27.12.2013., petak
Dosanjati
 dosanjani trenutak razvio jedra plovimo bezbrižni povjerenjem smo otisnuli brod zar će trebati nam sidro povratka nema na karti života ja ću još malo milovati zvijezde ti ugrij našu postelju donijet ću ti mjesečinu zagrli me toplinom šapućem da ne probudim vrijeme prekrij mi usne neka sve utihne da možeš čuti što sanja srce plešu prsti reže se dah pogledom uranjam ti u dušu jeli doista sve san probudi me poljubi me sačuvaj nas Anita Martinac |
čežnjiva
 između dva kamena podiglo se sunce spustilo usne na hladne dlanove svu nježnost sasipljući u pukotine suho srce njegovalo je melemom gladeći pogledom tebe koji postaješ planina i mene koja izmrvila sam bol u pijesak postajući obala čežnje dva drveta što su se pod burom povijala vremenu su odolijevala na sebi si nosio terete snijega a ja sam čuvala kišu na dlanovima lišća rasuli smo se s jeseni u zlato i sasjekli sve osušene granje da bi pod suncem propupali život rađajući plodove čežnje dok su se lomile snope života stajali smo jedno naspram drugom u prkos nevremenu i nemjestu gorjeli vatrom iz pepela se dižući tonuli vodom da bi izronili ljepotom kaleći čežnju bila bih zemlja po kojoj hodaš bilo bih zemlja kojom se pokrivam i zrak koji dišem koji ti izdišeš opet bila bih tvoja kao što moja si čežnja Anita Martinac |
22.12.2013., nedjelja
i na Badnju veče
 prozor orosio čežnjom trepere svijeće na stolu u kutu okićen bor prpošno stoji miriše cimet i vanilija toplo vino na usnama preslušavam najdražu baladu odlažem nedovršenu knjigu čiji kraj ne želim znati jer suviše me opila lirikom da je želim ikada završiti glavni lik usprkos svim manama prirastao je k srcu kao junak i zbog njega je ova noć tako tiha Badnje je veče a još jedna duša sama s Katedrale zovu zvona zove pjesma čestitara zove snježna staza i susjeda stara što sa štapom na Polnoćku ode i oni klinci koji će na misu radi društva sve me zove dok ja i dalje sjedim sama i slušam svoju baladu za laku noć ispijam posljednji gutljaj nazdravljam tebi koji nećeš doći Anita Martinac |
RODI SE BOŽIĆU U MENI
 Palim četvrtu svijeću Adventski vijenac dogorijeva Došašće najavljuje Rođenje tihi plam u srcu Radost ispunja preplavljuje Mir i Sveta tišina Iščekujem trenutak rodi se Božiću u meni u nama rodi se s novom nadom Svjetlo će nadvladati tamom umjesto boli i straha neka Pjesma poteče iz srca pod anđeoskim zborom pred kraljevima među pastirima ponizno klanjam se Sretna Anita Martinac |
17.12.2013., utorak
17.12.2013. MOSTAR
15.12.2013., nedjelja
15.12.2013. Mostar promocija zbirke U SUSRET RIJEČI
 autorice Sanijela Matković i Anita Martinac, prihod od prodaje zbirki ide humanitaritarne svrhe    Hvala vam! OSVRT NA STIHOZBIRKU ANITE MARTINAC I SANIJELE MATKOVIĆ Ljubav kao poezija, poezija kao ljubav Pred nama je zanimljiva stihozbirka duhovne poezije, poezije kakvu danas piše mali broj pjesnika. Ali evo, dvije mlade i nadarene pjesnikinje, Anita Martinac i Sanijela Matković, usudile su se zaviriti u tajne čovjekove duše, razotkriti skrivene kutke ljudskih srdaca, drznule su se krenuti stopama jednog Phila Bosmansa i/ili Maye Angelou. One ulaze u dušu običnog, malog čovjeka, vojnika, čovjeka izgubljene vjere i nade, pate s njim, plaču, mole. One ga tješe, hrabre, potiču na molitvu i ufanje: „Ti uzimaš bol/predajem sve brige, potrebe, sve/sve svoje molitve“-A. Martinac, „Molitva“. Anita Martinac, koja je, iako mlada i tek na početku svoje „trnovite staze k zvijezdama“, već afirmirana i poznata pjesnikinja, u svim svojim pjesmama slavi Svevišnjeg, bilo da je riječ o siromahu koji nema ni kruha za preživjeti, „udijeli kruha gladnim dušama nahrani nas Riječima...“ vojniku koji brani svoju domovinu i umire od studi u mokrom i hladnom rovu, mladiću nestalom u vihoru rata: „na liticama nestalih lica bezimeni/iščezavaju u vremenu...