Dan poslije
Ima puno tih slika na društvenim mrežama, ono, uhvate psa, stave ga u kavez i onda napišu da je izgubljen i da ga treba spasiti i malo mi je to apsurdno, da nije pas zatvoren u kavezu sigurno bi negdje trčkarao i njuškarao i ne bi sebe smatrao izgubljenim nego bi jednostavno živio kakogod zna i umije. Ovako, sad je u kavezu, tužno gleda kroz žice i slama srca ljubiteljima pasa i društvenih mreža. Teško je valjda shvatiti da svijet ide, živi i teče bez našeg upliva i intervencije, šinteraj s tužnim pasjim okama tužan je dokaz tome koliko žudimo za kontrolom i koliko smo blesavi, valjda.
Jutros nisam sanjala ništa, dan od jučer zaključila kasno sinoć probirući neke fotke, dobit ću valjda i neku paricu za njih, nije više lako dobit paricu za fotkicu u zadnje vrijeme, u zadnje vrijeme svaka je šuša s mobitelom postala fotograf, pa tako, eto, i ja, iako, dbr, imam dslr i znam promijeniti objektiv i ponekad vidim razliku u svjetlu, možda uopće nisam toliko loša koliko si tepam, elem, sanjala ništa a možda i nešto, ali sve se to rasplinulo u šoku od buđenja u kraljevski žutoj sobi sa svjetlo morsko plavim detaljima, jutros mi je jasno da treba biti jako hrabar e da bi se živjelo u takvoj sobi, možda sam malo i pretjerala, a jbg sad. Kaka mi se.
Kakila. Jedno veeeeliko. Sinoć kasno sam isto jedno veeeeliko. Sad sam valjda mirna jedno dva dana što se kake tiče. Vježbala sam jučer uvučeni trbuh. Jedna od onih vježbi na koju treba stalno misliti inače se trbuh gravitacijski opusti a kičma sfrče. Ujutro je puno lakše vježbat nego navečer, navečer se to više ne da uvući. Tijelo je živo, dakle mijenja oblik. Možda je uvučeni trbuh bolji podražaj od donata emge, a možda su samo ipak ti dani u mjesecu. Uvijek su neki dani u mjesecu. Ipak nisam sašila zavjese jučer, ni kupila one zakačke. To jer mužjakova glava jako se masti pa kad je nasloni na prije tri godine ofarbani drveni naslon od kreveta, onda mast s glave lagano radi na tome da rastvori lak na bazi vode pa sam umjesto u šopingu zakački za zavjese završila šmirglajući drveni naslon od masne glave. Ostavila sam ga da bude šabišik. Kao neka naplavina u morskoj sobi kraljevski žutoj. I dobro će se slagati s budućim naslagama od masne glave. A zakačke nove ne moram kupovati jer mogu samo skinuti one stare. Danas ću valjda stić riješit i te zavjese. Danas nije taj toliko ambiciozan dan kao jučer, jučer sam zato stigla ofarbati balkon, valjda se neće nitko buniti jer živimo u ionako kaotičnoj državi bez reda i zakona i zagreb je usrani tužan sivi grad u kojem nitko ne farba balkon u veselje. I očistila balkon. Čistiti balkon uzaludno je blesava jedna stvar onojednom kad se živi u gradu punom smoga, jer to kratko traje. I uvijek je crno, i pauci su crni i njhove mreže nisu mreže nego nakupine crne tanke pahuljasti čađi, čak i kod nas koji smo prvi red do parkića. No, dobra je vijest da je golubove prošla sezona kućenja i sad su konačno prestali srati po balkonu u uzaludnim provjerama koliko im je ovaj šareni balkon siguran za gniježđenje. Nije. Sastrugala sam definitivno sva njihova zapečena govanca i sad balkon sjaji. I glava mi sjaji, stigla se blajhat, ne stigla do drečavo žute jerbo sam stavila preveč hidrogena i preveč mi pržilo kožu to sve zajedno. Sad sam drečavo naranđasta s natruhama žute. Da sam mlađa i pankerica i da dodam još malo ljubičaste bilo bi fantastično. Al ne da mi se više. Valja se držat tetkasto srebrnkaste sigurne varijante. Jučer sam naletila na jednu srednjoškolku koja piški pored žive ogradice cca 30 cm visine. Nekako, na izvolte. Ima nešto skroz dražesno u tim srednjoškolkama koje nabrzaka navlače crne špaga gaćice i ne srame se uopće. Nešto tako drsko izazovno kao što bi mladost ustvari i trebala biti, ne samo izgledati. I veselo. Vjerojatno i erotsko, ali, jbg nisam testosteronac. Šesti mi je dan od menztruacije, još traje, valja valjda trčati i danas, možda naletim na još koju srednjoškolku koja ne piški zlatne ribice. To samo ja.
