14.04.2015., utorak
predstavljanje romana MEDALJON Anite Martinac u Širokom Brijegu 10.4.2015.
       Prikaz knjige: Anita Martinac, roman Medaljon Niti jednu stvarnu životnu priču nije jednostavno prepričati. Pogotovo je to teško učiniti s vremenskim odmakom od sedam desetljeća i silom nametnutoj šutnji dugoj 45. godina. Takvu tešku i nikako jednostavnu ulogu na sebe je preuzela Anita Martinac, koja je kroz svoj prozni prvijenac, roman Medaljon, pokušala oteti zaboravu jedan dio naše neistražene prošlosti. Kroz priču o posljednim danima života i tragičnoj smrti trojice odmetnutih bivših hrvatskih vojnika Ante Marića - Kenića, Benke Penavića i Nikole Marića, autorica romana nam je približila detalje vezane za neistražene događaje koji su se zbili na samom koncu i u godinama nakon službenog okončanja II. svjetskog rata. Pripovjedajući ove tri tragične životne priče, autorica nam ujedno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za živote njihovih prijatelja, članova obitelji, njihovih jataka i progonitelja ali i sustavu koji se tada uspostavljao.Iako je tijekom pisanja romana autorica vrlo uspješno izbjegla svrstavanje u jasno definirane svjetonazorske okvire, cijelu ovu priču nemoguće je gledati izvan povijesnog konteksta. Iz osnovnog razloga što je riječ o povijesnom romanu, inspiriranom stvarnim osobama i događajima. Što se to uistinu događalo u Hercegovini u posljednjim danima II. svjetskog rata i godinama nakon toga, dugo je bilo obavijeno velom tajne. Detalji vezani za te tragične događaje čuvali su se uglavnom u svijesti i pamćenju obitelji žrtava a takvih nije bilo malo. Prema još uvijek nepotpunim podacima, za vrijeme II. svjetskog rata na prostoru Hercegovine, odnosno prostoru koji ulazi u sastav Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkaljske biskupije, uvećanim za prostor Livna, Rame i Doljana, poginulo je ili nestalo više od 20.000 Hrvata katolika, što je demografski gubitak od nevjerojatnih 10 posto. Zašto je uopće do toga moralo doći, pitanje je oko koga ni sedam desetljeća kasnije ne postoji opći, politički niti znanstveni, konsenzus! U razdoblju do 1945. godine među hrvatskim pukom na prostoru Hercegovine postojao je jedan sustav vrijednosti koji je, unatoč mnogim nedaćama, uspio opstati i kroz stoljeća robovanja Otomanskoj imperiji. Taj civilizacijski sustav vrijednosti, temeljen na kršćanstvu i zapadno-europskoj civilizacijskoj uljudbi, nakon turskih pustošenja i rušenja samostana u Hercegovini, stoljećima su među ovdašnjim pukom održavali makarski biskupi i franjevci iz samostana u Zaostrogu, Živogošču, Makarskoj i Imotskom a nakon 1735 i franjevci z Kreševa. Osobito su te aktivnost pojačane nakon 19. svibnja 1844. godine, što kolokvijalno nazivamo "dolazak franjevaca na Čerigaj" - kada su udareni temelje samostalnoj franjevačkoj provinciji u Hercegovini ali i Širokom Brijegu kao naseljenom mjestu. U slijedećih stotinu godina franjevci su na prostoru Hercegovine ostavili neizbrisiv trag na području opismenjavanja, obrazovanju, kulturi, izdavaštvu, graditeljstvu, primjeni novih mjera u poljoprivredi i drugim područjima života ali i buđenju nacionalne svijesti. Zahvaljujući tim aktivnostima osmišljenim i provedenim od cijelog niza intelektualaca, koji su svoje diplome i doktorate stekli na najprestižnijim europskim sveučilišnim središtima, franjevci su među ovdašnjim pučanstvom uspjeli postavili jedan prepoznatljiv sustav vrijednosti. Međutim, sami tijek II. svjetskog