nepravda
Kad sam bila mala onda sam odrastala ispod dvije tapiserije koje su visile na plastičnim zelenim tapetama a po kojima sam običavala lijepiti slince u dosadi prije spavanja. Na svježem zraku slinci su se sušili pa otpadali. Danas sam puno umješnija pa ih ne lijepim po zidovima nego radim kuglice. Kuglice dobro i daleko lete. Isto tako se dobro i brzo suše u ovoj kulturi gradske toplane i radijatora. U ono doba nismo imali gradsku toplanu ni radijatore nego narančasti kalorifer marke Iskra a plastične tapete dobro su se nosile uz vlagu, pa smo kod selidbe pronašli zato omanje polje žitarica niknulo nakon što ih je kanarinac maštovita imena Kiki pobacao iza ormara. Držanje kanarinca maštovitog imena Kiki godinama u kavezu jedan je dio loše karme koja bi me trebala ujebat u nekom drugom životu. Ili je to kanarinac Kiki ustvario bio ja koji je vraćen unazad plaćao grijehe u ovome životu, pa smo tako živjeli paralelno u istom svijetu s tapiserijama i žitaricama koje niču iz memle između ormara i plastičnih tapeta. Trebalo bi odrediti i neku karmu tim žitaricama, valjda. Ili je život samo tako jednostavno programiran bez sreće i pameti da nastaje i nestaje po cijenu ne znam čega. Cijena je određena nekim vrijednostima a bescijenje je nemoguće odrediti. Isto kao život, valjda. Vrijednost tapiserija zato je odrediti lakše, ove moje bile su bezvrijedne nakupine prašine, one što ih danas podjednako prozivaju opasnima za život i odličnima za izazivanje otpornosti prema alergijama. Jer klin se klinom izbija pa kad je prašine puno onda nema alergije, ili tako nekako. Prizor na tapiserijama udarao je zato u neku drugu zakučastiju sferu zdravlja, na jednoj tapiseriji bijele boje rastezalo se neko bezimeno smeđe mače, a na drugoj je glupo stajao Kalimero. Više ne znam otkud te tapiserije, ali znajući za raspon ukrasa u dječjim sobama u ondašnjim vremenima i umješnost žena u obitelji, netko je to zasigurno s ljubavlju i strpljenjem izbockao za malenu mene, da mi soba ne bude dosadna i ružna, nego, eto ukrašena s dvije opake vunene tapiserije veličine prosječnog filmskog plakata. To je ta veličina koje neupućene mušterije vole koristiti. A koliko bi koštao jedan plakat veličine, ne znam, plakata? Osim maslinasto zelenih tapeta i dvije tapiserije soba je imala i one smeđe iverpan ormane s bijelim kockastim ručkama. Isto kao što sam ih nedavno nabavila za kuhinju samo što su ove kuhinjske malene i smeđe, i da se nisam upravo sada pokušavala sjetit svoje sobe ne bih nikada pronašla poveznicu između ondašnjih i sadašnjih ručaka. Ali, eto, baš sam inzistirala na toj formi ručaka i baš smo ih dugo tražili i našli. Zanimljivo je da je i mužjak imao isti namještaj u svojoj dječjoj sobi što i nije neko čudo jer smo u ono vrijeme svi imali isti namještaj. Danas se zato useremo od muke dok biramo u moru Ikea, Emezeta i Pinteresta. A podsvijest isto traži svoje, rovari i kopa. Mislim da me od svega ipak najviše ujebo onaj Kalimero. Kalimero je bio crno pile koje je šetalo naokolo s ljuskom na glavi i žalilo se da to je nepravda, nepravda cijeli svijet je samo nepravda. Dječji crtić, jelte. Ipak, nisam ga baš nikada gotivila, iritanto je to samooplakivanje i zapomaganje i sva ta nemoć, iako jest, posvuda, uvijek ta nepravda. Sve ono što se kosi s našim uvjerenjima i nadama, a to uvijek mora biti nešto, nemreš imati jedno bez drugoga. U ona neka davna doba nije se baš puno znalo o utjecaju svijesti i podsvijesti, slika i događaja, ne zna se ustvari ni danas, ali se puno bolje i umješnije koristi u moru informacija koje svakodnevno gutamo, pa sad kakti puno više pazimo da dječje sobe ne ukrašavamo onakvim glupostima, nego nekim drugim. Ne znam kakvim bi glupostima danas uredila dječju sobu kad bih imala potrebu uređivati dječju sobu pod stare dane, ali ne bih se puno ni opterećivala. Mladunčetu sam zato u maniri prave zle maćehe naslikala onomad ogromno čudovište preko zida. Zato jer je tako tražilo i navodno mu se dopalo, isto kao i svim njegovim friško bubuljičavim prijateljima. U međuvremenu je mladunče postalo odrastao mladac koji se veselo seksa ispod slike čudovišta i ništa mu to ne smeta, ni njemu a ni njegovoj curi također. Nama koji smo bogato obdarenim bespotrebnom sposobnošću poimanja vizualnog svijeta jako je teško pojmiti da postoje ljudi kojima to ništa ne znači. Ništa znači do te mjere da gledaju i ne vide. Vjerojatno i oni vide nešto što mi ne, čudesno je ustvari kako uopće funkcioniramo zajedno. Sve je čudesno. I nepravda također. Otkrili smo na balkonu dva jaja u hrpici nabacanog granja. I jednu pticu koja se sva zgužvala i raskravila od ležanja. Čini mi se sve to predugo da traje, brinem već pomalo.
