Marketing
Kako je sve krenulo nizbrdo: panika - anksioznost - depresija
Hajde da u par riječi pokušam opisati kako je kod mene sve krenulo nizbrdo, od prvog paničnog napada, preko razvoja izbjegavajućih ponašanja, pa sve do puta natrag, koji još nije gotov.
Prvi panični napad (koliko se sjećam) doživjela sam davne 1997. godine, u tramvaju idući na posao. To je bio period gdje sam, na prvom poslu, bila svakodnevno maltretirana, a u prethodnoj godini sam se uspjela udati, roditi i rastati. Dakle, stresno, u svakom pogledu.
1.
Tako sam počela najprije izbjegavati raskrižje na kojem se to dogodilo.
2.
Slijedeće što sam počela izbjegavati bili su tramvaji (iz razumljivog gore navedenog razloga.
3.
Zatim sam s križanja i tramvaja strah nesvjesno proširila i na autobuse i ostala sredstva javnog prijevoza.
Posljedično tome (a nisam još imala vozačku), spiskala sam gomilu para na taxi.
4.
Slijedeće čega sam se počela bojati postalo je samostalno kretanje po gradu, a potom i ostanak u uredu.
Počela sam se kljukati sredstvima za smirenje koja sam od liječnika opće prakse dobivala bez pitanja.
5.
Na kraju se moj strah proširio do te mjere da se više nisam usudila niti izlaziti iz stana, osim pod ogromnom dozom sredstava za smirenje. Bauljala sam po hodniku u firmi, polusvjesna događanja oko sebe.
Uslijed nekih reorganizacijskih razloga, sredinom 1999. godine (uf, pa puno sam i izdržala, i to bez bolovanja!) kao jedan od zadnjepridošlih radnika dobivam i otkaz.
Nije li logična posljedica svega toga bila depresija? Naravno.
Strah je postao opći, tablete se gomilale, a ja doma, bez prebite pare.
I 'ajde nekako se odlučim posjetiti psihijatra, tamo negdje nedugo prije otkaza. Da mi Amyzol i uspijem se riješiti tabletomanije, koja mi je tada dijagnosticirana (uz depresiju i panični poremećaj).
Nakon kratkog perioda uzimanja Amyzola, prešli smo na Prozac + Xanax po potrebi i tada sam malo živnula i pokrenula se, 2000.g. se ponovno zaposlila i napravila najveću grešku koju sam mogla - prestala sam odlaziti na psihoterapije. Lijekove sam i dalje uzimala, u istoj dozi, sve negdje do 2006. godine, kada sam kod bake ponovno doživjela panični napad unatoč lijekovima.
E, tada sam donijela čvrstu odluku o ozbiljnom liječenju. Čak sam tri mjeseca svakodnevno odlazila na grupne terapije u dnevnu bolnicu i - to je bilo nešto najbolje što sam napravila! Bilo je fenomenalno: shvatila sam da postoje i drugi problemi, osim mojih, postala sam svjesna nekih svojih pogrešaka (poput izbjegavajućeg ponašanja i sl.) i tu sam "krenula". Psihologica mi je tada rekla da će mi možda biti potrebno i 5 godina psihoterapije, no izbor je na meni: ili cijeli život proživjeti jadno, ili 5 godina posjećivati psihijatra i ostatak života provesti kvalitetno i s užitkom. Tada mi je to zvučalo stravnično, no danas... pa prošlo je skoro 3 godine i još sam živa, dakle - nije me ubilo već ojačalo.
Naravno, morala sam promijeniti nekolicinu antidepesiva dok nismo otkrili "onaj pravi" (iako niti taj nije pravi, jer pravoga nema, ukoliko nema psihoterapije i trajne promjene u ponašanju, načinu razmišljanja i stavovima).
Bila sam presretna kad sam u jesen 2005. bez ikakvih teškoća provela sama dva dana u Beču i potom se vlakom vratila kući - sama u kupeu, 8 sati trnduckanja. Zvuči užasno, ali ja sam sa svakim kilometrom bila bliže kući ali isto tako i dalje od bolesti. Poslije toga uslijedila je i vožnjica busom od željezničke postaje do kuće, u kojoj sam uživala kao nikad - sretna i ponosna na sebe što sam izdržala cijeli taj put. Cvjetala sam od sreće!
I dan danas dogodi mi se da posrnem, osjetim nekakav glupi i neopravdani strah, ali danas sam svjesna toga i borim se s njime nekim novim snagama, nekim ljepši mislima, naprosto se razljutim na njega (strah) i otjeram ga od sebe. Ponekad ga i tiho opsujem. U većini slučajeva pali!
Ono što želim iz sveg srca, ponajprije da nitko nikada ne upadne toliko duboko koliko sam bila ja upala, a zatim da i svi vi koji ste tek na početku puta ili ste ga već dijelom prevalili, imate vjeru u sebe i vjeru u ljude koji vam žele pomoći. Ne mora to nužno biti vaša obitelj - upravo je obitelj ta koja, u silnoj želji da pomogne, nanese najviše štete. To može biti vaš prijatelj(-ica), liječnik, stručna literatura, dnevnik, blog... pa čak i ovaj forum.
Eto, osjetila sam se malo lijenom u posljednje vrijeme pa sam ovim postom željela to nadoknaditi. Nadam se da sam uspjela.
Pusa svima i drž'te se! Jer vi to možete!
Ovaj post objavljen je također i na forumu Psihijatrija, gdje možete pronaći još mnoštvo sličnih iskustava, ali i korisnih savjeta.
http://psihijatrija.forumhr.com/sos-poziv-u-pomo-f5/sos-admin-reni-kronina-anksioznost-t411.htm#1947
Renči
Post je objavljen 28.04.2009. u 22:43 sati.