rata na ovim prostorima nije imao samo obilježja sukoba velikih totalitarnih ideologija - kako to neki danas vole kazati. Spomenuti sukob, u ovdašnjim okvirima, u prvom je redu imao obilježja građanskog rata vođenog između, međusobno suprotstavljenih, zagovornika obnove jugoslavenske državne zajednice i hrvatske državne neovisnosti. Razvoj događaja na tadašnjoj široj bojišnici, koncem 1944. godine, od Hercegovine je napravio krvavo poprište, čija će kulminacija uslijediti nizom tragičnih događanja. Naime, na ovom području tada su se pojavile oružane formacije utemeljene i vođene od strane KPJ. Pojavio se, dakle, jedan sasvim novi sustav civilizacijskih vrijednosti, potpuno oprečan onom koji je stoljećima razvijan na ovom prostoru. U tim okolnostima, bilo je sasvim logično da dođe do pucanja. Pogotovo jer zagovornici nove ideologije jednostavno nisu imali prihvatljive modalitete preko kojih bi ovdašnji narod prihvatio ideološki sustav vrijednosti koji su komunisti zagovarali. Upravo zbog toga vođe komunističke revolucije su jako dobro znali da osim masovne uporabe represivnih tijela OZNA-e i KNOJ-a nemaju ništa drugo na raspolaganju. Stoga se u operativnoj izvedbi i dogodila tolika količina primjene revolucionarnih metoda, obilježena tolikom količinom primjene nasilja i masovnim zločinima, što je zajednička metodološka značajka karakteristična za sustav kakav se pod vodstvom komunista proširio euro-azijom od Vladivostoka do Trsta. Upravo u nakani tog sustava da revolucionarnim metodama i institucionaliziranim državnim nasiljem pokušava mjenjati dotadašnje svjetonazorske vrijednosti pojedinaca i naroda, treba tražiti i glavne uzročnike krvavih procesa koji su započeli 07.veljače 1945. na Širokom Brijegu, a nastavljeni u razdoblju koje je nakon toga uslijedilo, o čemu govori i ova iznimno vrijedna knjiga. Nakon što je crta dodira njemačko-hrvatskih i partizanskih postrojbi na krajnjem južnom boku tadašnje njemačko-ruske bojišnice, koja se protezala od Baltika na sjeveru do Širokog Brijega i Mostara na jugu, polovicom veljače 1945., odmaknuta sjevernije, u ovom se području počeo događati svojevrsni "rat nakon rata", odnosno brutalni obračuni KPJ sa svojim ideološkim neistomišljenicima. Riječ je, dakaoko, o potpuno istom scenariju viđenom nekoliko mjeseci ranije u Dubrovniku, Daksi, Splitu, Drnišu, Makarskoj i drugim mjestima na jadranskoj obali u kojima su zagovornici novog sustava vrijednosti, kroz brutalne likvidacije ideoloških neistomišljenika, poglavito intelektualaca, sebi pokušavali osigurati mjesto jedinog ideološkog i kulturnog hegemona. Pojednostavljeno kazano, upravo takav scenarij, odnosno brutalna represija uperena protiv svih ideoloških neistomišljenika, događala se nakon veljače 1945. na cijelom prostoru Hercegovine. Prozni prvijenac Anite Martinac, roman Medaljon, rasvjetljava nam dio događaja koji su se zbili u tom teškom razdoblju. Kroz opis tragičnih događaja vezane za širu obitelj Perije Marića iz Goranaca, ujedno jedne od žrtava četničkog pokolja na Risovcu, autorica je rasvijetlila i sačuvala od zaborava dobar dio naše nedavne povijesti. Kroz lik glavnog junaka ove priče Antu Marića - Kenića, bivšeg legionara 369. divizije i sudionika bitke za Staljingrad, u prigodi smo doznati iznimno puno detalja o teškim poratnim godinama i načinima učvršćivanja komunističke vlasti na području Širokog Brijega i Mostara. Iako je knjiga objavljena u formi povijesnog romana, a temeljena je na iskazima svjedoka