Oznake: život i to
30.03.2019. u 08:26 | 3 Komentara | Print | # | ^A karanfili?
Ne volim osmi mart je me taj dan uvijek upozorava da sam manje vrijedna i do sada ni jednom u tome poslu nije omanuo. Nije da je to jedini dan koji me na to podsjeća, ali valjda je jedini dan koji na neki čudan način to veliča. Bit će da mu je to posao, da dovede to pitanje ženske bezvrijednosti u prvi plan i onda osmisli neku utjehu, evo borile ste se, eto imate, svašta nešta imate. Imam profil neki na internetu kojim se pokušavam ufurati u vrli novi svijet, vrli novi svijet svijet je slobodnih strijelaca, onih koji ne nalaze utjehu u sigurnom poslu koji traje do penzije, nego se svakodnevno prodaju i svakodnevno love poslove na širokom polju svijeta, u tu svrhu potrebno je predstaviti mi se, internet znalci vele da najbolje se predstavljamo kada gledamo u kameru i pokazujemo dobru volju širokim kezom od uva do uva, pa sam tako iskoristila trenutak snapchata koji me lijepo našminkao i nalijepio umjetne trepavice, provukla se potom kroz par milona filtera i eto, sad imam sliku dobro raspoložene madam voditeljice bordela kojom se hoću predstaviti uspješnom dizajnericom. Moj direktor, kada je taj prizor nekim slučajem vidio, prvo se upišao od smijeha a onda zaključio da to nisam ja. A kada bih stavila sliku sebe na kojoj sam ja, isto nikada ne bih dobila nikakav posao. U stvarnom i opipljivom svijetu zadnji sam posao dobila iz istog razloga iz kojeg penzioneri cupkaju sada za blagajnama u Lidlu, naime, sve što ima manje od četrdeset godina bezglavo je pobjeglo, a u novom vrlom umreženom svijetu konkurencija je golema jer otamo se nema kamo pobjeć. S druge strane, može nagraditi bolje i pravednije nego osmosatno drncanje za fiksne pare. S treće strane ne nudi sigurnost, ali sigurnost je ionako u očima promatrača. Elem, javljam se tako na poslove koje nude bogati šeici a koji se ne razumiju u fotošop i mislim si, da, jeste, baš će neki istočnjački mužjak povjerovati da našminkana madam zna išta bolje od jebat se i rađat. S druge strane, hoće li ijedan mužjak povjerovati i priznati da neka našminkana madam zbilja zna nešto bolje od mužjaka osim onoga što oni ne znaju, jebat se i rađat.
Na mom prvom poslu a kojeg sam isto dobila na reklakazalapoznavala moj prvi šef bio je samo dvije godine stariji od mene, ali zato nije imao nikakav problem otvoreno reći da će on razgovarati s mušterijama i da mene bolje da nitko ne vidi jer da će mušterije teško povjerovati da žensko zna napraviti logotip. Tim riječima. Prvom prilikom nakon prvog šoka izderala sam se na njega onako muški, pa me onda počeo pokazivati mušterijama. Ispostavilo se ionako da je mušterija žena koja dobro zna što hoće i eto, razumije se u to igranje, da ne kažem dizajn. Ne znam da li je to išta pomoglo u evoluciji slike žena u šefovoj glavi, ali eto, bio je dijete sa sela odgojeno u kršćanskom duhu, tetka mu neka časna a svi jako pobožni, a bog kad se zaigrao pa sprtljo nešto Adamu iz rebra e da bi se ovaj malo zabavio, to nešto ne bi trebalo razmišljat svojom glavom.
