ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

KAKO OPROSTITI I RIJEŠITI SE TERETA POVRIJEÐENOSTI

Kako bismo oprostili i oslobodili se razarajuæeg tereta povrijeðenosti, potrebno je nadiæi logiku odmazde i poèeti njegovati logiku suosjeæanja.

Kada smo zaista povrijeðeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu - zub za zub, ljutnja za ljutnju. Logika emocionalne odmazde - "Želim da osjetiš kako se ja osjeæam, želim da to svoje, taj paketiæ emotivnog otrova dobiješ natrag". Kako bi zaista oprostili i oslobodili se razarajuæeg tereta povrijeðenosti, potrebno je nadiæi logiku odmazde i poèeti njegovati logiku suosjeæanja.

Neki ljudi, gubeæi se u vlastitim osjeæajima, poènu "vraèati", odnosno žele povrijediti osobu na isti naèin na koji su sami bili povrijeðeni, meðutim, takvim ponašanjem se samo udaljavaju od sebe. Uzmimo primjer žene koja je, nakon što je otkrila da njen suprug ima ljubavnicu, odluèila i sama naæi ljubavnika. Na taj naèin mu se "kao" osvetila, a zapravo je samo postala udaljenija od onog što je njeno prirodno funkcioniranje. Htjela je zadržati supruga, ali mu nije mogla oprostiti, pa je ljutnju izražavala kroz pretjeranu kontrolu, prigovaranje i ljubavništvo iz osvete. Tako je (u ovom zadnjem) postala "kao on". Iz straha od gubitka, zanemarila je ono kako bi njoj bilo prirodno riješiti taj problem i preuzela je njegovu metodu koja ju je samo dodatno rastrojila.

Svako povrjeðivanje doživljavamo kao neku vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemoguænosti da oprostimo ponekad dolazi do identifikacije s agresorom. To znaèi da postoji opasnost da postanemo poput tog nekog tko nas je povrijedio. Na taj naèin kao da se osiguramo od buduæeg, sliènog povrjeðivanja. Osjeæamo se naoružanima onim èime smo sami bili povrijeðeni. Po sistemu: ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeæi put izaði van s nožem u džepu. Tko zna, u nekom trenutku možda nekog i ubodeš. Dok te rana još uvijek boli, zaboravljaš se pitati je li ti to u prirodi ili ne. Nož je metafora psihièke, emocionalne povrede. Takvim naoružavanjem se stvara prividna ravnoteža - sada i ja mogu uèiniti ono što je uèinjeno meni - a ono što se zapravo dogaða je da povrijeðena osoba usvaja tuða pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njen. Tako se loš, povrjeðujuæi obrazac funkcioniranja širi, preslikava se na druge i samim time (kao efikasan sistem emocionalnog preživljavanja) jaèa. Kada smo povrijeðeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inaèe preèesto van dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da se smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo - tužni, ljuti, preplašeni, tjeskobni. Izraziti ono kako se osjeæamo je naše osnovno ljudsko pravo.


BIJEG OD OSJEÆAJA

Manevar koji povrijeðena osoba vrlo èesto napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjeæaja je - bijeg iz srca u glavu. Naši osjeæaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali (ovisno o tome što nam se u životu dogaða i kako se s tim nosimo) i težina, tuga i bol. Kada pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjeæaj kontrole. Razmišljajuæi o ovim i onim moguæim situacijama i dijalozima, pokušavamo predvidjeti svoje i tuðe reakcije, simulirajuæi stvarnost pomoæu fantazije. Testirajuæi sve moguæe opcije, rješavajuæi mentalne križaljke razapete meðu neuronima unutar mozga, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu - kako praznine i boli, tako i mekoæe i mira - u carstvu svojih osjeæaja. Ne osjeæamo se uvijek happy i nije uvijek sve hay. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjeæaja vrlo široka i da obuhvaæa, kako svijetle tako i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onim kako se zaista osjeæamo.

