Anita Martinac, književnica

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Prosinac 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (8)
Siječanj 2018 (9)
Studeni 2017 (9)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (8)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (7)
Ožujak 2017 (7)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (11)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (8)
Rujan 2016 (9)
Kolovoz 2016 (5)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (4)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovdje možete pratiti najave književnih susreta, promocije knjiga i ostale književne manifestacije na kojim sudjelujem. Predstavit ću prikaze i kritike o mom radu i naravno predstaviti svako novo djelo. Slobodno me kontaktiranje i postavljajte pitanja, radu ću odgovoriti. Svako Vam dobro u radu i životu. Vaša Anita Martinac
Anita Martinac



martinac.anita@gmail.com

Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, a trenutno je zaposlena u Aluminiju d. d. Mostar.

Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napredak Mostar, te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH i predsjednica udruge Hrvatska izvandomovinka lirika. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.


BIBLIOGRAFIJA :
• pjesme Krvari brig 1994.
• pjesme Ljubim te pjesmama 2012.
• pjesme U pogledu 2012.
• pjesme U susret Riječi 2013.
• pjesme Druga riječ je ljubav 2014.
• roman Medaljon 2015.
• audio recital ljubavne poezije uz glazbu (CD) Sretno Valentinovo 2015.
• roman Medaljon, drugo izdanje 2015.
• roman Posljednji 2016.
• pjesme Budna 2017.
• roman Od Franje do Franje 2017.
• roman Posljednji, drugo izdanje 2018.
• roman Od Franje do Franje, drugo izdanje 2018.
• novele Život nema naslova 2018.

NAGRADE I PRIZNANJA:
• Zlatna povelja Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, na Glavnoj skupštini 2018.
• Treća nagrada za Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ 2018. za pjesmu Virtuozi naive
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VIII. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2017.
• Treća nagrada na natječaju Kaštelanske storije u 2017., za priču Jordan Viculin
• Prva nagrada na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca u 2017., za priču Samo je želio učiti, za najbolje radove pristigle na Nagradni natječaj o pobijenim franjevcima, za uzrast odrasle
• Prva nagrada "Kula" na manifestaciji "Dani Hercegovačkog ustanka u 2016." za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Ovako više ne može i nećemo, pa makar svi izginuli
• Prva nagrada za najljepši književni uradak povodom 25 godina rada Matice hrvatske Čitluk u 2016, pjesma Svoj sam
• Prva nagrada na pjesničkoj manifestaciji "Stjeg slobode", Knin - Pakoštane 2015., za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Vojnik u srcu
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VI. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2015.,
• Druga nagrada "Fra Martin Nedić" za 2015 godinu, za roman Medaljon
• Nagrada na festivalu "Pjesmom protiv zaborava" Vukovarsko-srijemske županije za najbolju domoljubnu pjesmu, 2014.,
• Nagrada Matice hrvatske "Ilija Ladin" u Vitezu, 2013.,
• Nagrada "Najljepše ljubavno pismo" od HP Mostar, 2013.,
• Priznanje Matice hrvatske za najljepšu pjesmu povodom "Dana knjige", 1997.,
• Medalja "Oluja" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Medalja "Ljeto 95" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Spomenica Domovinskog rata, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Priznanje za najljepšu pjesma na temu Zaštite okoliša od Opštinske konferencije Mostar, 1987.,



KONTAKT

Anita Martinac
00 387 63 319 843
Kralja Tomislava 4 B, 88000 Mostar
martinac.anita@gmail.com
info@anitamartinac.com
www.anitamartinac.com


https://www.facebook.com/anita.martinac

19.06.2015., petak

Predstavljanje MEDALJONA u Zadru 19.6.2015.

organizatori ove prekrasne večeri su UDRUGA VETERANA VOJNE POLICIJE SUDIONIKA DOMOVINSKOG RATA ZADARSKE ŽUPANIJE, ZAJEDNICA UDRUGA VETERANA VOJNE POLICIJE DOMOVINSKOG RATA RH, UDRUGA ŽENA DOMOVINSKOG RATA ZADAR i HVIDRA ZADAR, a glavni kordinator Josip Adžić, uz budno oko Mire Primoraca Gringa, od srca HVALA

HVALA izvrsnim i uvaženim predstavljačima:
Davoru Arasu, Miljeku Stojiću, Ivanu Zlopaši i
famoznoj voditeljici programa Vesni Matešić

ovi su me ljudi doživotno zadužili ljubavlju



- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.06.2015., četvrtak

predstavljanje romana MEDALJON u Splitu - Miljenko Stojić



Anita Martinac, Medaljon, Matica hrvatska, Čitluk, 2015.