prvog svijeta brige i problemi
Sanjala sam jutros da piškim zlatne ribice i to me jako uznemirilo jer su one plivale po wc školjki i trebalo je povući vodu a uvijek me uznemiruje kad moram samo tako uništiti samo tako namjerno druga sitna bića a zlatne ribice su baš posebno lijepe i ljeskave i bilo je među njima i onih posebno lijepih zeleno žuto crvenih malenih punoglavaca koji bi trebali postati one lijepe žabe koje se najčešće kupuju na stock lagerima web fotografija, a prije toga sam sanjala da ležimo u krevetu i mužjak se uobičajeno uporno i nestrpljivo pokušava popesti na mene dok mladunče u blizini čita neku knjigu ili igra igrice i nikako da ode a mužjak nikako da odustane, a onda je u jednom trenutku mladunče odraslo i reklo dobro, idem ja van, a onda se od svog tog natezanja meni pripiškilo i ispale, eto, zlatne ribice. Ustvari mi se stvarno piškilo pa se mjehur umiješao i osmislio uznemirujuće snove e da me probudi. Upalilo mu je. Ionako je sedam već bilo prošlo, a danas je, kakti dan od akcije. Nisam baš nešto ni pribrana ni organizirana danas a ni inače pa će se akcija vrtiti oko toga da kupim zakačke za zavjese u dućanu koji radi do 13. A i tržnica radi do 13 a tamo moram kupiti one ljestvice za paradajzeke koje sam strateški objesila na ogradu balkona a oni tamo štrče već više od pol metra i moram ih navodno za nešto vezati. Ili makar skinuti s ograde jer ako paradajzeki krenu opadati buju susedi misleli da sam zla baba i da namjerno. Ogradu bih mogla kupiti sutra, ali ne mogu jer se večeras blajham pa sutra ujutro budem kanarinac žuta a takva nemrem van po ljeti jer nemrem staviti kapu, a marama mi tak ružno stoji da s njom asociram jedino na kemoterapiju, pa, dakle, ograničena sam tuđim radnim vremenom do 13 i blajhanjem. To s blajhanjem ide tako da se prvo blajhnem pa prespavam a onda stavim onu neku kolor kremu pepeljasto srebrnkastu ili tako nešto i onda stvarno dobim tu pepeljkasto srebrkastu, a ne onu žutu. To je zato jer živim u prknu od naprednog svijeta i u dućanu mogu kupiti samo robu žnj kvalitete, nutellu koja ne liči u nutellu, deterdžent koji kurca ne pere i srebrnkastu boju za kosu koja kosu učini proljevkasto žutom, a kad vidim nešto jako lijepo i povoljno na amazaonu, onda mi se preko ekrana naprči ona rečenica ofarbana u crveno a koja veli no sellers are delivering this shit to croatia. Pa iz tog razloga nutellu jedem rijetko, u deterdžente ubacujem još neke usrane kemikalije iz deema, a prije kreme za kose uništim istu blajhom, (ali to nije problem jer se furam na eni lenoks osamdesetih, a to znači centimetar dva) a na amazonu obično završim s nekim jeftinim smećem koje ionako platim preskupo. No, bright side of life je to kad si prkno od svijeta, pa te onda i terorizam zaobilazi. Moeš na miru uživati jedino u razumljivom teroru vlastitih sunarodnjaka.
