Piše u sanjarici da ako žena sanja da vozi automobil da to onda znači da će naići na neprijateljstvo, a baš sam se naivno ponadala da će mi sanjarica otkriti što to znači ovaj neugodni jutarnji san u kojem pokušavam isparkirati auto a ovaj ide sam od sebe naprijed nazad i udara u sve što stigne, inače ne vozim tako, čak štoviše, gađaju me komplimentima da vozim jako dobro, za ženu, naravno, a jebeš i njih i sanjaricu koja vidi razliku uzmeđu spolova dok se vozi auto, kanda se njime upravlja penisom ili vaginom, većina žena vjeruje u sanjarice, meni to ne ide, nisam većina, čak sam toliko malena manjina da ne izlazim na izbore, kao ni na prosvjede jer tamo ne vidim nikoga svoga, ja sam ona malena manjina radi koje ovom zemljom vladaju nepismeni kreteni, lopovčine i sirovine, da, sigurno bi moj glas prevagnuo, no, moj mi tihi glasić tiho šapuće da ako u ovoj zemlji živi većina nepismenih kretena, lopovčina i primitivaca, onda je u redu da isti takvi njome i vladaju, drugačije ustvari ne može ni biti. To je demokracija, da nije tako, onda bi zemljom vladala manjinska krem de la krem, i to onda više ne bi bio socijalizam i demokracija nego diktatura i autokracija i za to se nisu borili oni koji su se borili za razliku od nas kojima je bilo dobro i prije pa se nismo borili. Jer smo tako malena manjina i ne smijemo se boriti jer bi onda skroz nestali i tko bi onda pisao ovakve postove umjesto? Oni nepismeni kretenčine ionako ne pišu postove, a svijet bi bez postova manjine sigurno bio jako osiromašeno mjesto i sunce bi prestalo sjati a pčele oprašivati. To još kad nam je u drugom razredu osnovne učiteljica priopćila da je Marku umrla mama, to mi je bilo najčudnije od svega, kroz prozor se tako lijepo vidjelo da sunce i dalje sja i ptičice dalje urliču, leptiri se igraju i cijeli svijet ustvari boli briga za nestanak Markove mame i to tako, nekako nije bilo fer, ni prema Marku ni njegovoj mami. A kada bi bilo fer onda bi se cijeli svijet smrznuo i nikada se više ne bi pokrenuo. Kao što je tom nekom koga više nema. Tako misle oni što hodaju za život pa zato i hodaju da ne stanu. Život zvuči tako veličanstveno plemenito nešto, a ustvari je skroz skupa zajebancija koja uvijek košta nečijeg tuđeg života i onda su tako neki ljudi smislili matematiku a svejedno nikada ne možemo izračunati koliko smo u dugu, koliko je tuđih života naš život požderao e da bi opstao i koliko je to fer. Prema nekome uvijek nije fer. Uvijek nekom drugome sve dok ne dođe red na nas, za nefer. Ali valjda je to ta glavna sklopka našeg programa, dizajnirani smo da prvo mislimo samo na sebe i ne za druge jer kad tako ne bi bilo, onda za život ne bi više hodao nego stao. I sve bi se smrznulo.
A vani tako krasno ljeto i sunce sja... :)
Post je objavljen 04.06.2017. u 10:11 sati.