Škripari. Humska zemlja dobro zna o čemu se radi, ostali ih poznaju kao križare, kamišare ili odmetničku bandu. Neopredijeljenih gotova da i nema, dan danas, nakon mnogo desetljeća. Još peku suze ucviljenih, još se pristalice jugokomunizma pjene. Ipak, književnih djela o ovoj epskoj tematici jednostavno gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije još se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac ništa ne čeka, ali ništa i ne prejudicira. Ona samo iznosi na vidjelo kako je sve doživio puk, onaj koji je to nosio na svojim plećima. Čitajući roman spoznat ćemo da mu nije nimalo bilo lako.
Glavni lik radnje Ante je Marić Kenić. Tipičan je predstavnik svoga kraja. Kada se stvara hrvatska država i vojska, na raspolaganju je domovini ne pitajući se je li politika prerano zakukurikala. Bojišnica mu je polako otvarala oči za stvarnost, ali je u duši i dalje ostao mladić koji vapi za hrvatskom slobodom. Biva teško ranjen, nekako se oporavlja i dolazi svome domu gdje ga čeka voljena djevojka. Tu doživljava i slom domovine za koju se borio. Gotovo je. Nastoji se uklopiti u novonastalo društvo. I ide mu to od ruke sve do onoga kobnoga trenutka kada neka jadnica na njegovim nogama prepoznaje navodne opanke svoga ubijenoga muža. Nitko nije bio svjestan kakvi će sve događaji biti time pokrenuti. Uzalud sva njegova uvjeravanja. Tamnica i mučna ispitivanja gdje je bio u ratu, što jednostavno misli. Vidio je da mu život troše kao nepotrebnu krpu i odlučuje se na bijeg. Začinje se jedna od škriparskih skupina u njegovu kraju.
Osim obiteljske snage i uspješnosti Kenićevu je obitelj krasila i ljubav prema vjeri. Majka mu je u svojim toplim rukama za vrijeme molitve držala Gospin medaljon koji je naslijedila od svoje majke. Ante bi ga ljubio s obje strane kad bi mu ga ona podarila. Ali život je bio nemilosrdniji. Sve se naizgled srušilo. Ratni vihor poharao je kuću Kenićevih. Za medaljon se nije znalo dok se jednoga dana nije ponovo vratio iz izbjeglištva. Baka Ruža je okrenula kapu iznutra i otrgnula ušiveni medaljon. Život je ponovo mogao početi i dokotrljati se do ovih naših sadašnjih dana.
Kad se roman pročita, u zraku ostaje lebdjeti pitanje je li ishod vrijedio svih podnesenih patnji? Bilo je ubijenih, bilo je pustih tamničkih godina. Čini mi se da nema smisla na to odgovarati. Treba samo zahvaliti onima koji su u to vrijeme krvavo nosili našu baklju slobode. Sjatili su se sa svih strana da je utrnu. Mnogi od škripara jednostavno nisu imali izbora, kao što ga ni Kenić nije imao. Njih novonastala država sa svojim jugokomunistima jednostavno nije voljela. Takvi nisu samo nastojali pobijediti protivnika, oni su ga nastojali pod svaku cijenu i tjelesno uništiti. Zbog toga su kao bijesni psi klali sve oko sebe. I pritom su uvjeravali narod da to čine za njegovo dobro. A on je znao što je po srijedi. »Svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure zauvijek je zatvorilo vrata komunizmu u Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude, pa makar bili i nevini.« (str. 131.)
Jugokomunistički progonitelji nisu, dakle, štedjeli ni jatake škripara, ni one koji su samo slučajno došli s njima u doticaj, ni one koji... Bila je dovoljna tek sitnica da progonitelji uzviknu »U ime naroda« i naprave zločin. Odigralo se tako i sa spomenutom Mandom. Nije ih zanimalo što je imala djecu, što je jedno još dojila. Dok su se teatralno spremali da je ubiju zajedno s drugima, ona ih je preduhitrila. »«A'mete, pucaj, šta čekaš«. (str. 129.) Iznenadila je krvnike i pokvarila im predstavu. Ova rečenica kao da daje odgovore na mnoga pitanja, kako prije tako i danas. Ima onih koji se ne daju okovati, ima onih koji sanjaju