Razmišljam sad praktično na svoj internet profil staviti neku sliku dečkića. Šta se oni tamo bogati mužjaci razumiju u slavenska imena. A i taj engleski, baš fini neki đentlmenski jezik, ne otkriva nimalo što subjekt skriva ispod veša. Preferiram pamuk u svakom slučaju.
Možda upali...
Ponedjeljak je prošao, boguhvala, nečujno i bezbolno, na poslu nas se prepolovilo, najmlađa kolegica nestala je zauvijek, tik pred potpisivanjem ugovora, ona najiskusnija je ostala kući na bolovanju, društvo smo si danas radile samo kolegica introvetica s pravom pravcatom dijagnozom anksioznosti, i ja, anksiozna ponedjeljkom i ponekad, tu i tamo iz hobija amaterski, malo je lakše započeti dan kad je pored tebe samo netko u sličnom nekom teškom mudu, mogle smo si cijeli dan ugodno odšutit i razmijeniti samo par neusiljenih amantaman nužnih rečenica i ne raditi od toga presing ni stres. Najmlađoj kolegici koja nestade zavidim pomalo, nije pristala na ponuđene joj uvjete, a nije imala planB nego otić kući, nisam previše ulagala nade u nju, ne radi njene kvalitete, nego jer mladi ljudi nemaju vremena ostajati ovdje i raditi za kikiriki, trebaju se pokupiti čimprije, dok još imaju snage i poleta dokazivati se i učiti neke nove stvari, a naši ostarjeli poslodavci vršnjaci trebaju shvatiti čimprije da baš je praktično to što je engleski uvriježen jezik na Filipinima. Puno praktičnije nego imati posla sa Srbima od kojih se organski ograđuju. Osim ono kad potajice slušaju pa se krevelje na srpske fore i kečeve po jutjubima. To što me takve jednostavne činjenice još uvijek deprimiraju pokazuje da još uvijek imam i neke pritajene nade da stvari ipak nisu toliko loše, ali, eto, ipak jesu. Ili, eto, ipak, nisu, ovisi kako se čovjek postavi. Mužjak se postavio tako da se skroz isključio iz politike, vijesti, portala, estrade, sporta i sad mu moramo ko djetetu objašnjavati tko i odakle neki tamo Plenkovići, Tolušići, zidaši i ini debilaši. Jednom davno njemu je baba rekla: svi su ti sinko oni isti, i sad mu je to eto doputovalo iz guzice u glavu. Srećom pa imamo Đelu Hadžiselimovića i Dokutv pa mužjak tamo prati fantastična arhitektonska rješenja iz Velike Britanje, velike davne ratove, a voli popratit i Potjeru. Na Potjeri najviše voli Krešu a najmanje onog balzamiranog što išao je s njim u školu. Jednostavan život, reklo bi se. Tu i tamo me pogleda blagoteleći sa zaljubljenim osmjehom i čudi se čemu anksioznost kad život je tako krasan. Onda se sjeti neke gluposti koju je izvalio na nekom javnom mjestu pa se nervira. To je jedino radi čega se nervira, čini se. Kao što bi rekla njegova mater: ti muški, to samo sebe vidi i ništa više. Otac bi dodao da vide i ženske sise i guzice, ali je mater bila preveč iznervirana pa se suzdržao. Nije trebao ništa reći, ionako čitam misli. Ljudi ne smiju znati da im čitam misli jer ih to užasava. I mene također. Mužjak, npr, iako ništa ne prati, još uvijek može prodavati svoju umjetnost življenja kao ultimativni doseg ljudske jedinke. Biraš ono što ti prija i upražnjavaš razumno. Po svojoj mjeri, naravno. Čini mi se ipak da što mu više opada kosa to mu više opada nagon da se dokazuje ženkama svojim znanjem i pameću. Sad mudruje. Jbg, lakše je, ispadneš valjda loše kad napadneš činjenicama a onda onako po staračku zaboraviš. Padne sve u vodu. Kao vic kojemu zaboraviš kraj i poantu. Mužjak mudro stari, kakogod. I mudro spava u ovo doba noći i ne piše blog nego ustaje ranom zorom svjež i čio i kuha kave i čajeve i radi doručkove. Onda se ja izvlačim iz kreveta kao iz nekog groba i raspadam se iznad šolje sa kavom. Prihvaćam krmeljavo blagoteleći pogled iznad monalizinog smiješka i evo nam ga još jedan dan...