Neki ljudi uopæe nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeðenost. To smatraju znakom slabosti, kako pred sobom tako i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se zapravo velika osjetljivost. Unutarnja krhkost je dobro pospremljena pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobi onemoguæava da osjeti sebe, druge i puninu života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji naèin, ali doza osjetljivosti mora postojati, inaèe smo zatvoreni u statiènu, "dovršenu" sliku o sebi i nismo u moguænosti napredovati.

Opraštanje može biti prividno, iluzorno i može predstavljati samo bijeg od osjeæaja. Buduæi je jedan od najzahtjevnijih poteza što se tièe praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju "iznad" emotivne boli koju su im roditelji svojim postupcima nanijeli. Tu nastupaju razna opravdavanja tipa: "I njihovi roditelji su radili iste greške" ili "Radili su najbolje kako su znali" i sl. To mogu biti èinjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je èinio opravdano? Veæina roditelja je napravila jako puno grešaka u svom odgoju. Moæi osjetiti ljutnju i tugu zbog toga što se nisu potrudili osvijestiti neke stvari u sebi kako bi bili bolji roditelji je zapravo temelj praštanja. Tek kada si dozvolimo "zabranjene" osjeæaje prema svojim roditeljima, u stanju smo ih poèeti doživljavati kao obiène ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koje se po nepisanom pravilu mora opravdavati, poštivati i voljeti.


KAMO S POVRIJEÐENOŠÆU?

Svaki proces praštanja najprije zapoèinje suoèavanjem s osjeæajima za koje bismo najradije da ih nema. Nakon toga, kada smo u kontaktu sa vlastitom povrijeðenošæu, možemo probati sagledati što je toèno ono što nas boli. Kakve poruke o sebi smo dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povrijedilo? Ako je povreda npr. centralizirana oko poruke: "Ti ne vrijediš" ili "Ti ne zaslužuješ pažnju", onda se možemo zapitati je li to i inaèe naš problem. Provlaèi li se taj obrazac i kroz druge odnose? Nakon što sagledamo svoju slabu toèku (centar svoje povrede) ljutnja ili tuga koje osjeæamo više neæe biti iste, jer æe fokus s druge osobe (Ti si me povrijedio/povrijedila) biti pomaknut na sebe (Moja povrijeðenost mi govori nešto o meni).

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju konstantno kopati po sebi ne dozvoljavajuæi si uopæe usmjeravanje osjeæaja prema drugoj osobi. Sama rijeè krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe - kao u valovitom ogledalu. Pokušavajuæi ispraviti tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem "što sam napravio/napravila krivo", samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraæa vlastite neugodne osjeæaje natrag, poput bumeranga. Druga osoba je pri tom kao na nekom pijedestalu, na povišenom položaju u odnosu na "ja" koje se koprca u pronalaženje greške u vlastitom sustavu. No, postoje greške i sustavima drugih. Istina je da ne možemo mijenjati druge, veæ jedino sami sebe, ali to ne znaèi da ne smijemo jasno i glasno izraziti ono što nam je u neèijem naèinu funkcioniranja zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kada smo u stanju to izraziti prema drugoj osobi bez da smo vezani za potrebu da nam se isprièa, opravda ili iskupi onda to znaèi da smo iznutra, sami sa sobom, zapoèeli proces praštanja.


SUOSJEÆANJE OSLOBAÐA

Mnogi ljudi nisu u stanju (ili odbijaju) shvatiti i osvijestiti gdje su pogriješili i kakvim ponašanjem su nekoga povrijedili. Vezanost za to da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i isprièa se za svoje ponašanje dovodi do toga da naš unutarnji mir ovisi o njoj ili njemu, što povrijeðenosti pridaje i osjeæaj bespomoænosti. Mnogi se, èekajuæi da taj netko otvori oèi dobrano naèekaju. Neki nikad ni ne doèekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju oprostiti. Proces bezuvjetnog opraštanja (bez da se traži ili oèekuje išta zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja neèijeg ponašanja. Na primjer, ako netko odbija, odbacuje ili obezvrjeðuje neèiju ljubav iz straha od bliskosti, to znaèi da emociju ljubavi doživljava kao napad. To je zapravo vrlo tužno. Takav problem osobu èini emocionalno hendikepiranom, izoliranom i nesretnom. Sagledavši situaciju iz tog kuta, ljutnju i tugu (nakon što im se dopustilo da postoje i da budu izražene) zamjenjuje suosjeæanje. Na taj naèin pomièemo pažnju sa akcije, s djelovanja koje nas je povrijedilo na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Vrlo èesto povrjeðivanje proizlazi iz vlastite boli onog koji povrjeðuje, samo što zbog pomanjkanja informacija od drugoj osobi to èesto nismo u stanju razumjeti.

