ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Norman Sartorius: Svi smo mi potencijalni ubojice!

U ovotjednoj emisiji ''Nedjeljom u dva'' Aleksandar Stankoviæ ugostio je svjetski poznatog psihijatra Normana Sartoriusa. Zadatak emisije bio je pronaæi odgovore na pitanje zašto se bojimo ljudi koji su drugaèiji od nas, zbog èega su psihièki bolesne osobe stigmatizirane u društvu, te može li danas za sebe itko reæi da je normalan.
Norman Sartorius

- Zdravlje se može definirati kao odsutnost bolesti. Zdrav je netko tko može kompetentno vršiti ono što se od njega oèekuje u društvu, onaj tko se može normalno družiti s ljudima oko sebe, koji funkcionira bez obzira na to što se u njemu dogaða i kakve probleme ima. Zdrav èovjek je onaj koji je našao ravnotežu unutar sebe i s onima koji ga okružuju – objasnio je psihijatar.

Ono što je normalno ovisi i o vremenu u kojem živimo. To se najbolje vidi na primjeru neslaganja roditelja i djece. Nešto što je roditeljima normalno, djeci ne mora biti, i obrnuto.

- Važno je da èovjek zna tko je, èime se bavi te tko su mu prijatelji. Važno je da se ne precjenjujemo ni ne podcjenjujemo – tvrdi psihijatar pojašnjavajuæi kako je prvi simptom duševne bolesti kada osoba ne zna kako se ponašati i obavljati svakidašnje aktivnosti.

Stigmatizacija duševnih bolesnika

- Svi su krivi što je duševna bolest stigmatizirana. Do neke su mjere to mediji koji tragaju za neobiènostima i objavljuju ih. U europskim zemljama struka se dogovorila s novinarima o tome na koji naèin pisati o duševnim bolesnicima. To je jako dobro – isprièao je psihijatar.

Norman Sartorius tvrdi, osvræuæi se na nedavni dogaðaj u Splitu, kako nisu samo duševni bolesnici potencijalni ubojice ili poèinitelji kriminalnih djela.

- Svi smo mi potencijalni ubojice. Jednaka je vjerojatnost da æemo mi 'zdravi' poèiniti kriminalno djelo, kao i osoba koja ima duševnu bolest. Kod shizofrenièara broj kriminalnih djela jednak je kao i kod opæeg puèanstva, a kod depresivnih taj je stupanj manji. Sveukupno gledano, duševni bolesnici imaju manju vjerojatnost èinjena kriminalnih djela. Èešæe su žrtve agresivnog ponašanja nego akteri – tvrdi Sartorius.

Psihijatar je u emisiji naglasio i kako su sami lijeènici èesto odgovorni za stigmatiziranje duševnih bolesnika te da najèešæe griješimo kada psihièki bolesnu osobu doživljavamo iskljuèivo kroz njenu bolest.

- Svaka je osoba puno više od bolesti od koje boluje. Ona nije postala bolest, niti je bolest postala ta osoba – rekao je psihijatar Norman.

O odnosu lijeènik – pacijent

Odnos lijeènik-pacijent vrlo je važan za svakog èovjeka, a posebno za onog koji boluje od psihièke bolesti. Moderni oblici komunikacije putem telefona i interneta pridonijeli su tome da sve manje znamo kako kvalitetno komunicirati s ljudima iz svoje okoline, naglašeno je u emisiji.

- U prosjeku, pacijent sa svojim lijeènikom opæe prakse provede samo dvije do tri minute. Èesto lijeènik ni ne gleda ni ne sluša pacijenta. Upravo je stoga u velikom porastu popularnost alternativnih medicinskih službi. A oni prvo što rade, jest to da slušaju – u klasiènoj medicini toga je jako malo.

Pokus u èetiri zemlje pokazao je da upravo to pacijentima nedostaje – pažnja lijeènika koji koncentrirano sluša. Upravo to nedostaje i u programima edukacije lijeènika – smatra Sartorius.

Povratak u normalu

U emisiji ''Nedjeljom u dva'' naglašeno je i kako je velik problem u životu osoba s psihièkim bolestima povratak u normalni život nakon lijeèenja.
- Oni su osuðeni. Èesto ostaju bez posla i ne mogu pronaæi drugi, gube mjesto stanovanja, a nerijetko i životnog partnera. Kad ste tako ocijenjeni, gubite samopouzdanje i a priori sebe smatrate manje vrijednima u odnosu na ostale – smatra Sartorius. Psihièki bolesne osobe koje primaju terapiju, kaže Sartorius, mogu sasvim normalno izvršavati svoje poslovne i društvene obveze.