tog vremena prikupljenim iz prve ruke, događaji koji se u knjizi opisuju nisu ni malo izgubili na svojoj izvornosti. Odlučivši se za formu dosta sličnu onoj kakvu je Ivan Aralica primjenio u cijelom nizu romana koji govore o nemirnom vremenu na nekadašnjoj venecijansko-turskoj granici, autorica je na vrlo vješt način iskaze cijelog niza osoba stavila u povijesni kontekst i jednostavno čitateljima priredila roman koji se čita u jednom dahu. Razlika između Araličinog pristupa i pristupa Anite Martinac ogleda se u činjenici što se poznati hrvatski romanopisac više služio arhivskom građom, dok se Anita u svome proznom prvijencu više koristi iskazima svjedoka tog vremena. Roman Medaljon, svojevrsni je spomenik patnjama jedne obitelji ali i dragocjeno povijesno štivo o neistraženom djelu naše ne tako davne prošlosti. Knjiga se pojavljuje u prigodi 70-obljetnice bleiburške tragedije koja je, nije pretenciozno to naglasiti, otpočela događajima koji su se zbili u Hercegovini nakon veljače 1945. godine. Knjiga je to koja prva pokušava otvoreno progovoriti o Križarima, odnosno Škriparima, pojašnjavajući nam dobrim djelom povijesne okolnosti i motive zbog kojih su se ti ljudi odlučili odmetnuti u šumu i otvoreno suprotstaviti komunističkom poretku koji se tada uspostavljao. Na primjeru glavnog junaka ovog romana vidimo da su u njegovom slučaju bila ključna dva detalja. Prvi je lažna optužba zbog navodnog ubojstva simpatizera nove vlasti, iz čega vidimo primjer kako konstruirana tvrdnja o navodnom "prepoznavanju bratovih opanaka" može pokrenuti cijelu lavinu događaja čije se posljedice osjećaju i dan danas. Zahvaljujući ovoj dokumentarno-romansiranoj priči doznali smo i drugi ključni razlog koji je predodredio sudbinu glavnog junaka ovog romana. Dok je Ante Marić u zatvoru promišljao o načinima kako dokazati da je krivo osumnjičen, konstruktori prve neistine željeli su ga iskoristiti kao lažnog svjedoka protiv tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Petra Čule, koji se komunistima žestoko zamjerio jer je, zajedno s danas blaženim kardinalom Alojzom Stepincem, bio koautor znamenitog "Pastirskog pisma" zahvaljujući kojemu je domaća, ali i međunarodna, javnost bila upoznata s postupcima komunističkih vlasti prema katoličkim svećenicima i narodu.Kako bi izbjegao lažno svjedočenje i osobno sudjelovanje u očito konstruiranom sudskom procesu protiv biskupa, koga nije osobno niti poznavao, glavni junak ove tragične priče jednostavno bježi u šumu, nadajući se kako će tamo dočekati "bolje sutra". Međutim, postupajući na takav način određuje ne samo svoju sudbinu, nego i sudbinu cijelog niza osoba koji su ga do tada poznavale, ali i osoba koje će ga tek upoznati. Kroz roman "Medaljon" autorica je ispripovjedala i jednako tragične, ali ujedno i ponosne, životne priče druge dvojice glavnih likova - Benke Penavića i Nikole Marića - čiji su se životi u tom svojevrsnom "ratu nakon rata" isprepleli s načinom života i djelovanja glavnog junaka ovog romana.Uz iznimno kvalitetne opise psiholoških i karakternih osobina većine osoba koje se spominju u romanu, pažnju čitatelja plijene živopisni opisi cijelog niza zemljopisnih pojmova, uključujući opise Bilih Stina, Risovca, Goranaca, Bogodola, Oklaja, Gornje i Donje Britvice, Izbična i kanjona Brine. Ipak, nadasve pažnju čitatelja plijeni način na koji je autorica opisala metodologiju djelovanja ključnih poluga tadašnjeg represivnog komunističkog aparata na terenu ali i u