04.03.2019. u 22:34 | 5 Komentara | Print | # | ^
Već je treća godina da nisi tu, istini za volju ne propuštaš puno, ljudi su podjednake budale, sunce podjednako izlazi i zalazi, nekima je zemlja ravna ploča bukvalno, meni je ponekad preneseno, uglavnom ipak nije, ponedjeljci su mi postali oaze anksioznosti, to je ono kada me je strah a ne znam čega, i kada mi je teško a isto ne znam od čega, kada se više nego inače pitam što ustvari radim kada radim na poslu i kada mi je više nego inače teško izgovarati riječi naglas kad moram komunicirati s nekime na poslu, a posebno teško je onda slušat te neke njihove riječi kojima me uvlače u te neke njihove svijetove, ponedjeljkom ne želim biti niti u svojemu a kamoli u tuđemu svijetu, ponekad se ponedjeljci prenesu na petke pa useru vikende, ponekad je i ovaj vikend valjda tako uzasran, samo tupi boravak u toj svojoj ljušturi od tijela, i ti neki ljudi i ti neki životi što usput dolaze i prolaze a meni uporno nije jasno što tu radim i gdje je moje mjesto ako bi uopće negdje trebalo biti... trapavo je i nezgodno to što samoća isto traži svojih pet minuta a kad joj ne možeš udovoljiti, onda se hoće osvetiti, kurva. Uglavnom, čini se da ponedjeljcima najveć shvaćam da nije u redu i da bi trebalo nešto promijeniti, ponedjeljkom su najveće borbe i za sada najviše stradava uglavnom ponedjeljak. Što je doobro. Valjda. Utorkom je onda yoga. Yoga je blesava jedna rabota koja puni baterije i onda drži do petka. Petak je zadnji dan borbe sa samom sobom i onda se mogu odmoriti. Valjda. Rekuperati. Pripremiti za novi tjedan uzaludnosti. Umara me posao, umaraju ljudi. I onda, kada dođem doma, sjednem za kompjutor i odem na internet i tamo tražim neke nove poslove od nekih drugih ljudi. Nadam se da će me ti drugi ljudi spasiti od ovih prvih, jer ove druge mogu uvijek ugasiti, oni žive u kompjutoru i nisu tako strašni. Valjda. Ustvari je sve to samo ubijanje vremena. Dan za danom, odrađuješ jednog za drugim dok se ne razboliš pa umreš, znadeš već taj dril... za čime žališ onda najviše to jednom kad ti sine da su svi ti dani samo otišli i da je sve manje novih? Kažu da žališ za neučinjenim, odgađanim, za mnogočime, uglavnom za srećom, ne znam jel već došlo vrijeme žaljenja, koliko je uopće daleko ili blizu, ali, eto, nije neko veselje... onako, ide, gura se, utjeha je da nije strašno i da sve je dobro dok je zdravlja, zastrašujuća je neumitnost i zaglavljenost i svo to posustajanje, prvo tijela a onda... ili kažu da je obrnuto, ipak, moj odgovor je da je jaje prvo, kokoš je samo evoluirani oblik, u ovome svijetu tijelo je prvo, ono postavlja regule, duša slijedi ako uopće postoji, na neka pitanja imaš sad već odgovore, ako su sada uopće bitna i ako su uopće pitanja i odgovori, ima neka pjesma koja me podsjeća na one dane prve tvoje bolesti, ima tih nekih stvari za koje se lovimo i plutamo onda u trenucima užasa, svirala je onda i trgnula me s tog nekog dna, sad me tu i tamo malo ozari, podsjeti me na sve divne trenutku koji uslijede samo zato jer nismo odustali, ustvari je sve to samo sebičnost i sav taj krasan život samo je sebično udovoljavanje, ponedjeljci služe samo da nas podsjete tome, zato su valjda tako teški, kontra života... eto, vidiš, na to sam spala. Ponedjeljak. I kuknjava. Ne propuštaš puno.