Marketing
15.12.2013. Mostar promocija zbirke U SUSRET RIJEČI
autorice Sanijela Matković i Anita Martinac, prihod od prodaje zbirki ide humanitaritarne svrhe
Hvala vam!
OSVRT NA STIHOZBIRKU
ANITE MARTINAC I SANIJELE MATKOVIĆ
Ljubav kao poezija, poezija kao ljubav
Pred nama je zanimljiva stihozbirka duhovne poezije, poezije kakvu danas piše mali broj pjesnika. Ali evo, dvije mlade i nadarene pjesnikinje, Anita Martinac i Sanijela Matković, usudile su se zaviriti u tajne čovjekove duše, razotkriti skrivene kutke ljudskih srdaca, drznule su se krenuti stopama jednog Phila Bosmansa i/ili Maye Angelou. One ulaze u dušu običnog, malog čovjeka, vojnika, čovjeka izgubljene vjere i nade, pate s njim, plaču, mole. One ga tješe, hrabre, potiču na molitvu i ufanje: „Ti uzimaš bol/predajem sve brige, potrebe, sve/sve svoje molitve“-A. Martinac, „Molitva“.
Anita Martinac, koja je, iako mlada i tek na početku svoje „trnovite staze k zvijezdama“, već afirmirana i poznata pjesnikinja, u svim svojim pjesmama slavi Svevišnjeg, bilo da je riječ o siromahu koji nema ni kruha za preživjeti,
„udijeli kruha gladnim dušama
nahrani nas Riječima...“
vojniku koji brani svoju domovinu i umire od studi u mokrom i hladnom rovu, mladiću nestalom u vihoru rata:
„na liticama
nestalih lica
bezimeni/iščezavaju u vremenu...“ („Nestali“),
majci koja je izgubila sina u ratu:
„...haljinu bijelu
od sudbine krijem
opranu suzama
u škrinju boli složena...“ („Ucviljena“),
vojniku oboljelom od PTSP-a: ...“peče dodir/napetih misli...“ („Tama“-PTSP), ranjenom vojniku itd. Anita Martinac, ne samo da njihovu bol doživljava kao svoju, nego ju je i sama proživjela, provodeći najljepše godine svoje mladosti, na prvoj crti bojišnice. Ona gleda kako „olovne strjelice paraju snopove zore“, ona više ne čuje ni ptice koje su utihnule pred grmljavinom topova, ona gleda ranjene vojnike, ona s njima gleda smrti u oči, ona s njima propada u dubine dok jutro u noć tone, ona s njima i za njih moli:
...“spasi me/nadljudskom snagom/ je l´puzim/ il´ me vučeš iz pakla/vučeš i moje sasute noge/dozivaš...“, ona s njima plače suzama radosnicama kad shvate da su živi:
...“srcem Te čuh i njim progovorih
ljubavlju probuđen
duhom ispunjen
živ...“
Tko može bolje razumjeti vojnika oboljelog od PTSP-a od pjesnikinje koja je, rame uz rame, s njim prošla sve strahote rata? Zato i ne čudi krik tih vojnika za suzom, za spasenjem. Krik koji progovara kroz dušu Anite Martinac:
„...na rubu očaja
snopovima svjetlosti prodireš
hvatam se za pruženu ruku
žeđam
Isuse, spasi me!“
Tko bolje od Anite čuje njihov nijemi krik: „...bezizlaznost me guši/zanijemio/vrištim...“?
Tko razumije nepomičnost tijela na rubu očaja? Tko razumije košmar nepovezanih misli, tko razumije tamu tišine? Samo onaj tko je sve to preživio ili onaj tko je s njim sve to dijelio!
Oduvijek je bilo književnika i pjesnika koji su sudjelovali u nekom ratu, bilo aktivno bilo perom, ali je malo bilo pjesnikinja. A mi imamo jednu takvu, punu bola, punu prkosa, punu ponosa...Imamo svoju Ivanu Orleansku koja pjeva, ne hipotetično nego proživljeno. A koja pjesma može biti ljepša od doživljene i proživljene?!