Elem, dan od akcije. Jutro prolazi, pijem kafu i čekam da mi se prikaki. Nakon tog čina, dan može otpočeti ovako, rano, u deset sati. Sve što danas moram jest sašiti zavjese, vratiti oprane navlake od madraca na madrace, oprati poplune od zime, oprati balkon i žicu na kojoj se suši veš i skuplja smog, ofarbati zidove od balkona, dvije ruke, stići kupiti one plastične kurčiće od zavjesa e da ih objesim ako ih prije toga stignem prišit na trakicu za vješanje, otić na nasip trčat, jer je jučer bila kiša a meni je danas peti dan od menztruacije a otkrila sam da trčanje skraćuje menstruiranje sa dvanajst dana na sedam, (to navodno, godine, jelte, tako kaže doktorica, to vam je sve normalno i to su vam sve godine), i jao eh da mi još ostane snage za jedan sat yoge, jer to isto povoljno djeluje na godine i menztruiranje, i onda još moram samo stići oblajhati se tamo negdje navečer tako da svijetlim u mraku. Bonus dana je ako stignem dovršiti slikariju na zidu do kraja i očistim stan. Cijeli. Ili nešto nacrtam za bivšega kolegu, ali to imam vremena. I onaj neki probono logo, isto. Mnogo toga imam probono, prava sam humanitarna udruga. Plavuša. Piški zlatne ribice. U jednoj sanjarici kažu da se trebam pripremiti na patnju i oprostiti sa nečim lijepim, u drugoj kažu da su zlatne ribice fantastična vijest i da se pripremim na užitak. Mislim da je prva srpska a druga hrvatska. U srbiji su izabrali premijerku lezbu a u hrvatskoj nisu. Mislim da su se srbi pomirili s lezbama još onomad kad ih je ona odvela na evroviziju, a isto tako da su puno bolji u marketingu od hrvata. I sigurno su u većem kurcu s amazonom nego hrvati, ali zato imaju puno više izbjeglica pa djeluju poželjnije, ali to je jer su im zatvorili granice pa ne daju van. Jutro prolazi, nisam kakila, ali to je od stresa jer je preveč toga za učiniti a ja smušena i neorganizirana i čekam da prvo donesem govno na svijet. Ništa od te zlatne ribice jutros, čini se, bolje mi krenuti, ovako, nasvekrve...
sigurnosno pitanje o Eiffelu i Pazinu skroz je bzvz
"Bivša manekenka i glumica, Anita Pallenberg, preminula je u 74. godini života..." ali ta je proživjela svoj život, bila je manekeknka i glumica, zavodila je rolingstonese i živjela u žiži i punim plućima i nije ga propustila. Život. I zašto bi život jedne manekenke koja se troši s najpoznatijim mužjacima planete bio ispunjeniji i vrijedniji od života jedne provincijalke? Provincijalka može, recimo, živjeti lijepi skromni život, izroditi i odgojiti neku djecu i isto mirno umrijeti nakraju. Ili ne mora. Može samo živjeti i žaliti što se nije trošila s rollingstonesima. Ili tako nešto. Propuštene prilike, znaju gristi. Tko zna što je sve Anita propustila učiniti a mogla je? Za nju je ionako sad to već prošla stvar... a za nas koje nije, najbolje je sjediti pred monitorom, iščuđavati se nad glupim naslovima portala i puštati život da curi kroz prste, sunce da sije, biljke da rastu, činiti to sve nešto kao da nas ni nema. A kad bi nas bilo, onda bi sad usisavali, čistili, pospremali i farbali.... ne bismo to mijenjali za jalovo ispijanje kafice pred monitorom... Mužjak je na jedrenju, to su te neke muške fore, kada se izbezumljeni testosteronci udruže i pobjegnu od svojih žena, djeca, punica, jer, budimo