- Uspjeh lijeèenja, ako je kvalitetan, puno je veæi kod duševnih bolesti, nego kod lijeèenja kardiovaskularnih bolesti. Više od polovice shizofrenièara nakon 20-30 godina živi normalno, a kod depresije, taj je period puno kraæi – tvrdi psihijatar. Za kraj je poruèio kako je potrebno dopustiti osobama koje u svojoj 'zdravstvenoj povijesti' nose stigmu duševnih bolesnika da budu društveno prihvaæene i korisne.



Izvor: www.javno.com

Hajde da u par rijeèi pokušam opisati kako je kod mene sve krenulo nizbrdo, od prvog paniènog napada, preko razvoja izbjegavajuæih ponašanja, pa sve do puta natrag, koji još nije gotov.

Prvi panièni napad (koliko se sjeæam) doživjela sam davne 1997. godine, u tramvaju iduæi na posao. To je bio period gdje sam, na prvom poslu, bila svakodnevno maltretirana, a u prethodnoj godini sam se uspjela udati, roditi i rastati. Dakle, stresno, u svakom pogledu.

1.
Tako sam poèela najprije izbjegavati raskrižje na kojem se to dogodilo.
2.
Slijedeæe što sam poèela izbjegavati bili su tramvaji (iz razumljivog gore navedenog razloga.
3.
Zatim sam s križanja i tramvaja strah nesvjesno proširila i na autobuse i ostala sredstva javnog prijevoza.
Posljedièno tome (a nisam još imala vozaèku), spiskala sam gomilu para na taxi.
4.
Slijedeæe èega sam se poèela bojati postalo je samostalno kretanje po gradu, a potom i ostanak u uredu.
Poèela sam se kljukati sredstvima za smirenje koja sam od lijeènika opæe prakse dobivala bez pitanja.
5.
Na kraju se moj strah proširio do te mjere da se više nisam usudila niti izlaziti iz stana, osim pod ogromnom dozom sredstava za smirenje. Bauljala sam po hodniku u firmi, polusvjesna dogaðanja oko sebe.
Uslijed nekih reorganizacijskih razloga, sredinom 1999. godine (uf, pa puno sam i izdržala, i to bez bolovanja!) kao jedan od zadnjepridošlih radnika dobivam i otkaz.

Nije li logièna posljedica svega toga bila depresija? Naravno.
Strah je postao opæi, tablete se gomilale, a ja doma, bez prebite pare.

I 'ajde nekako se odluèim posjetiti psihijatra, tamo negdje nedugo prije otkaza. Da mi Amyzol i uspijem se riješiti tabletomanije, koja mi je tada dijagnosticirana (uz depresiju i panièni poremeæaj).
Nakon kratkog perioda uzimanja Amyzola, prešli smo na Prozac + Xanax po potrebi i tada sam malo živnula i pokrenula se, 2000.g. se ponovno zaposlila i napravila najveæu grešku koju sam mogla - prestala sam odlaziti na psihoterapije. Lijekove sam i dalje uzimala, u istoj dozi, sve negdje do 2006. godine, kada sam kod bake ponovno doživjela panièni napad unatoè lijekovima.

E, tada sam donijela èvrstu odluku o ozbiljnom lijeèenju. Èak sam tri mjeseca svakodnevno odlazila na grupne terapije u dnevnu bolnicu i - to je bilo nešto najbolje što sam napravila! Bilo je fenomenalno: shvatila sam da postoje i drugi problemi, osim mojih, postala sam svjesna nekih svojih pogrešaka (poput izbjegavajuæeg ponašanja i sl.) i tu sam "krenula". Psihologica mi je tada rekla da æe mi možda biti potrebno i 5 godina psihoterapije, no izbor je na meni: ili cijeli život proživjeti jadno, ili 5 godina posjeæivati psihijatra i ostatak života provesti kvalitetno i s užitkom. Tada mi je to zvuèalo stravnièno, no danas... pa prošlo je skoro 3 godine i još sam živa, dakle - nije me ubilo veæ ojaèalo.
Naravno, morala sam promijeniti nekolicinu antidepesiva dok nismo otkrili "onaj pravi" (iako niti taj nije pravi, jer pravoga nema, ukoliko nema psihoterapije i trajne promjene u ponašanju, naèinu razmišljanja i stavovima).