“ („Nestali“), majci koja je izgubila sina u ratu: „...haljinu bijelu od sudbine krijem opranu suzama u škrinju boli složena...“ („Ucviljena“), vojniku oboljelom od PTSP-a: ...“peče dodir/napetih misli...“ („Tama“-PTSP), ranjenom vojniku itd. Anita Martinac, ne samo da njihovu bol doživljava kao svoju, nego ju je i sama proživjela, provodeći najljepše godine svoje mladosti, na prvoj crti bojišnice. Ona gleda kako „olovne strjelice paraju snopove zore“, ona više ne čuje ni ptice koje su utihnule pred grmljavinom topova, ona gleda ranjene vojnike, ona s njima gleda smrti u oči, ona s njima propada u dubine dok jutro u noć tone, ona s njima i za njih moli: ...“spasi me/nadljudskom snagom/ je l´puzim/ il´ me vučeš iz pakla/vučeš i moje sasute noge/dozivaš...“, ona s njima plače suzama radosnicama kad shvate da su živi: ...“srcem Te čuh i njim progovorih ljubavlju probuđen duhom ispunjen živ...“ Tko može bolje razumjeti vojnika oboljelog od PTSP-a od pjesnikinje koja je, rame uz rame, s njim prošla sve strahote rata? Zato i ne čudi krik tih vojnika za suzom, za spasenjem. Krik koji progovara kroz dušu Anite Martinac: „...na rubu očaja snopovima svjetlosti prodireš hvatam se za pruženu ruku žeđam Isuse, spasi me!“ Tko bolje od Anite čuje njihov nijemi krik: „...bezizlaznost me guši/zanijemio/vrištim...“? Tko razumije nepomičnost tijela na rubu očaja? Tko razumije košmar nepovezanih misli, tko razumije tamu tišine? Samo onaj tko je sve to preživio ili onaj tko je s njim sve to dijelio! Oduvijek je bilo književnika i pjesnika koji su sudjelovali u nekom ratu, bilo aktivno bilo perom, ali je malo bilo pjesnikinja. A mi imamo jednu takvu, punu bola, punu prkosa, punu ponosa...Imamo svoju Ivanu Orleansku koja pjeva, ne hipotetično nego proživljeno. A koja pjesma može biti ljepša od doživljene i proživljene?! Anita ima vjeru jaču od svih oluja. I u najtežim životnim situacijama i trenutcima, ona ne gubi nadu, ona se obraća Svevišnjem, ona Mu vjeruje, ona kleči, ona moli, više za druge nago za sebe: „molila sam za ljubav bilo je dovoljno izreći Ti si probudio je u meni...“ („Ljubav“) Ona moli i za svoje neprijatelje i sve one koji su zgazili i popljuvali križ i raspetog Krista: „...udarali su šakama na vrata proklinjali Te pod prozorima tražili su dokaz Tvog postojanja ljutili se na volju Oca mrzili popljuvali zanijekali sve su činili dok su Te klevetali a Ti sve oprostio si...“ („Križ“) U pjesmi „Čovjek“ Anita se ponovno obraća Svevišnjem, diveći se veličini Njegova praštanja nama, poručujući da bismo onda i mi trebali oprostiti drugima: „...prije nego oprostio sam drugima Ti oprostio si meni...“ Koliko je On velik kad naše rane pere suzama: „...paralo je staklo u očima oprao si ih suzama...“ Anita Mu jednostavno i iskreno zahvaljuje na svemu što ima u životu: „...polomljene ruke klonule sklopio si u dlanove golo ti tijelo odjenuo bose noge oprao u djetinjstvo si me vratio...“ a ipak, u svemu tome, najteže, ali i najvažnije je bilo „ostati čovjek“: „...opet bio sam samo čovjek“ U pjesmi „Riječ kao lijek“, Anita progovara jezikom svih vojnika koji žive nesretnu poslijeratnu svakidašnjicu, koji su razočarani politikom kakva se danas vodi i u kojoj nema mjesta za sve one koji su nam, krvareći po bojišnicama, donijeli mir i slobodu, nema pijeteta za stradalnike, nema milosti ni samilosti, nema razumijevanja, nema ljudske topline prema bližnjemu...Ti hrabri vojnici, gurnuti na margine života, odaju se alkoholu, drogi. kocki:“kupovao sam vrijeme prljavim novcem/krio pod staklenim zvonom života/ vođen ovisnošću/pohlepno grabio/u sitosti glad bio...“ Ali Anita i takvima daje nadu kroz molitvu, kroz Riječ, a Riječ je Svevišnji: „...očajan na koljena pao Tebi zavapio samo reci Riječ i ozdravit će duša moja...