati takvim kakve jesu, prilagodi se i budi sretna. Nikad ne znaš kad te iduća tegla može iznenaditi - i pogoditi. A onda će biti kasno, zaista prekasno.
Post je objavljen 12.11.2010. u 12:26 sati.