Ponedjeljak je prošao, boguhvala, nečujno i bezbolno, na poslu nas se prepolovilo, najmlađa kolegica nestala je zauvijek, tik pred potpisivanjem ugovora, ona najiskusnija je ostala kući na bolovanju, društvo smo si danas radile samo kolegica introvetica s pravom pravcatom dijagnozom anksioznosti, i ja, anksiozna ponedjeljkom i ponekad, tu i tamo iz hobija amaterski, malo je lakše započeti dan kad je pored tebe samo netko u sličnom nekom teškom mudu, mogle smo si cijeli dan ugodno odšutit i razmijeniti samo par neusiljenih amantaman nužnih rečenica i ne raditi od toga presing ni stres. Najmlađoj kolegici koja nestade zavidim pomalo, nije pristala na ponuđene joj uvjete, a nije imala planB nego otić kući, nisam previše ulagala nade u nju, ne radi njene kvalitete, nego jer mladi ljudi nemaju vremena ostajati ovdje i raditi za kikiriki, trebaju se pokupiti čimprije, dok još imaju snage i poleta dokazivati se i učiti neke nove stvari, a naši ostarjeli poslodavci vršnjaci trebaju shvatiti čimprije da baš je praktično to što je engleski uvriježen jezik na Filipinima. Puno praktičnije nego imati posla sa Srbima od kojih se organski ograđuju. Osim ono kad potajice slušaju pa se krevelje na srpske fore i kečeve po jutjubima. To što me takve jednostavne činjenice još uvijek deprimiraju pokazuje da još uvijek imam i neke pritajene nade da stvari ipak nisu toliko loše, ali, eto, ipak jesu. Ili, eto, ipak, nisu, ovisi kako se čovjek postavi. Mužjak se postavio tako da se skroz isključio iz politike, vijesti, portala, estrade, sporta i sad mu moramo ko djetetu objašnjavati tko i odakle neki tamo Plenkovići, Tolušići, zidaši i ini debilaši. Jednom davno njemu je baba rekla: svi su ti sinko oni isti, i sad mu je to eto doputovalo iz guzice u glavu. Srećom pa imamo Đelu Hadžiselimovića i Dokutv pa mužjak tamo prati fantastična arhitektonska rješenja iz Velike Britanje, velike davne ratove, a voli popratit i Potjeru. Na Potjeri najviše voli Krešu a najmanje onog balzamiranog što išao je s njim u školu. Jednostavan život, reklo bi se. Tu i tamo me pogleda blagoteleći sa zaljubljenim osmjehom i čudi se čemu anksioznost kad život je tako krasan. Onda se sjeti neke gluposti koju je izvalio na nekom javnom mjestu pa se nervira. To je jedino radi čega se nervira, čini se. Kao što bi rekla njegova mater: ti muški, to samo sebe vidi i ništa više. Otac bi dodao da vide i ženske sise i guzice, ali je mater bila preveč iznervirana pa se suzdržao. Nije trebao ništa reći, ionako čitam misli. Ljudi ne smiju znati da im čitam misli jer ih to užasava. I mene također. Mužjak, npr, iako ništa ne prati, još uvijek može prodavati svoju umjetnost življenja kao ultimativni doseg ljudske jedinke. Biraš ono što ti prija i upražnjavaš razumno. Po svojoj mjeri, naravno. Čini mi se ipak da što mu više opada kosa to mu više opada nagon da se dokazuje ženkama svojim znanjem i pameću. Sad mudruje. Jbg, lakše je, ispadneš valjda loše kad napadneš činjenicama a onda onako po staračku zaboraviš. Padne sve u vodu. Kao vic kojemu zaboraviš kraj i poantu. Mužjak mudro stari, kakogod. I mudro spava u ovo doba noći i ne piše blog nego ustaje ranom zorom svjež i čio i kuha kave i čajeve i radi doručkove. Onda se ja izvlačim iz kreveta kao iz nekog groba i raspadam se iznad šolje sa kavom. Prihvaćam krmeljavo blagoteleći pogled iznad monalizinog smiješka i evo nam ga još jedan dan...
Post je objavljen 04.03.2019. u 22:34 sati.