Zaboravljam
Zaboravila sam reći da uzela sam godišnji. Radi poslova u fušu. Sve da bi ih mogla na miru i naspavana posvršavati. No, kriza je pa se ne smije tako govoriti. Moralo bi se plakati i jaukati u skladu sinkroniziranog pjevušenja sa većinom. Kako misle svi, to je to...
Zaboravila sam reći i da smo uplatili jedrenje i da ćemo se otisnuti u plavo, samo mužjak i ja. I ta neka plastična kanta sa ceradom. I vecejom i krevetićima i kuhinjom i svim tim pratećim lelementima.. To za još onaj nepotrošeni ostatak od godišnjeg.
Radilo se, pa se zaradilo. Za godišnji. Na kojem opet rmpam u fušu. Da bih zaradila još više.
Zaboravila sam se hvaliti jer nije u skladu sa situacijom.
I tom, blaženom većinom koja o svemu sve zna najbolje i najglasnije.
Galamiti, režati i lajati.
Zaboravila sam reći i kako lijepo je povući se iz blatograda i doći na more, a onda se zabiti u mir i tišinu sobe.
Zaboravila sam reći i da dobila sam nalaze koji su potvrdili da su sve izrasline bile samo patetične nakupine. Nečega. Bezveznoga. I da sam rezultate s nalogom za uputnicu za daljne pretrage odnijela svojem doktoru. I da doktor je rekao da on nema ništa s tim, i da se tornjam svojem ginekologu. Ginekologica je rekla da ona nema ništa s tim, jer da uputnice piše doktor. Onda sam joj rekla da doktor je rekao... pa je sestra prekinula taj učarani krug i svečano napisala uputnicu i naglasila da ju odnesem, čim prije, ili u vinogradsku, ili na sveti duh, jer da se to užasno puno tamo čeka.
Onda sam, onda sam...
Otišla kući i skenirala uputnicu, pa je mejlirala na sveti duh, u vinogradsku, pa još i na centralno naručivanje, zlunetrebalo
Na prvoj uputnici za pisanje prave uputnice naglašeno je da se nalazi moraju raditi u prvom tjednu ciklusa. Primjetila sam da tu napomenu sestra nije prepisala na uputnicu. Pa, valjda nije bitno, otkud da ja to znam...
Onda su mi se počeli javljati.
Sa svetog duha javili da dođem dana tog i tog, u šestom mjesecu, u devet sati.
Iz vinogradske poručili da dođem dana tog i tog, u osmom mjesecu, u osam sati.
Još je jedan laboratorij dao neki točno određeni datum i točno određeni sat.
Javilo se i rebro adamovo. Reklo da dođem bilokoji dan u petom mjesecu između 2-og i 5-og dana ciklusa. Jedino koje je u obzir uzelo one dane u mjesecu.
Pa sam izabrala pobjednika... nije bilo teško.
Jedina prednost koju sam otkrila kod blatograda jest malo veća mogućnost biranja. U opsegu građana koji nemaju žnire, rodijake i ostale prateće lelemente.
Manjak blatograda jest što je u pm daleko, i što sad moram prekidati godišnji i opet putovati, jer oni su dani u mjesecu kad se rješavam hektolitara krvi, a peti mjesec, evo ga, sutra je. Skoro da se sve poklopilo.
Sutra je i praznik rada.
Junački ga planiram odraditi.
Ionako mi, otkad nema kapica i maramica, to više nije to...
dalje..
Onokad slovenski carinici odu u štrajk pa najebu nijemci i talijani koji se u kilometarskim kolonama pokušavaju izvući iz hrvatske, tako valjda funkcionira ta ujedinjena europa. Slovenci navodno štrajkuju jer da će im smanjit plaje. Ne razumijem se ništa u te procese, ali namah mi je, čekajuć u redu, palo napamet da što će bit sa slovenskim carinicima kad ukinu granicu, kad sad i tako i onako rade samo na toj jednoj sa hrvatskom. Možda bi im bilo pametnije da se bržebolje prekvalificiraju i uposle negdje drugdje nego što cvile za smanjenjem para. Ili oni misle da će ih država zbrinut... a možda i hoće...
No, tko sam ja da berem tuđe brige....
Moje trenutne su ionako zanimljivije.
Upala sam u pakao posla u fušu za kojeg nemam dovoljno energije, ni vremena, ni ambicija ni svega toga što bih trebala imati, e da bih bila uspješna.
Pa sam uglavnom dozlaboga umorna i dođavola sklona malodušnosti.
Moje novo biciklo još uvijek vozi. Vozi se po zagrebu, kojeg uz dosljedno prisutan umor i beznađe, prezirem sve više i više, sve njegove preorane i umazane ulice, sve aute čije auspuhe zdušno fafam, sve vozače koji ne žele stati na zebri, sve šofere koji psuju bicikliste, sve gradonačelnike koji broje iskasapljene kilometre nekih tamo patetičnih biciklističkih puteljaka u neki zbroj zbrojeva svojih uspjeha, i pritom taj velebni blatograd proglašavaju uspješno organiziranom metropolom. Europskom, naravno. To se sada nosi.
Moje cure na poslu borile su se jako sa sobom i pristojno zadržale riječi za sebe, nevješto pritom pokazujući kombinaciju tikova gađenja i čuđenja što mi može biti tako lijepo na prastarom, pa još muškom, dedinom biciklu... zbilja neshvatljiva je ta ljubav prema simbolima i prema sebi.