slobodu. Slična slika ponovila se tijekom posljednjih predsjedničkih izbora u državi Hrvatskoj. Vladajuća neokomunistička vlast učinila je sve da ljude u Herceg Bosni onemogući u tom pravu. Između ostaloga drastično je smanjila broj biračkih mjesta, čudno je nestajalo struje toga dana, čudno je padao računalni sustav. I proradio je u ljudima zov slobode. Još nakon ponoći, kada se znalo tko je pobijedio, majka drži djecu za ruku i u Mostaru čeka da glasuje. Ne damo se, hoćemo biti svoji. Pa onda odlazak onoliko mladih kada je počeo Domovinski rat diljem Hrvatske. Da se Herceg Bosna dala pokoriti tijekom hudih jugokomunističkih godina, ishod Domovinskog rata jamačno bi bio drukčiji.
Iako književnost, pogotovo današnja, ne trpi realnost u opisivanju, ovdje je ona dobro došla. Sve ono o čemu se govori istina je, umjetnička imaginacija poslužila je samo u oblikovanju nekih vezivih podrobnosti kako bi sve bilo čitljivo. Da to nije tako, teško bismo prihvatili ovaj roman i dopustili mu da nam uputi određene poruke. Tu jednostavno dotičemo zlo svojim rukama, ne vjerujući samima sebi da takve stvari mogu biti istina. Nažalost dogodi se spomenuto i produži se sve do naših dana. Spisateljica iz obzirnosti ne navodi prezimena zlikovaca, iako je svima jasno o kome se radi. Ona time želi reći da njihova djeca nisu kriva za ono što su im očevi radili. Međutim, suprotna strana itekako navodi sve što zna ili što je izmislila o roditeljima, pa i djeci, onih koje je progonila. Bilo bi zanimljivo razmotriti što su u životu i kako postigla pojedina djeca zlikovaca iz romana. Iznenadili bismo se spoznatim i shvatili da nije važno zaboraviti, važno je se pokajati. Tek na tome djeca škripara i djeca progonitelja mogu nastaviti graditi zajednički život.
Pokajanje se zahtijeva s obje strane. U romanu je naglašeno i pitanje izdajica. S tom mišlju Kenić se susreo još na početku svoga škriparskog života. Pljusnuo je iz predostrožnosti ženu koja ih je vidjela. A kada je Pero izdao Benku Penavića došao mu je na kućni prag i ubio ga. Antin sudrug Nikola Marić ubio je tom prilikom trudnu Perinu ženu Šimu, koja je proklinjala Antu, da zao rod nema poroda. Zlo je zaigralo svoje krvavo kolo. Nije više važno tko je na kojoj strani, važno je da se ono provodi. Ni Pero nije jednostavno postao takav. Slomili su ga u tamnici i propjevao je ne nadajući se da će zbog toga, ne samo on, nego mnogi platiti glavom. Što reći? Narod sve pamti i spreman je oprostiti nakon pokajanja.
Roman je napisan dobrim hrvatskim književnim jezikom, laganim stilom, vještim perom. Anita Martinac kloni se priklanjanja nekoj strani, izražavanju svojih osobnih stavova, osim ako samo pisanje ovoga romana ne uzmemo kao takvo. Zbog tematike neki će reći da roman nije suvremen, iako nemaju nikakvih dokaza za to. Razlog tomu je nepokajanje, makar u podsvijesti, uzrokovano često onim što su nam tupili dugih, mračnih 45 godina.
Nažalost mislim da je još preuzetno reći da će roman uskoro pobuditi poplavu ili barem blago rominjanje ovakvih tema. Ne će. Još se bije bitka za pogled na našu prošlost i umjetnici, ne samo književnici, čekaju jasnija vremena. Dok oni to čekaju, mi čitajmo ovaj sjajan roman i razmišljajmo o njemu. Vjera i sloboda stupovi su na kojima počiva naše biće. Ima teških trenutaka, ali se na kraju sve isplati. Nadam se da će spisateljica Martinac nastaviti tragati za sličnim životnim pričama i pritom ostati i nadalje »sa strane«. Istina najbolje progovara sama o sebi.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Split, 3. lipnja 2015.; hu-benedikt.hr, 4. lipnja 2015.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. lipnja 2015.; hrsvijet.net, 5. lipnja 2015.