realni i ruku na srce, nitko ne želi biti provincijalka s buljukom djece, svi želimo Anitu, pa tako i mužjaci, žele živjeti život i prašiti naokolo, a ne da im isti curi kroz prste dok oni skupljaju prašinu po pećini... ima i one neke reklame, baš mi je problem naučiti razliku između reklama za žuju i reklama za karlovačko, obje su hrvatske, obje imaju istu ciljnu skupinu i objema je ciljna skupina pomalo debilna ali, ljudi smo, imamo emocije, imamo kulturu, imamo to nešto samo naše pa se diče onda reklame s time kako smo lijeni, glupi i skloni korupciji... ne znam više da li se target u tome prepoznaje ili su reklamotvorci pali u očaj od nedostatka originalnosti, ali bilo bi dobro napraviti i neku veselu reklamu o tome kako se od lijenosti i korupcije stvaraju Agrokori i Mamići i onda od toga napraviti nešto isto tako dopadljivo kao benignu reklamu o benignom hrvatu koji spaja praznike i podmićuje šofere i skroz je u tome jedinstven i nenadjebiv na širokome balkanu... slatko i dopadljivo i nadasve inspirativno. I ono još nešto, podjednako strašno, strašno meni, jer sam tek nedavno shvatila nepojmljivi mi pojam domovinskog ponosa, ono kad si ponosna/an na svoju zemlju zato jer ti je domovina, zato jer je to neka hrpa kamenja, šuma, mora, čega već, to znači da si ponosan na nešto što su neki tvoji preci osvojili, a da bi osvojili morali su pobit ili podjarmit nekoga tko je tu već bio ili pokušao biti, što ukratko znači, domovina, to je posljedica nasilja, bit ponosna/an na domovinu znači biti ponosna/an na nasilje, nasilje nema veze s ljubavi, domovina i ljubav nakraju su nespojivi, osim ako se pritom ne misli na ljubav prema nasilju, što je opet samo po sebi, ili nespojivo, ili smrtno opasno, elem, čuvaj se ljudi koji se diče/hvastaju/zaklinju domovinom... dobro, dakle, i to smo riješili a sad, jbg, vrijeme je, usisavač u ruke i ne budi Anita...
Oznake: usisavanje, gaža
15.06.2017. u 08:06 | 1 Komentara | Print | # | ^mi neki čudaci kursor mičemo wacom penom
Lupa mi mašina. Nije nenivelirana nego se nešto otkačilo, oni ležajevi, amortizeri, ovo, ono, nisu je majstori fiksirali kad su je selili po lijepoj našoj, pa sad bubanj klepeće i razbacuje mašinu po kupaoni, pa mašina stigne do vece šolje pa se na nju osloni pa tako drmusa. Kupit ćemo novu. Veselim se novoj mašini i mirisu čistoga iz nove mašine. To su ta neka veselja kućanica koje samo kućanice mogu razumjeti. Kafenisanje, ogovaranje susjeda i svekrve takodjer, sve u istom paketu. Sam kaj nemam susjede s kojima pijem kavu a i svekrva mi ne daje povoda za ogovor. Procvjetao mi je paradajz na balkonu i čili papričice i ofarbat ću spavaću sobu u nebo je žuto a sunce je blu jer imam sedam dana samoće i nadam se uživati, čistiti, šivati, krojiti, dizajnirati, crtati, odmarati... a opet sam beskrajno umorna sa nekim uspavanim praznilom i tupavilom u glavi. Zauzećem, zatvorom. Inače, u mašinu sam stavila patike da lupa još jače. Negdje mi energija curi, malo sam ojačala u bokovima i šlaufu i čeznem za kavom. Troduplom dozom... sladoledom... šećer, šećer, šećer... rumble, drumble... u parkiću vrište deca, na portalima vrišti janica i potlačeni dalmatinci, danas je takav dan, sunčana i umorna nedjelja... pa samo da si je, eto, prijavim malkoc...