Anita ima vjeru jaču od svih oluja. I u najtežim životnim situacijama i trenutcima, ona ne gubi nadu, ona se obraća Svevišnjem, ona Mu vjeruje, ona kleči, ona moli, više za druge nago za sebe:
„molila sam
za ljubav
bilo je dovoljno izreći
Ti si probudio je u meni...“ („Ljubav“)
Ona moli i za svoje neprijatelje i sve one koji su zgazili i popljuvali križ i raspetog Krista:
„...udarali su šakama na vrata
proklinjali Te pod prozorima
tražili su dokaz Tvog postojanja
ljutili se na volju Oca
mrzili
popljuvali
zanijekali
sve su činili dok su Te klevetali
a Ti
sve oprostio si...“ („Križ“)
U pjesmi „Čovjek“ Anita se ponovno obraća Svevišnjem, diveći se veličini Njegova praštanja nama, poručujući da bismo onda i mi trebali oprostiti drugima:
„...prije nego oprostio sam
drugima
Ti oprostio si meni...“
Koliko je On velik kad naše rane pere suzama:
„...paralo je staklo u očima
oprao si ih
suzama...“
Anita Mu jednostavno i iskreno zahvaljuje na svemu što ima u životu:
„...polomljene ruke klonule
sklopio si u dlanove
golo ti tijelo
odjenuo
bose noge
oprao
u djetinjstvo si me vratio...“
a ipak, u svemu tome, najteže, ali i najvažnije je bilo „ostati čovjek“:
„...opet
bio sam samo čovjek“
U pjesmi „Riječ kao lijek“, Anita progovara jezikom svih vojnika koji žive nesretnu poslijeratnu svakidašnjicu, koji su razočarani politikom kakva se danas vodi i u kojoj nema mjesta za sve one koji su nam, krvareći po bojišnicama, donijeli mir i slobodu, nema pijeteta za stradalnike, nema milosti ni samilosti, nema razumijevanja, nema ljudske topline prema bližnjemu...Ti hrabri vojnici, gurnuti na margine života, odaju se alkoholu, drogi. kocki:“kupovao sam vrijeme prljavim novcem/krio pod staklenim zvonom života/ vođen ovisnošću/pohlepno grabio/u sitosti glad bio...“
Ali Anita i takvima daje nadu kroz molitvu, kroz Riječ, a Riječ je Svevišnji:
„...očajan
na koljena pao
Tebi zavapio
samo reci Riječ
i ozdravit će duša moja...“
Ako vjerujemo i kap vode nas može oživjeti, a ljubav je ta koja čini čuda: „..u pustinji/kap vode me oživi.../ljubavlju srce se otvorilo/opet sam volio/čuo/progledao/prohodao“.
U svim svojim pjesmama Anita je duboko prožeta Božjom ljubavlju, molitvom, toplinom, nesebičnošću, ljubavlju spram čovjeka:“...što sam više sebe davala/sve manje sam žeđala...“, obiteljskim zajedništvom vojnika:„...miris blagdana dopire iz kazana/obitelj oko Badnjaka...“, sestrinskim, a ponekad i majčinskim odnosom prema mladim vojnicima, koji su daleko od svojih obitelji i prerano odrasli u ratu:
„...sveta tišina/na ozbiljnim licima dječaka/daleko od svog doma/s anđelima slave Boga/ i odlaze gazeći snijeg do bokova“, ljubavlju koja izbija iz svakog njenog stiha i koja je jedna od najvećih odlika njene poezije. Ljubav kao duhovna dimenzija čovjeka, tako apstraktna, a tako stvarna! Ljubav kao Bog, ljubav kao život!
Iz jedne od najljepših pjesama ovog ciklusa „Rođenje“, izbijaju miris i svetost Badnjaka i Božića, radost zajedništva i u najtežim životnim situacijama ili baš stoga, mir u srcima, ljepota zimske noći okovane dubokim snijegom, miris bukovine u rasplamsaloj vatri, zvjezdano nebo, srebrna mjesečina, sveta tišina...Koja uzvišena ljepota i koja okrutnost čovjeka prema čovjeku koji izmisli rat i pođe na brata svoga?! Koja okrutnost prema Tebi, Božiću, Djetetu...?!
Anita Martinac se pokazala i dokazala svojim prethodnim zbirkama pjesama, a sa svakom novom, njen put prema zvijezdama, biva sve kraći i kraći!
Dobrodošla među pjesnike, dobrodošla među besmrtne, draga Anita!
Drugi dio stihozbirke pripada pjesnikinji, također mlađe generacije, Anitinoj kolegici i vršnjakinji, Sanijeli Matković. Sanijela je pjesnikinja u usponu, pjesnikinja s velikim potencijalom. Kao i Anita i Sanijela je prožeta tankoćutnim fluidima duhovnosti, samo na jedan drukčiji način, s obzirom da je studij teologije uvelike utjecao na formiranje njenog pjesničkog izraza. Kratka, jasna, jezgrovita, često haiku-forma, dovoljno govori sama za sebe. Lišena kićenosti, pretencioznosti i/ili patetike, njena poezija odiše skladom riječi i smisla:
„Ta ista Riječ
uzgibala vode Jordana
prošla pustinjom
u tišini posteć´
izrasla u svjedočanstvo!“
Vješto se koristeći alegorijom Riječ-Svevišnji, ona tka pjesmu s lakoćom zrele pjesnikinje. Isus kao Riječ, Riječ kao Isus koji je svojim krštenjem „uzgibao vode Jordana“, Isus kao Riječ, Riječ kao Isus koji je prošao pustinjom, moleći i posteći u tišini, za spas ljudi, onih istih koji će ga pribiti na križ.
