nepravda
Kad sam bila mala onda sam odrastala ispod dvije tapiserije koje su visile na plastičnim zelenim tapetama a po kojima sam običavala lijepiti slince u dosadi prije spavanja. Na svježem zraku slinci su se sušili pa otpadali. Danas sam puno umješnija pa ih ne lijepim po zidovima nego radim kuglice. Kuglice dobro i daleko lete. Isto tako se dobro i brzo suše u ovoj kulturi gradske toplane i radijatora. U ono doba nismo imali gradsku toplanu ni radijatore nego narančasti kalorifer marke Iskra a plastične tapete dobro su se nosile uz vlagu, pa smo kod selidbe pronašli zato omanje polje žitarica niknulo nakon što ih je kanarinac maštovita imena Kiki pobacao iza ormara. Držanje kanarinca maštovitog imena Kiki godinama u kavezu jedan je dio loše karme koja bi me trebala ujebat u nekom drugom životu. Ili je to kanarinac Kiki ustvario bio ja koji je vraćen unazad plaćao grijehe u ovome životu, pa smo tako živjeli paralelno u istom svijetu s tapiserijama i žitaricama koje niču iz memle između ormara i plastičnih tapeta. Trebalo bi odrediti i neku karmu tim žitaricama, valjda. Ili je život samo tako jednostavno programiran bez sreće i pameti da nastaje i nestaje po cijenu ne znam čega. Cijena je određena nekim vrijednostima a bescijenje je nemoguće odrediti. Isto kao život, valjda. Vrijednost tapiserija zato je odrediti lakše, ove moje bile su bezvrijedne nakupine prašine, one što ih danas podjednako prozivaju opasnima za život i odličnima za izazivanje otpornosti prema alergijama. Jer klin se klinom izbija pa kad je prašine puno onda nema alergije, ili tako nekako. Prizor na tapiserijama udarao je zato u neku drugu zakučastiju sferu zdravlja, na jednoj tapiseriji bijele boje rastezalo se neko bezimeno smeđe mače, a na drugoj je glupo stajao Kalimero. Više ne znam otkud te tapiserije, ali znajući za raspon ukrasa u dječjim sobama u ondašnjim vremenima i umješnost žena u obitelji, netko je to zasigurno s ljubavlju i strpljenjem izbockao za malenu mene, da mi soba ne bude dosadna i ružna, nego, eto ukrašena s dvije opake vunene tapiserije veličine prosječnog filmskog plakata. To je ta veličina koje neupućene mušterije vole koristiti. A koliko bi koštao jedan plakat veličine, ne znam, plakata? Osim maslinasto zelenih tapeta i dvije tapiserije soba je imala i one smeđe iverpan ormane s bijelim kockastim ručkama. Isto kao što sam ih nedavno nabavila za kuhinju samo što su ove kuhinjske malene i smeđe, i da se nisam upravo sada pokušavala sjetit svoje sobe ne bih nikada pronašla poveznicu između ondašnjih i sadašnjih ručaka. Ali, eto, baš sam inzistirala na toj formi ručaka i baš smo ih dugo tražili i našli. Zanimljivo je da je i mužjak imao isti namještaj u svojoj dječjoj sobi što i nije neko čudo jer smo u ono vrijeme svi imali isti namještaj. Danas se zato useremo od muke dok biramo u moru Ikea, Emezeta i Pinteresta. A podsvijest isto traži svoje, rovari i kopa. Mislim da me od svega ipak najviše ujebo onaj Kalimero. Kalimero je bio crno pile koje je šetalo naokolo s ljuskom na glavi i žalilo se da to je nepravda, nepravda cijeli svijet je samo nepravda. Dječji crtić, jelte. Ipak, nisam ga baš nikada gotivila, iritanto je to samooplakivanje i zapomaganje i sva ta nemoć, iako jest, posvuda, uvijek ta nepravda. Sve ono što se kosi s našim uvjerenjima i nadama, a to uvijek mora biti nešto, nemreš imati jedno bez drugoga. U ona neka davna doba nije se baš puno znalo o utjecaju svijesti i podsvijesti, slika i događaja, ne zna se ustvari ni danas, ali se puno bolje i umješnije koristi u moru informacija koje svakodnevno gutamo, pa sad kakti puno više pazimo da dječje sobe ne ukrašavamo onakvim glupostima, nego nekim drugim. Ne znam kakvim bi glupostima danas uredila dječju sobu kad bih imala potrebu uređivati dječju sobu pod stare dane, ali ne bih se puno ni opterećivala. Mladunčetu sam zato u maniri prave zle maćehe naslikala onomad ogromno čudovište preko zida. Zato jer je tako tražilo i navodno mu se dopalo, isto kao i svim njegovim friško bubuljičavim prijateljima. U međuvremenu je mladunče postalo odrastao mladac koji se veselo seksa ispod slike čudovišta i ništa mu to ne smeta, ni njemu a ni njegovoj curi također. Nama koji smo bogato obdarenim bespotrebnom sposobnošću poimanja vizualnog svijeta jako je teško pojmiti da postoje ljudi kojima to ništa ne znači. Ništa znači do te mjere da gledaju i ne vide. Vjerojatno i oni vide nešto što mi ne, čudesno je ustvari kako uopće funkcioniramo zajedno. Sve je čudesno. I nepravda također. Otkrili smo na balkonu dva jaja u hrpici nabacanog granja. I jednu pticu koja se sva zgužvala i raskravila od ležanja. Čini mi se sve to predugo da traje, brinem već pomalo.
Oznake: život i to
30.03.2019. u 08:26 | 3 Komentara | Print | # | ^