- 23:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2015., utorak

Benjamin Tolić : o romanu Medaljon, Anite Martinac

Medaljon je Anite Martinac roman o škriparima. Nije „prvi“, kako piše u podnaslovu, ali roman jest, iako se ponetko ni s time ne će složiti. I to vrlo neobičan roman. Objavljen je ove godine u nakladi Ogranka Matice Hrvatske u Čitluku.

Danas malo tko zna točno tko su bili škripari. Kažemo li da su to kamišari, jamari, šumnjaci, bijeli partizani, kako su ih u različitim krajevima različito nazivali njihovi suvremenici, nismo puno rekli. Ne pomaže ni općenito uvriježeni nazivak „križari“. On, upravo suprotno, upućuje u krivom smjeru. „Škripari“ u priči Anite Martinac jesu „križari“, ali nisu, kako bi se moglo pomisliti, „kršćanski bojovnici“, nisu vjerski ratnici. U Hercegovini je nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske puk škriparima nazivao poražene vojnike te države, ustaše i domobrane, i sve one koji se zajedno s njima nisu mirili s porazom, nego su vjerovali u obnovu Nezavisne Države Hrvatske i još gotovo šest godina (1945. – 1951.) gerilski ratovali protiv Jugoslavije i komunističkoga društvenog poretka. Naziv su dobili po „škripovima“, usjeklinama u stijenama, jer su im – uz pojate i kuće jataka – škripovi bili najčešća skrovišta.

„Medaljon“ je dakle povijesni roman – osebujan umjetnički amalgam mašte i zbilje, poput povijesnih romana Augusta Šenoe i Ivana Aralice.

Ali Medaljon se znatno razlikuje od svojih književnih rođaka. Po čemu? Po tomu što priču Anite Martinac mnogo manje hrane arhivski zapisci nego sjećanja živih svjedoka i autopsija poprišta njezine radnje. Svi su junaci Anite Martinac stvarne osobe – škripari Ante Marić Kenić iz Goranaca kod Mostara, njegov rođak Nikola Marić iz Goranaca i Benedikt Penavić Benko iz Širokoga Brijega te još dvadesetak osoba koje su s njima u kakvu rodbinskom ili društvenom odnošaju. Radnja se zbiva u dijelu gornje Zapadne Hercegovine na potezu od Mostara i Goranaca do Risovca na Blidinju. Protagonisti pogibaju (Benko Penavić u Vrljića štali u Bogodolu, Nikola Marić u okršaju s Udbom u Dobrkovićima, Antu Marića strijeljaju u Mostaru pred vojarnom u Sjevernom logoru), a sporedni likovi zaglave na dugogodišnjim robijama po robijašnicama diljem Bosne i Hercegovine.

>>U Zagrebu predstavljen roman "Medaljon"

Priča se odvija u sjeni Bleiburške predaje i Križnoga puta. Na podlozi smrtnog stradanja 20-ak tisuća (oko 10 %) katoličkih Hrvata u Hercegovini ona slavi hrabrost, ljubav, vjeru u Boga, obitelj i zavičaj. Ispričana je evanđeoski jednostavnim rečenicama na lijepom hrvatskom jeziku s primjesama mjesnog zapadnohercegovačkog govora u dijalozima. Ne zaziva ni mržnju ni osvetu, nego, upravo suprotno, kršćanstvom prosvijetljenu ljubav i oprost. A ta u Hercegovini gotovo sedam desetljeća ušutkivana priča teče tako napeto da se roman čita na dušak. Ima li veće pohvale romanu?

Anita Martinac je i po vokaciji i po dosadašnjim književnim ostvarajima pjesnikinja. Govoreći o svom proznom prvijencu, očito umorna od arhivskih istraživanja i mučnih razgovora sa svjedocima, ona veli: „Poezija je moja ljubav, a proza marljivost.“ To je lijepo rečeno, ali nije posve točno. Takav roman ne može napisati samo marljivost. Uostalom, pjesnikinja to i sama iskreno priznaje na puno jačem mjestu – na kraju Medaljona:

„Ali nemojte misliti da onim nepreglednim dunumima po Risovcu nikad više nisu kročili njihovi nasljednici. Jesu! Obilaze ih redovito, iako su već odavno ti posjedi tuđi, sve im je osim ljubavi oduzeto, a nju siju gdje god stižu.

Iz jednog zrna takve ljubavi, s naslijeđenim medaljonom Čudotvorne Gospe na dlanu, iznikla je i ova knjiga.“

Benjamin Tolić
- 00:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.