Isus kao Riječ, Riječ kao Isus koji je izrastao u svjedočanstvo cijelome svijetu! Riječ koja se nastanila među nama, Riječ po kojoj je sve postalo. Bez pompe, bez buke, u tišini i dostojanstvu:
„...tišina se činila dostojnom da Ga dočeka
Da, tišina je dočekala Riječ“
Isus kao čovjek, liječi rane gubavcima, briše suze ojađenima, zaustavlja oluje:
„Posluživši se dlanovima čovjeka
povijala rane gubavaca
brisala suze
zaustavljala oluje“
Kristova veličina je i u tome što „ulazi“ u male stvari, u obične prizore i prostore svakodnevnice, što u obliku povjetarca, obasipa svijet ljubavlju:
„Razasuvši se svijetom
u obliku povjetarca
ljubavlju
nadglasala
buku prolaznosti“
Prvi dio ovog ciklusa, pjesnikinja završava stihovima o Kristovu raspeću na križ. Ali ne bilo kakvom raspeću. Raspeće, samo po sebi, je najdramatičnije i najbolnije skončanje života; smrtna i neopisiva bol, krik koji vječno traje...Ali Kristovo raspeće je ponizna bol, ponizna tišina, velikodušno praštanje onima koji su ga osudili i raspeli, a samo Krist je mogao umrijeti na takav način.
„Ta uzvišena Riječ
prikovana na drvu križa
uglazbljena partiturom ponizne tišine
izrekla je
sedam Riječi s križa...“
Dakle, ciklus završava riječima kojima se nagovještava drugi dio poeme koja je neobična po tome što se može čitati i kao jedna cjelina, a i svaki dio zasebno. To su riječi koje je Krist izgovorio na Križu.
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ je prvo pitanje, prvi Isusov vapaj s križa. Koliko je on bolan i dubok, pokazuje nam pjesnikinja u svojim stihovima u kojima se kaže da je sve sapeto od tuge dok Isus zaziva svog Oca da mu bude blizu, makar i bez riječi:
„I granje se splelo
sapeto od tuge
U maslinama presušilo ulje
usahle su
kao srce bez ljubavi
Oče
budi bliz
pa makar i bez riječi
jer
i šutnja je Tvoja spasonosna“
„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. Jedna zajednička i karakterna i pjesnička crta i A. Martinac i S. Matković je ta da kroz svoje stihove zazivaju milost od Boga za sve ljude pa i svoje neprijatelje jer „ne znaju što čine“. One su velike u svojoj patnji, one mole, one praštaju...A ima li većeg oprosta od onog u kojemu opraštamo svome neprijatelju, svojim mučiteljima, svojim krvnicima?
Koliko je tek velik Krist na križu kad te grješnike želi otkupiti od njih samih!? I to svojim životom:
„...Da ih od njih otkupim,
Oče-zalažem život svoj“
„Zaista, kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju!“, treći je naslov u nizu u kojem Matkovićka prikazuje Boga-čudotvorca, kojemu ništa nije nemoguće i poručuje nam da se ne čudimo i ne pitamo:“zar već danas? zaista?“ i sl. nego da jednostavno vjerujemo i Bog će učiniti čudo.
„Ženo, evo ti sinka! Sinko, evo ti majke!“ nastavak je Sanijelinog ciklusa u kojem opet bljesne, zaiskri, zatitra haiku stihom jedne Đurđe Vukelić-Rožić, Vere Primorac, Ružice Soldo:
„Napušten od nas
nas ne ostavlja“
„Žedan sam“, peti je naslov i novi haiku biser koji možemo samo citirati:
„Odsutnost ljubavi...
ima li veće žeđi?!“
„Dovršeno je“. Krist je umro, prestala su mučenja i zveket lanaca, oštrica mača više ne boli...Isus je, oprostivši svima, postao Ljubav!
„Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!“, završni je naslov, zadnja pjesma koja završava onako kako je i počela: ljubavlju!
„Na kraju ostaje Ljubav!
Ista ona
iz koje je sve počelo“
Zaokružena i uspjela cjelina duhovne poezije Sanijele Matković, obogaćuje i produhovljuje naše biće, snaži našu vjeru i povezanost s Bogom, uči nas poniznosti i strpljenju. Njen pjev je pjev suživota zemaljskog i božanskog, Krista-čovjeka i Boga. Susret profanog i svetog, čovjeka i Boga. Susret oholosti onih koji zveckaju lancima i mačevima (metaforično) i poniznosti i praštanja žrtve. Susret materijalne stvari i konačne kozmičke svjetlosti. Medijacija između Boga i čovjeka.
I A. Martinac i S. Matković su duboke prožete čistoćom, ljepotom, moralnošću, skrušenošću, suosjećanjem, duhovnošću, tihom lamentacijom nad svijetom, čovjekom, bogočovjekom, Bogom. One su obasjane svjetlošću kršćanske nade, iskupljenja, spasenja...One imaju auru jedne drukčije dimenzije, jedne više stvarnosti. Njihova poezija nas obasjava svjetlošću preobraženja kojom zalahori blizina Božja, pred kojom ostajemo nijemi, postajemo ponizni i svjesni svog prolaznog trajanja na ovome svijetu, žudeći beskrajna prostranstva Božje ljubavi...
Ružica Soldo
Post je objavljen 15.12.2013. u 23:11 sati.