tadašnjim zatvorima u Mostaru, Stocu i Širokom Brijegu.Zasjede, pritisci, ucjene, izdaja, prijevare, premlaćivanja, silovanja, ubojstva, montirani sudski procesi, nagle promjene strana s ciljem kupovanje boljeg sutra - samo su neke od nezaobilaznih sastavnica tadašnjeg vremena, iznimno kvalitetno opisane u ovoj dokumentarno-romansiranoj priči. Glavni lik romana ujedno je proganjana zvijer i osvetnik koji ne prašta svojim progoniteljima, Čitateljima svakako neće promaknuti niti činjenica da u godinama bijega pred progoniteljima neće prezati niti od osvete prema onima koji su dirnuli u sustav vrijednosti koji on zagovara ali ni od ciljanog širenja straha prema skupinama i pojedincima od kojih mu prijeti opasnost. Čitatelji ovog romana bit će u prigodi detaljno sagledati i okolnosti u kojima pljačka komunističkih zadruga, i podjela plijena sa svojim jatacima, postaje nezaobilazni način preživljavanja. Dakako, riječ je o sasvim logičnom ponašanju u takvim uvjetima, viđenog i u zapisima slične vrste kakav je primjerice planetarno poznata saga o Robinu Hoodu. Roman "Medaljon" svakako je jedan veliki iskorak u istraživanju i dokumentiranju detalja iz naše burne prošlosti, koja je do sada isključivo bila zarobljena u sjećanjima preživjelih protagonista ovih događaja i članova njihovih obitelji. Svakako, ne treba isključiti niti mogućnost da bi se roman mogao naći i na udaru kritike tzv. higijeničara društvenih procesa koji s pozicije nekadašnjeg SUBNOR-a i danas pokušavaju zaustaviti reviziju povijesne istine, pokušavajući istu držati zarobljenu u dogmama koju su, s ciljem zataškavanja zločina i vlastitog održavanja na vlasti, svojevremeno osmislila središta jugoslavenske partijske nomenklature. Rezolucija Vijeća Europe br. 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ od 27. lipnja 1996. godine, Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006. godine, te Rezolucije Europskog parlamenta o "Europskoj savjesti i totalitarizmu" od 2. travnja 2009. godine danas su pretočene u deklaracije i usvojene u Saboru Republike Hrvatske a djelom i u Parlamentarnoj skupštini BiH. Na žalost, tu se stalo, tako da ove rezolucije u praksi ostaju mrtvo slovo na papiru. Potez koji je autorica povukla objavom ovog romana u potpunosti je u kontekstu sa spomenutim rezolucijama, kojima se zahtjeva istraživanje komunističkih zločina i dubinska dekomunizacija društva u postkomunističkim državama. Svakako se možemo nadati da roman Medaljon neće ostati izoliran slučaj istraživanja ovog djela naše prošlosti. U tom kontekstu, sasvim se logičnom čini mogućnost, da se u poticanje istraživačkih procesa odlučnije uključe i segmenti vlasti, kako na državnoj - tako i na nižim razinama. To nije samo mogućnost, nego i njihova obveza koja proizilazi iz spomenutih rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Europskog parlamenta. Vjerujem da ne pretjerujem kad kažem kako ne bi bilo iznenađenje ukoliko u skoroj budućnosti dođe i do ekranizacije romana Medaljon. Riječ je o uratku koji u određenim segmentima podsjeća na popularne uratke o nekadašnjim odmetnicima Davidu Crockettu ili Robinu Hoodu, koji su zahvaljujući ekranizaciji i utjecaju masovnih medija postali planetarno poznati. Na koncu, Aniti čestitam na njezinom, iznimno vrijednom, proznom prvijencu a čitateljima preporučam da roman "Medaljon" postane nezaobilazni dio njihovih obiteljskih knjižnica. Ivan Zlopaša |
predstavljanje romana MEDALJON Anite Martinac u Mostaru 9.4.2015.