Bila sam presretna kad sam u jesen 2005. bez ikakvih teškoæa provela sama dva dana u Beèu i potom se vlakom vratila kuæi - sama u kupeu, 8 sati trnduckanja. Zvuèi užasno, ali ja sam sa svakim kilometrom bila bliže kuæi ali isto tako i dalje od bolesti. Poslije toga uslijedila je i vožnjica busom od željeznièke postaje do kuæe, u kojoj sam uživala kao nikad - sretna i ponosna na sebe što sam izdržala cijeli taj put. Cvjetala sam od sreæe!

I dan danas dogodi mi se da posrnem, osjetim nekakav glupi i neopravdani strah, ali danas sam svjesna toga i borim se s njime nekim novim snagama, nekim ljepši mislima, naprosto se razljutim na njega (strah) i otjeram ga od sebe. Ponekad ga i tiho opsujem. U veæini sluèajeva pali!
Ono što želim iz sveg srca, ponajprije da nitko nikada ne upadne toliko duboko koliko sam bila ja upala, a zatim da i svi vi koji ste tek na poèetku puta ili ste ga veæ dijelom prevalili, imate vjeru u sebe i vjeru u ljude koji vam žele pomoæi. Ne mora to nužno biti vaša obitelj - upravo je obitelj ta koja, u silnoj želji da pomogne, nanese najviše štete. To može biti vaš prijatelj(-ica), lijeènik, struèna literatura, dnevnik, blog... pa èak i ovaj forum.

Eto, osjetila sam se malo lijenom u posljednje vrijeme pa sam ovim postom željela to nadoknaditi. Nadam se da sam uspjela.

Pusa svima i drž'te se! Jer vi to možete!

Ovaj post objavljen je takoðer i na forumu Psihijatrija, gdje možete pronaæi još mnoštvo sliènih iskustava, ali i korisnih savjeta.
http://psihijatrija.forumhr.com/sos-poziv-u-pomo-f5/sos-admin-reni-kronina-anksioznost-t411.htm#1947

Renèi

Iz èista mira vas obuzme osjeæaj praznine, tuge, neraspoloženja. Niste raspoloženi za rad, sporiji ste nego obièno, možda i previše zabrinuti. Èini vam se da vaše neraspoloženje raste i što duže ste u tom negativnom raspoloženju èini vam se da život zapravo nema puno smisla... Doðe vam to ponekad. Opravdanje možda nalazite u lošim vremenskim uvjetima, ponekom problemu kojeg nikako ne uspjevate riješiti, kritici suradnika, šefu, èlanu obitelji. Rijetko o tome i želite goovoriti u strahu da ne zazvuèite kao èudak. Niste krivi što se ponekad ne osjeæate dobro. Iako su promjene raspoloženja sasvim normalna i uobièajena stvar postoji i druga strana medalje. Zapravo svoje raspoloženje odreðujete sami. Vrijeme je da i za to preuzmete odogovornost.

Vjerujte da se svi ponekad osjeæamo loše bez ikakvog razloga. Ukoliko imate dijagnozu depresije ili neku drugu vrstu poremeæaja raspoloženja, ponašanja ili osobnosti, ili su promjene preèeste i predugo traju, dobro je potražiti savjet ili pomoæ psihoterapeuta. No ukoliko ne sumnjate u poremeæaj i niste zabrinuti za svoje zdravlje, radi se o normalnoj, uobièajenoj i prirodnoj pojavi, odnosno stanju. Promjeni raspoloženja. I stvar je onda samo u tome koliko dugo takvo negativno raspoloženje traje i kako vam se èesto dogaða. I još važnije, koliko vam je potrebno da ga uoèite i da se vratite u punu formu i dobro raspoloženje. Ukoliko znate prepoznati poèetak tog stanja, te ukoliko se znate iz tog stanja „brzo“ dignuti, a da vam pri tome nisu potrebna bilo kakva pomoæna sredstva (stimulansi) ili ljudi, veæ vi i vaša volja – sve je u redu.

