Ponekad pokušavam stolkati neke bivše prijatelje, u današnje vrijeme to nije problem, kompjutor mi je najbolji prijatelj i radije sjedim s njim nego s kokošama na kavi, kokoše ionako samo dave, kompjutor suradjuje i ne glumata, izbaci slike, riječi, poveznice i uglavnom ne komentira. A moji su bivši prijatelji mahom teški narcisoidi i vole lijepiti svoje slike u raznim kuuul pozama pa mi i to stolkanje brzo dojadi. I to samo ovi mladji prijatelji, stariji su se prestali slikavati, nitko nije toliko bogat e da bi si priuštio operacije i zatezanja a nitko nije toliko ni zaglibio u fotošopu, pa je onda lakše ne slikati se. A kako stvari stoje, i ovi mladji više nisu toliko mladi. Brojim sjede, bore i umorne poglede. Bivše jebače ne stolkam, em ih je premalo, em su se već toliko ofucali da su postali otužan prizor i bolje ih je ne vidjeti nego ćiriti. Mudrije je imati mlađe jebače, ljepše za vidjeti, bolnije za stolkati.
Ustvari tražim inspiraciju, nemam je kod sebe pa je možda nađem kod drugih. Ne uspijevam. Jbg. Nemam s kime piti kavu, nemam se pred kime praviti važna, ni dokazivati, ni pokazivati, nemamo zašto i nemam odakle iščupati.
Nekada je bilo lakše, bilo je odnekud više tog poriva da se napravi nešto, ostavi trag, pokaže umiješnost, nešto, nešto... sad kita. Eh.
Post je objavljen 03.06.2017. u 19:03 sati.