Ne volim osmi mart je me taj dan uvijek upozorava da sam manje vrijedna i do sada ni jednom u tome poslu nije omanuo. Nije da je to jedini dan koji me na to podsjeća, ali valjda je jedini dan koji na neki čudan način to veliča. Bit će da mu je to posao, da dovede to pitanje ženske bezvrijednosti u prvi plan i onda osmisli neku utjehu, evo borile ste se, eto imate, svašta nešta imate. Imam profil neki na internetu kojim se pokušavam ufurati u vrli novi svijet, vrli novi svijet svijet je slobodnih strijelaca, onih koji ne nalaze utjehu u sigurnom poslu koji traje do penzije, nego se svakodnevno prodaju i svakodnevno love poslove na širokom polju svijeta, u tu svrhu potrebno je predstaviti mi se, internet znalci vele da najbolje se predstavljamo kada gledamo u kameru i pokazujemo dobru volju širokim kezom od uva do uva, pa sam tako iskoristila trenutak snapchata koji me lijepo našminkao i nalijepio umjetne trepavice, provukla se potom kroz par milona filtera i eto, sad imam sliku dobro raspoložene madam voditeljice bordela kojom se hoću predstaviti uspješnom dizajnericom. Moj direktor, kada je taj prizor nekim slučajem vidio, prvo se upišao od smijeha a onda zaključio da to nisam ja. A kada bih stavila sliku sebe na kojoj sam ja, isto nikada ne bih dobila nikakav posao. U stvarnom i opipljivom svijetu zadnji sam posao dobila iz istog razloga iz kojeg penzioneri cupkaju sada za blagajnama u Lidlu, naime, sve što ima manje od četrdeset godina bezglavo je pobjeglo, a u novom vrlom umreženom svijetu konkurencija je golema jer otamo se nema kamo pobjeć. S druge strane, može nagraditi bolje i pravednije nego osmosatno drncanje za fiksne pare. S treće strane ne nudi sigurnost, ali sigurnost je ionako u očima promatrača. Elem, javljam se tako na poslove koje nude bogati šeici a koji se ne razumiju u fotošop i mislim si, da, jeste, baš će neki istočnjački mužjak povjerovati da našminkana madam zna išta bolje od jebat se i rađat. S druge strane, hoće li ijedan mužjak povjerovati i priznati da neka našminkana madam zbilja zna nešto bolje od mužjaka osim onoga što oni ne znaju, jebat se i rađat.
Na mom prvom poslu a kojeg sam isto dobila na reklakazalapoznavala moj prvi šef bio je samo dvije godine stariji od mene, ali zato nije imao nikakav problem otvoreno reći da će on razgovarati s mušterijama i da mene bolje da nitko ne vidi jer da će mušterije teško povjerovati da žensko zna napraviti logotip. Tim riječima. Prvom prilikom nakon prvog šoka izderala sam se na njega onako muški, pa me onda počeo pokazivati mušterijama. Ispostavilo se ionako da je mušterija žena koja dobro zna što hoće i eto, razumije se u to igranje, da ne kažem dizajn. Ne znam da li je to išta pomoglo u evoluciji slike žena u šefovoj glavi, ali eto, bio je dijete sa sela odgojeno u kršćanskom duhu, tetka mu neka časna a svi jako pobožni, a bog kad se zaigrao pa sprtljo nešto Adamu iz rebra e da bi se ovaj malo zabavio, to nešto ne bi trebalo razmišljat svojom glavom.
Razmišljam sad praktično na svoj internet profil staviti neku sliku dečkića. Šta se oni tamo bogati mužjaci razumiju u slavenska imena. A i taj engleski, baš fini neki đentlmenski jezik, ne otkriva nimalo što subjekt skriva ispod veša. Preferiram pamuk u svakom slučaju.
Možda upali...
Post je objavljen 08.03.2019. u 23:04 sati.