Ovo je pristup na kojem se temelji kognitivno bihejvioralna terapija. Po njoj su naše misli, a ne drugi ljudi, situacije ili dogaðaji oko i izvan nas, uzrokom našim osjeæanjima i ponašanju. Naèin razmišljanja smatra uzrokom da se osjeæamo i ponašamo na odreðen naèin. Ukoliko se osjeæamo onako kako ne želimo ili se ponašamo na naèin koji ne želimo, važno je identificirati razmišljanje koje kod nas bude ta osjeæanja i ponašanja, te nauèiti kako ih zamjeniti razmišljanjima koja vode željenim reakcijama. To znaèi da sami možemo promjeniti naèin na koji mislimo s ciljem da se osjeæamo i djelujemo pozitivno po vlastito zdravlje iako se situacija oko nas nije promjenila.

Ukoliko vam je stalo do vaše emocionalne dobrobiti (a time i sveukupnog zdravlja) možete lako nauèiti upravljati svojim raspoloženjem. Jednostavno svakodnevno vodite raèuna o tome kako se osjeæate. Razmislite i o tome kojim ste zahtjevima i stresovima izloženi, kako utjeèu na vas i kako se s njima nosite. Odustanite od stalne i pretjerane zabrinutosti i optereæenosti brigama. Prepoznajte vrijednost u svakodnevnom, pa makar i kratkom mentalnom fitnessu kojim æete osnažiti svoj duh i tako se osjeæati spremnijima za svakodnevne napore kojima ste izloženi. Baš kao što i vježbanjem mišiæe èinite èvršæima i svom tijelu omoguæujete da se osjeæa dobro, mentalnim æete vježbama osnažiti svoju psihu. Poveæat æe se vaše samopouzdanje i pozitivan stav prema životu uopæe.

Jedna od stvari koju možete svakodnevno prakticirati u svrhu mentalne vježbe je podsjeæanje na pozitivne trenutke. Sjetite se svakodnevno nekog zadovoljstva, ugode ili neke druge pozitivne emocije koju ste doživjeli. Zastanite trenutak i osjetite ponovno sve pozitivne efekte takvih zadovoljstva. Negativne misli odagnajte bez obzira koliko uporno vas salijeæu. Prekinite ih èim se pojave ili im barem ne dopustite da vas preplave. To æete postiæi tako da skrenete svoju pozornost na pozitivno.
Pokušajte ne raditi više stvari odjednom, pogotovo kada radite nešto dobro za sebe. Uživajte svim èulima u lijepim trenucima, umjesto da dopustite da vas prekine zvonjava mobitela ili neka obaveza koju ste se “baš sjetitli”. Ne zaboravite da je u zdravom tijelu zdrav duh, pa vodite raèuna o prehrani i tjelesnim aktivnostima odnosno vježbanju.
Imajte hobi i uživajte u njemu. Neka to bude jedna od vaših redovitih aktivnosti.
Vodite raèuna o osobnim ciljevima koje ste si postavili bez obzira koliko ambiciozni bili. Vaše zadovoljstvo bit æe poptuno ukoliko vodite raèuna o onome što želite napraviti za sebe ( a ne samo za druge).
Osigurajte si “redovno pražnjenje” koje vam može donijeti pisanje dnevnika ili bloga!
Smijte se svakodnevno i odustanite od potrebe da budete preozbiljni (u svemu). Èujete li dobar vic isprièajte ga prijatelju, pogledajte komediju ili proèitajte nešto duhovito.
Pomažite drugima. Ne kaže se uzalud „Dobro je èiniti dobro!“. Kada uèinimo nešto za nekoga, i sami se osjeæamo dobro. No budite dobri i prema sebi. Nagradite se svakodnevno. To može biti neka sitnica, topla kupka, masaža, posjet kazalištu ili kava sa prijateljima. Što god vas veseli. Što god izaberete neka bude baš za vas.

Kako upravljati svojim raspoloženjem:

• Gradite i održavajte samopouzdanje, konstruktivan stav prema kritici, ne podliježite samosažaljevanju;
  
• Vodite brigu o svom tjelesnom zdravlju i kondiciji, jedite zdravo i odmarajte se dovoljno;
  
• Održavajte prijateljstva, tražite potporu i dajte ju drugima te gradite pozitivan pristup životu;
  
• Upravljajte svojim financijama i karijerom, svojim vremenom i stresom;
  
• Osvijestite to kako se osjeæate, utièite na svoje raspoloženje i težite miru u sebi i oko sebe.