U osnovi suosjeæanja je pomirenost sa situacijom kakva jeste i jednom kada osjetimo suosjeæanje za onog tko nas je povrijedio, istinsko praštanje je nadomak ruke. Ljudi èesto maltretiraju, zlostavljaju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve (bilo fizièkog bilo emocionalnog) maltretiranja, zlostavljanja i agresije. Iz vlastite nemoæi su izvukli pouku da se, kako bi preživjeli, moraju identificirati s tim "moænikom". No, bez obzira što svako zašto ima svoje zato, ne znaèi da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerirati. Dubljim razumijevanjem uzroka i posljedica neèijeg ponašanja se možemo osloboditi vezujuæih niti koje se na emotivnoj razini luèe iz rane povrijeðenosti. Suosjeæanje oslobaða, rastvara nevidljive spone koje ljude drže da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesreæuju. Kada osoba osjeti suosjeæanje, kada je u stanju reæi: "Meni je zapravo nje/njega žao", onda je u stanju autonomno odluèivati - otiæi ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Nedovršeni emotivni procesi se èesto nastavljaju i nakon smrti onog kojem se nešto zamjera. Ako netko ne može oprostiti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je vrlo važno dovršiti to na neki drugi naèin - kroz terapijski proces ili kroz neki drugi korigirajuæi odnos u kojem se slobodno mogu izraziti osjeæaji. Osloboðenje je uvijek moguæe, nema situacije koja nas zauvijek može držati emotivno upletene, sputane. Kako æe to iæi, pitanje je strpljenja, samosvijesti i iskrenosti prema samome sebi. U procesu je uvijek važno biti tamo gdje jesmo, osvijestiti ono kako nam je iznutra, umjesto da iz silne potrebe za osloboðenjem sami sebi lažemo kako smo oprostili ono što zapravo nismo ili da iz silne potrebe da nekog zadržimo lažemo sebi kako nam nema druge nego trpjeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onom od koga smo se osjetili povrijeðenim zahtijeva stalno suoèavanje sa samim sobom. Iæi ka srži svog ljudskog postojanja znaèi upoznavati se, kako sa svojim kvalitetama i kapacitetom za sreæu, tako i sa svojim slabostima i svojom boli.

Izvor: poticaj.net

Jedne noæi usnio sam da hodam obalom mora s mojim Gospodinom.
Pred oèima mi je, poput bljeska, prošao cijeli život.

Smjenjivala se slika za slikom, dogaðaj za dogaðajem, ali uvijek sam u pijesku vidio dva para stopala; jedan je pripadao meni, a drugi par mojem Gospodinu.

Kad je nestalo i zadnje slike, osvrnuo sam se i s èuðenjem ustanovio da se na mnogo mjesta u pijesku vide tragovi samo jednih stopala. Bilo je to upravo onda kada sam prolazio kroz najteža razdoblja svoga života.

"Gospodine", zbunjeno sam upitao, "kada sam sve ostavio da bih Te slijedio, obeæao si mi da æeš uvijek biti uz mene. Ipak, u trenucima kad mi je bilo najteže, u pijesku se vide tragovi samo jednih stopala.
Zašto si me napustio kad sam Te najviše trebao?"

Gospodin me uhvati za ruku i reèe:
"Drago dijete, nikada te nisam ostavio samog, a ponajprije onda kad ti je bilo najteže. Tamo gdje si vidio tragove
samo jednih stopala, znaj: Nosio sam te na svojim rukama.

(Nepoznati autor)