“ Ako vjerujemo i kap vode nas može oživjeti, a ljubav je ta koja čini čuda: „..u pustinji/kap vode me oživi.../ljubavlju srce se otvorilo/opet sam volio/čuo/progledao/prohodao“. U svim svojim pjesmama Anita je duboko prožeta Božjom ljubavlju, molitvom, toplinom, nesebičnošću, ljubavlju spram čovjeka:“...što sam više sebe davala/sve manje sam žeđala...“, obiteljskim zajedništvom vojnika:„...miris blagdana dopire iz kazana/obitelj oko Badnjaka...“, sestrinskim, a ponekad i majčinskim odnosom prema mladim vojnicima, koji su daleko od svojih obitelji i prerano odrasli u ratu: „...sveta tišina/na ozbiljnim licima dječaka/daleko od svog doma/s anđelima slave Boga/ i odlaze gazeći snijeg do bokova“, ljubavlju koja izbija iz svakog njenog stiha i koja je jedna od najvećih odlika njene poezije. Ljubav kao duhovna dimenzija čovjeka, tako apstraktna, a tako stvarna! Ljubav kao Bog, ljubav kao život! Iz jedne od najljepših pjesama ovog ciklusa „Rođenje“, izbijaju miris i svetost Badnjaka i Božića, radost zajedništva i u najtežim životnim situacijama ili baš stoga, mir u srcima, ljepota zimske noći okovane dubokim snijegom, miris bukovine u rasplamsaloj vatri, zvjezdano nebo, srebrna mjesečina, sveta tišina...Koja uzvišena ljepota i koja okrutnost čovjeka prema čovjeku koji izmisli rat i pođe na brata svoga?! Koja okrutnost prema Tebi, Božiću, Djetetu...?! Anita Martinac se pokazala i dokazala svojim prethodnim zbirkama pjesama, a sa svakom novom, njen put prema zvijezdama, biva sve kraći i kraći! Dobrodošla među pjesnike, dobrodošla među besmrtne, draga Anita! Drugi dio stihozbirke pripada pjesnikinji, također mlađe generacije, Anitinoj kolegici i vršnjakinji, Sanijeli Matković. Sanijela je pjesnikinja u usponu, pjesnikinja s velikim potencijalom. Kao i Anita i Sanijela je prožeta tankoćutnim fluidima duhovnosti, samo na jedan drukčiji način, s obzirom da je studij teologije uvelike utjecao na formiranje njenog pjesničkog izraza. Kratka, jasna, jezgrovita, često haiku-forma, dovoljno govori sama za sebe. Lišena kićenosti, pretencioznosti i/ili patetike, njena poezija odiše skladom riječi i smisla: „Ta ista Riječ uzgibala vode Jordana prošla pustinjom u tišini posteć´ izrasla u svjedočanstvo!“ Vješto se koristeći alegorijom Riječ-Svevišnji, ona tka pjesmu s lakoćom zrele pjesnikinje. Isus kao Riječ, Riječ kao Isus koji je svojim krštenjem „uzgibao vode Jordana“, Isus kao Riječ, Riječ kao Isus koji je prošao pustinjom, moleći i posteći u tišini, za spas ljudi, onih istih koji će ga pribiti na križ. Isus kao Riječ, Riječ kao Isus koji je izrastao u svjedočanstvo cijelome svijetu! Riječ koja se nastanila među nama, Riječ po kojoj je sve postalo. Bez pompe, bez buke, u tišini i dostojanstvu: „...tišina se činila dostojnom da Ga dočeka Da, tišina je dočekala Riječ“ Isus kao čovjek, liječi rane gubavcima, briše suze ojađenima, zaustavlja oluje: „Posluživši se dlanovima čovjeka povijala rane gubavaca brisala suze zaustavljala oluje“ Kristova veličina je i u tome što „ulazi“ u male stvari, u obične prizore i prostore svakodnevnice, što u obliku povjetarca, obasipa svijet ljubavlju: „Razasuvši se svijetom u obliku povjetarca ljubavlju nadglasala buku prolaznosti“ Prvi dio ovog ciklusa, pjesnikinja završava stihovima o Kristovu raspeću na križ. Ali ne bilo kakvom raspeću. Raspeće, samo po sebi, je najdramatičnije i najbolnije skončanje života; smrtna i neopisiva bol, krik koji vječno traje...Ali Kristovo raspeće je ponizna bol, ponizna tišina, velikodušno praštanje onima koji su ga osudili i raspeli, a samo Krist je mogao umrijeti na takav način. „Ta uzvišena Riječ prikovana na drvu križa uglazbljena partiturom ponizne tišine izrekla je sedam Riječi s križa...