Preuzeto s: www.portalalfa.com, 08 Travanj 2009, Autor: Tatjana Divjak

Ako niste zadovoljni ocjenom izabranog doktora o pravu na bolovanje, imate pravo uložiti prigovor lijeènièkom povjerenstvu HZZO-a

Ako niste zadovoljni ocjenom izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite o pravu na bolovanje možete uložiti prigovor lijeènièkom povjerenstvu podruènog ureda Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti koja je povod prigovoru.
Prigovor se podnosi putem tiskanice Uputnica lijeènièkom povjerenstvu koju, na vaš zahtjev, ispunjava vaš izabrani doktor, a možete je preuzeti sa stranica HZZO-a

Uputnica lijeènièkom povjerenstvu (pdf, otvara novi prozor).

Prigovor koji podnesete odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana donošenja ocjene izabranog doktora, odnosno ako to nije moguæe zbog neradnog dana, prvog iduæeg radnog dana, odgaða izvršenje te ocjene do donošenja nalaza, mišljenja i ocjene nalijeènièkog povjerenstva.
Izabrani doktor obvezan vas je odmah, nakon izjavljenog prigovora, s potrebnom dokumentacijom uputiti nadležnom povjerenstvu.

Struèno-medicinsko vještaèenje povjerenstva

Po izjavljenom prigovoru na ocjenu izabranog doktora, lijeènièko povjerenstvo podruènog ureda HZZO-a obavlja struèno-medicinsko vještaèenje i donosi svoj nalaz, mišljenje i ocjenu.

Osim toga, nalaz, mišljenje i ocjenu donosi i kada daje odobrenje za:
-- bolovanje i duljinu trajanja bolovanja nakon proteka roka propisanog Pravilnikom o rokovima najduljeg trajanja bolovanja ovisno o vrsti bolesti
-- bolovanje zbog njege èlana obitelji - djeteta do 18 godina
-- bolovanje nakon proteka roka od 12 mjeseci neprekidnog bolovanja
-- privremenu nesposobnost zbog bolesti za obavljanje ugovorenih poslova na osnovi kojih se ostvaruju primici od kojih se utvrðuje drugi dohodak.

Nalaz, mišljenje i ocjena lijeènièkog povjerenstva

Kada lijeènièko povjerenstvo podruènog ureda HZZO-a utvrdi postojanje medicinskih indikacija za bolovanje, obvezno je u nalazu, mišljenju i ocjeni navesti i duljinu trajanja bolovanja.
Kada povjerenstvo zakljuèuje bolovanje, najraniji datum s kojim vas ocjenjuje radno sposobnim je prvi iduæi radni dan raèunajuæi od dana kada je donijelo nalaz, mišljenje i ocjenu.
Lijeènièko povjerenstvo ne smije zakljuèiti bolovanje s datumom koji prethodi datumu kada je obavljalo struèno-medicinsko vještaèenje (zakljuèivanje bolovanja unatrag), niti s datumom koji prelazi tri dana od dana obavljanja struèno-medicinskog vještaèenja.
Na isti naèin obvezno je postupiti i lijeènièko povjerenstvo Direkcije HZZO-a kada o pravu na bolovanje odluèuje po žalbi u drugostupanjskom upravnom postupku.

Rokovi

Lijeènièko povjerenstvo podruènog ureda HZZO-a obvezno je nalaz, mišljenje i ocjenu donijeti odmah, a najkasnije prvog radnog dana od primitka prigovora, odnosno zahtjeva, a lijeènièko povjerenstvo Direkcije HZZO-a u povodu žalbe na prvostupanjsko rješenje podruènog ureda, najkasnije u roku od pet dana.

Izdavanje prvostupanjskog rješenja

Ako ste nezadovoljni nalazom, mišljenjem i ocjenom lijeènièkog povjerestva podruènog ureda HZZO-a imate pravo zatražiti izdavanje rješenja u prvostupanjskom upravnom postupku u podruènom uredu HZZO-a prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravka.

Dodatne informacije:

Pravilnik o pravima, uvjetima i naèinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (otvara novi prozor)

Izvor: http://www.mojauprava.hr/portal/dp.nsf//mojaUprava?OpenForm&r=|http://www.mojauprava.hr/portal/dp.nsf/wDok/2F40123AE0B6E37FC12573E6002E828B?OpenDocument&p=Gradjani