prozor orosio čežnjom
trepere svijeće na stolu
u kutu okićen bor prpošno stoji
miriše cimet i vanilija
toplo vino na usnama
preslušavam najdražu baladu
odlažem nedovršenu knjigu
čiji kraj ne želim znati
jer suviše me opila lirikom da je želim ikada završiti
glavni lik usprkos svim manama
prirastao je k srcu kao junak
i zbog njega je ova noć tako tiha
Badnje je veče
a još jedna duša
sama
s Katedrale zovu zvona
zove pjesma čestitara
zove snježna staza
i susjeda stara što sa štapom na Polnoćku ode
i oni klinci koji će na misu radi društva
sve me zove dok ja i dalje sjedim sama
i slušam svoju baladu za laku noć
ispijam posljednji gutljaj
nazdravljam tebi
koji nećeš doći