“ Dakle, ciklus završava riječima kojima se nagovještava drugi dio poeme koja je neobična po tome što se može čitati i kao jedna cjelina, a i svaki dio zasebno. To su riječi koje je Krist izgovorio na Križu. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ je prvo pitanje, prvi Isusov vapaj s križa. Koliko je on bolan i dubok, pokazuje nam pjesnikinja u svojim stihovima u kojima se kaže da je sve sapeto od tuge dok Isus zaziva svog Oca da mu bude blizu, makar i bez riječi: „I granje se splelo sapeto od tuge U maslinama presušilo ulje usahle su kao srce bez ljubavi Oče budi bliz pa makar i bez riječi jer i šutnja je Tvoja spasonosna“ „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. Jedna zajednička i karakterna i pjesnička crta i A. Martinac i S. Matković je ta da kroz svoje stihove zazivaju milost od Boga za sve ljude pa i svoje neprijatelje jer „ne znaju što čine“. One su velike u svojoj patnji, one mole, one praštaju...A ima li većeg oprosta od onog u kojemu opraštamo svome neprijatelju, svojim mučiteljima, svojim krvnicima? Koliko je tek velik Krist na križu kad te grješnike želi otkupiti od njih samih!? I to svojim životom: „...Da ih od njih otkupim, Oče-zalažem život svoj“ „Zaista, kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju!“, treći je naslov u nizu u kojem Matkovićka prikazuje Boga-čudotvorca, kojemu ništa nije nemoguće i poručuje nam da se ne čudimo i ne pitamo:“zar već danas? zaista?“ i sl. nego da jednostavno vjerujemo i Bog će učiniti čudo. „Ženo, evo ti sinka! Sinko, evo ti majke!“ nastavak je Sanijelinog ciklusa u kojem opet bljesne, zaiskri, zatitra haiku stihom jedne Đurđe Vukelić-Rožić, Vere Primorac, Ružice Soldo: „Napušten od nas nas ne ostavlja“ „Žedan sam“, peti je naslov i novi haiku biser koji možemo samo citirati: „Odsutnost ljubavi... ima li veće žeđi?!“ „Dovršeno je“. Krist je umro, prestala su mučenja i zveket lanaca, oštrica mača više ne boli...Isus je, oprostivši svima, postao Ljubav! „Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!“, završni je naslov, zadnja pjesma koja završava onako kako je i počela: ljubavlju! „Na kraju ostaje Ljubav! Ista ona iz koje je sve počelo“ Zaokružena i uspjela cjelina duhovne poezije Sanijele Matković, obogaćuje i produhovljuje naše biće, snaži našu vjeru i povezanost s Bogom, uči nas poniznosti i strpljenju. Njen pjev je pjev suživota zemaljskog i božanskog, Krista-čovjeka i Boga. Susret profanog i svetog, čovjeka i Boga. Susret oholosti onih koji zveckaju lancima i mačevima (metaforično) i poniznosti i praštanja žrtve. Susret materijalne stvari i konačne kozmičke svjetlosti. Medijacija između Boga i čovjeka. I A. Martinac i S. Matković su duboke prožete čistoćom, ljepotom, moralnošću, skrušenošću, suosjećanjem, duhovnošću, tihom lamentacijom nad svijetom, čovjekom, bogočovjekom, Bogom. One su obasjane svjetlošću kršćanske nade, iskupljenja, spasenja...One imaju auru jedne drukčije dimenzije, jedne više stvarnosti. Njihova poezija nas obasjava svjetlošću preobraženja kojom zalahori blizina Božja, pred kojom ostajemo nijemi, postajemo ponizni i svjesni svog prolaznog trajanja na ovome svijetu, žudeći beskrajna prostranstva Božje ljubavi... Ružica Soldo |
08.12.2013., nedjelja
8.12.2013 Čitluk promocije zbirke U SUSRET RIJEČI
 ROĐENJE Borje snježni kaput odjenuo šumu u operativi zemljovidi iscrtani crvenim i plavim strelicama jedan induktorski telefon klupe stolovi poljski kreveti na kat u kutu peć miris blagdana dopire iz kazana obitelj oko Badnjaka iz daščare izlaze pod zvjezdano nebo okićeni borovi srebrom što prosipa mjesečina Polnoćka ispunja mir I rodi se Riječ u srcima u odori od ljubavi skrušeno prinose dar griju ih misli o najmilijima prostrli živote iščekuju svitanje dok obilaze položaje Sveta tišina na ozbiljnim licima dječaka daleko od svog doma s anđelima slave Boga i odlaze gazeći snijeg do bokova Anita Martinac |
