Već je treća godina da nisi tu, istini za volju ne propuštaš puno, ljudi su podjednake budale, sunce podjednako izlazi i zalazi, nekima je zemlja ravna ploča bukvalno, meni je ponekad preneseno, uglavnom ipak nije, ponedjeljci su mi postali oaze anksioznosti, to je ono kada me je strah a ne znam čega, i kada mi je teško a isto ne znam od čega, kada se više nego inače pitam što ustvari radim kada radim na poslu i kada mi je više nego inače teško izgovarati riječi naglas kad moram komunicirati s nekime na poslu, a posebno teško je onda slušat te neke njihove riječi kojima me uvlače u te neke njihove svijetove, ponedjeljkom ne želim biti niti u svojemu a kamoli u tuđemu svijetu, ponekad se ponedjeljci prenesu na petke pa useru vikende, ponekad je i ovaj vikend valjda tako uzasran, samo tupi boravak u toj svojoj ljušturi od tijela, i ti neki ljudi i ti neki životi što usput dolaze i prolaze a meni uporno nije jasno što tu radim i gdje je moje mjesto ako bi uopće negdje trebalo biti... trapavo je i nezgodno to što samoća isto traži svojih pet minuta a kad joj ne možeš udovoljiti, onda se hoće osvetiti, kurva. Uglavnom, čini se da ponedjeljcima najveć shvaćam da nije u redu i da bi trebalo nešto promijeniti, ponedjeljkom su najveće borbe i za sada najviše stradava uglavnom ponedjeljak. Što je doobro. Valjda. Utorkom je onda yoga. Yoga je blesava jedna rabota koja puni baterije i onda drži do petka. Petak je zadnji dan borbe sa samom sobom i onda se mogu odmoriti. Valjda. Rekuperati. Pripremiti za novi tjedan uzaludnosti. Umara me posao, umaraju ljudi. I onda, kada dođem doma, sjednem za kompjutor i odem na internet i tamo tražim neke nove poslove od nekih drugih ljudi. Nadam se da će me ti drugi ljudi spasiti od ovih prvih, jer ove druge mogu uvijek ugasiti, oni žive u kompjutoru i nisu tako strašni. Valjda. Ustvari je sve to samo ubijanje vremena. Dan za danom, odrađuješ jednog za drugim dok se ne razboliš pa umreš, znadeš već taj dril... za čime žališ onda najviše to jednom kad ti sine da su svi ti dani samo otišli i da je sve manje novih? Kažu da žališ za neučinjenim, odgađanim, za mnogočime, uglavnom za srećom, ne znam jel već došlo vrijeme žaljenja, koliko je uopće daleko ili blizu, ali, eto, nije neko veselje... onako, ide, gura se, utjeha je da nije strašno i da sve je dobro dok je zdravlja, zastrašujuća je neumitnost i zaglavljenost i svo to posustajanje, prvo tijela a onda... ili kažu da je obrnuto, ipak, moj odgovor je da je jaje prvo, kokoš je samo evoluirani oblik, u ovome svijetu tijelo je prvo, ono postavlja regule, duša slijedi ako uopće postoji, na neka pitanja imaš sad već odgovore, ako su sada uopće bitna i ako su uopće pitanja i odgovori, ima neka pjesma koja me podsjeća na one dane prve tvoje bolesti, ima tih nekih stvari za koje se lovimo i plutamo onda u trenucima užasa, svirala je onda i trgnula me s tog nekog dna, sad me tu i tamo malo ozari, podsjeti me na sve divne trenutku koji uslijede samo zato jer nismo odustali, ustvari je sve to samo sebičnost i sav taj krasan život samo je sebično udovoljavanje, ponedjeljci služe samo da nas podsjete tome, zato su valjda tako teški, kontra života... eto, vidiš, na to sam spala. Ponedjeljak. I kuknjava. Ne propuštaš puno.