11.06.2017. u 18:24 | 3 Komentara | Print | # | ^životinja u nizu je narančasta gljiva
Piše u sanjarici da ako žena sanja da vozi automobil da to onda znači da će naići na neprijateljstvo, a baš sam se naivno ponadala da će mi sanjarica otkriti što to znači ovaj neugodni jutarnji san u kojem pokušavam isparkirati auto a ovaj ide sam od sebe naprijed nazad i udara u sve što stigne, inače ne vozim tako, čak štoviše, gađaju me komplimentima da vozim jako dobro, za ženu, naravno, a jebeš i njih i sanjaricu koja vidi razliku uzmeđu spolova dok se vozi auto, kanda se njime upravlja penisom ili vaginom, većina žena vjeruje u sanjarice, meni to ne ide, nisam većina, čak sam toliko malena manjina da ne izlazim na izbore, kao ni na prosvjede jer tamo ne vidim nikoga svoga, ja sam ona malena manjina radi koje ovom zemljom vladaju nepismeni kreteni, lopovčine i sirovine, da, sigurno bi moj glas prevagnuo, no, moj mi tihi glasić tiho šapuće da ako u ovoj zemlji živi većina nepismenih kretena, lopovčina i primitivaca, onda je u redu da isti takvi njome i vladaju, drugačije ustvari ne može ni biti. To je demokracija, da nije tako, onda bi zemljom vladala manjinska krem de la krem, i to onda više ne bi bio socijalizam i demokracija nego diktatura i autokracija i za to se nisu borili oni koji su se borili za razliku od nas kojima je bilo dobro i prije pa se nismo borili. Jer smo tako malena manjina i ne smijemo se boriti jer bi onda skroz nestali i tko bi onda pisao ovakve postove umjesto? Oni nepismeni kretenčine ionako ne pišu postove, a svijet bi bez postova manjine sigurno bio jako osiromašeno mjesto i sunce bi prestalo sjati a pčele oprašivati. To još kad nam je u drugom razredu osnovne učiteljica priopćila da je Marku umrla mama, to mi je bilo najčudnije od svega, kroz prozor se tako lijepo vidjelo da sunce i dalje sja i ptičice dalje urliču, leptiri se igraju i cijeli svijet ustvari boli briga za nestanak Markove mame i to tako, nekako nije bilo fer, ni prema Marku ni njegovoj mami. A kada bi bilo fer onda bi se cijeli svijet smrznuo i nikada se više ne bi pokrenuo. Kao što je tom nekom koga više nema. Tako misle oni što hodaju za život pa zato i hodaju da ne stanu. Život zvuči tako veličanstveno plemenito nešto, a ustvari je skroz skupa zajebancija koja uvijek košta nečijeg tuđeg života i onda su tako neki ljudi smislili matematiku a svejedno nikada ne možemo izračunati koliko smo u dugu, koliko je tuđih života naš život požderao e da bi opstao i koliko je to fer. Prema nekome uvijek nije fer. Uvijek nekom drugome sve dok ne dođe red na nas, za nefer. Ali valjda je to ta glavna sklopka našeg programa, dizajnirani smo da prvo mislimo samo na sebe i ne za druge jer kad tako ne bi bilo, onda za život ne bi više hodao nego stao. I sve bi se smrznulo.
A vani tako krasno ljeto i sunce sja... :)
kokica u zubu
Ponekad pokušavam stolkati neke bivše prijatelje, u današnje vrijeme to nije problem, kompjutor mi je najbolji prijatelj i radije sjedim s njim nego s kokošama na kavi, kokoše ionako samo dave, kompjutor suradjuje i ne glumata, izbaci slike, riječi, poveznice i uglavnom ne komentira. A moji su bivši prijatelji mahom teški narcisoidi i vole lijepiti svoje slike u raznim kuuul pozama pa mi i to stolkanje brzo dojadi. I to samo ovi mladji prijatelji, stariji su se prestali slikavati, nitko nije toliko bogat e da bi si priuštio operacije i zatezanja a nitko nije toliko ni zaglibio u fotošopu, pa je onda lakše ne slikati se. A kako stvari stoje, i ovi mladji više nisu toliko mladi. Brojim sjede, bore i umorne poglede. Bivše jebače ne stolkam, em ih je premalo, em su se već toliko ofucali da su postali otužan prizor i bolje ih je ne vidjeti nego ćiriti. Mudrije je imati mlađe jebače, ljepše za vidjeti, bolnije za stolkati.
Ustvari tražim inspiraciju, nemam je kod sebe pa je možda nađem kod drugih. Ne uspijevam. Jbg. Nemam s kime piti kavu, nemam se pred kime praviti važna, ni dokazivati, ni pokazivati, nemamo zašto i nemam odakle iščupati.
Nekada je bilo lakše, bilo je odnekud više tog poriva da se napravi nešto, ostavi trag, pokaže umiješnost, nešto, nešto... sad kita. Eh.