      PRVI ROMAN O ŠKRIPARIMA – AUTOR ANITA MARTINAC Riječ je o romanu, povijesnom romanu, djelomično, rekao bih i romanu s ključem, ali u svakom slučaju na dojmljiv način ispričanom događaju iz povijesti Hercegovine s kraja Drugog svjetskog rata. Podnaslov je romanu MEDALJON – Prvi roman o škriparima. E, čim je nešto prvo, odmah i zainteresira maštu čitatelja. Tako je slučaj i s ovim romanom. Tema koju obrađuje nije tako daleka povijest. Razdoblje je to od 1945. (može se ići i do 1943.) do 1952. godine. Ne ni tako davno i ne tako dugo razdoblje. Ali …Ima jedan psalam koji veli da je tisuću godina ko dan i dan ko tisuću godina. A, u spomenutom je razdoblju dan bio dug kao život, a život kao dan, i manje. To je razdoblje do ovoga romana bilo u šturim Ozninim i odborničkim protokolima (strojopisana strojopisom koji je probijao papir i uvijek imao nekoliko oštećenih slova, pun tiskarskih i pravopisnih pogrješaka, i svaki je završavao s onim S.F.S.N.). Ti papiri, koliko su god u tom vremenu bili osmrtnice s imenom i prezimenom smaknutog, kad se danas uzmu u ruku, ukoliko nisu počišćeni (a mnogi jesu!) potvrđuju dvoje: - S kojom su grozotom na duši morali umirati ti gospodari života i smrti tih škriparskih vremena, koliko ih je koštalo (ako je?!, tko razuman može zaviriti u te duševne sklopove?) s namještenom frizurom i osmijehom izići na ulicu i živjeti u uljudbi stvorenoj na strašnim zločinima - S kojim su osjećajem u duši živjeli preživjeli članovi škriparskih obitelji, i oni koje su krvnici proglasili jatacima (a to su redovno bila čitava sela - čitavo selo bilo je jatak i mogao si bez ikakve zapreke ubiti sve u njemu, bez obzira na spol, starost, kriv, nevin - jatake se na licu mjesta ubijalo). Ovaj roman govori o tim strašnim vremenima. Kad danas upitaš studenta, ili ne daj Bože srednjoškolca, što znači riječ škripar, zastat će, pa bubnut: Navijači Široko Brijega. Vjerojatno je pravo značenje znao onaj tko je tim navijačima dao ime. Hoću reći da se te apokaliptične dane i te zločine gurnulo pod tepih. Željelo se najprije reći da su to bili ostatci bandi koje je trebalo likvidirati, a onda ni to, i ne mučiti se oko tih nekoliko godina, te ih jednostavno izbrisati iz sjećanja. Kad se to učini povijesti, onda se ona ponavlja. I, ponavlja se baš na istim mjestima i još većom žestinom. Jer uvijek ostane nešto što ti ne da mira. Nešto što je na duši i hoće van, hoće se do zadnje riječi ispovjediti. Olakšati svoju dušu. I povijest ima dušu i ne smije joj se ona ubijati. Bezdušna povijest se teško smiri, luta i traži gdje će se ponoviti. Ona s dušom sklopi ruke i moli za smiraj, za život, bilo na zemlji, bilo u vječnosti. Tako se u ručici unuke našao MEDALJON. Škapular Gospe Sinjske. Sve je preživio sa svojom obitelji i zapamtio cijelu povijest. I nemušto je svaki dan pričao ponešto od onoga što je doživio. A prošao je ova vremena i sve vidio. I pričao je i pričao. Eto, to što nam je ispričao u ovom je romanu. Vidjet ćete da ga nećete pustiti iz ruke dok vam sve ne ispriča. I na koncu bih rekao da je ovaj MEDALJON to sve iznio s toliko obzira prema svakom sudioniku. Ništa nije lagao. Imam osjećaj da je nastavio svoju ulogu devocionalije – nabožnog predmeta, moćiju. A njegova je uloga molitva, utjeha, zaštita. On ne lustrira, to čine za to određene službe. On samo opominje da se nešto slično ne ponovi, ne daj Bože. ANITA, OD SRCA TI ČESTITAM NA OVOM ROMANU, NA OVOJ USPJEŠNICI. Fra Ante Marić |