Odavna mi je jasno da zagreb mogu voljeti samo oni koji su u njemu odrasli. Svima sa strane to je ružna nakupina oronulih i sivih neusklađenih zgradurina naguranih pod vječito namrgođenim nebom, a ono jednom, kad grane sunce, e onda se, vjerojatno iz neke zahvalnosti prema tom metereološkom čudu, moraš beskrajno nagutavati neke prašine, i oči, nemilice svrbe oči, dok auti podjednako mahnitaju i trube pod mutnjikavo plavim nebpom.
Ponekad pomislim da zagreb ipak mora imati ono nešto, ako ništa drugo, pa štulić ga je znao tako lijepo opjevati prikladno ružno tužno socijalno osjetljivim rječnikom. Što znači da, sigurno ga je jako volio. Pa se sjetim da ga isto tako više ne voli... i bliža mi je ta neljubav nego ljubav. Ono što vidim oko sebe neopisivo je hladno i ružno i ne postoji ništa toplo i drago iz prošlosti što bih mogla s tom ružnoćom povezati.
Kao kad cure s posla s prikrivenim gađenjem traže neku estetski toplu riječ za mojeg novooronulog ljubimca, a ne razumiju da je meni prekrasan samo zato jer me podsjeća na dedu, a deda se vječito vozio na neopisivo ružnom i sasvim crnom tandrkalu, kojeg nikad nismo uspjeli uzjašit jer smo bili premaleni...
Nerazumijevanje na sve strane.
Počelo je nabacivanje predizbornim obećanjima.
Zasad rpam za dvije stranke. Jedna je ona za koju sam već radila pa je dečko maznuo pare, pa se stranka isprsila da dečka umlati, a meni plati. Ne znam jesulga umlatili, zadnja vijest je da se nikome ne javlja, no, platili jesu. Po pravdi boga podmazujemo sivu ekonomiju, a onda jednom kad pobijedimo na izborima, e onda ćemo sve namjestit da radimo na bijelo.
Naravno.
Druga stranka želi isto postat gradonačelnik, ali u drugom gradu.
Mene voli otprije.
Napravit ćemo autorski ugovor.
Osim politikanata čekaju me još neka posla... jedno otprije, jedno novo...
Osim posla, čekam red na istraživanje štitnjače.
Tješim se da je ipak moguće da samo jedan kvar na tako nekom organu može oblikovati karakter, a karakter sudbinu.
Neki kvar me sigurno ubija.
Jer nemam snage za sve to...
Ponekad se pitam vidi li uvredništvo bloghaera naše glupe face dok zurimo u ekran i pokušavamo ispadati pametni, duhoviti, ovoono... šteta, to mora da je prizor. To bi bio onda sljedeći korak... ili ne bi, prednost ekrana je baš u tome što se ne treba truditi pričati tijelom i grimasama, sve što treba jest to malo elektromagnetskih trzaja po mozgu i etetigana.
Lupilo me proljeće.
Kupila sam jednu prastaru paciklu, lepa je kao nacistički šljem. Pravo jedno antičko remekdelo sa sedam brzina, koja se jedna od druge razlikuju tako da je na svakoj ugraviran njen broj. Slovima. Ein, zwei... sachs? Sic joj je širok ka pravo sedlo, gume gracilno tanašne, a ima i ono nešto što svi tehnički potkovani muškarci, s uzdahom na muževnim usnama i sjajem u žmirećim okicama, šaptom izgovaraju: torpedo kočnice... i tako sam se eto, zaljubila u komad željeza. Vidjela sam kako muškarci na njeg reagiraju pa me pomelo...
Tješim samu sebe da nije to, samo tako bilokako, običan komad željeza. Ipak, doputovao mi je skroz iz pule, a tamo ga je, navodno, odvezao neki nijemac, kao poklon nekom istrijanu, koji se onda vozio, pa je nešto s njim bilo, pa je paciklo stajalo u garaži, pa su je se potomci istrijanski poželjeli riješiti da ne skuplja prašinu. Za sitne pare. Pa sam je onda ugledala u oglasu i tu je pala ta... ljubav. Za sitne pare.
Sad se samo nadam da je to ta prava priča, i da paciklo nije ukradeno negdje u zgb, i da me vlasnik neće uskoro naganjati, jerbo papirić na kojem piše da sam platila nekakvu poštarinu nije dovoljan da bi se dalo dokazati što je to bilo u toj pošti... No, imam taj neki, hanč bi se to reklo, to, kad čujem istrijana dok priča, a ono već znam da li laže ili nije taj. Ovaj mi se učinio kao da nije taj. Mulj.
A sve se voli činiti da je nekakvo dok se ne učini da je nikakvo, pa onda, jbg, čemu umaranje...
Svejedno, jedva čekam jutro da provjerim jesu li se gume preko noći ispuhale i da vidim kako ćemo prejahati tih desetak km... i koji će joj dio prvi otpasti, i mislim da je najvažnije da se gume ne ispušu. Moram joj još samo bržebolje kupiti zvonce, sutra ću fućkati za prvu ruku, pa ako vidite neku ludaru na starom komadu željeza kako fućka na prolaznike, nema straja, jes da nema zvonca, ali zato ima torpedo.
A jutros mi je, eto, po ko zna koji puta prisjela vožnja javnim prijevozom. Javno se prijevozim vlakom. Dvije stanice. Pa se trudim bit poštenom građankom i kupiti ipak tu jebenu kartu na blagajni, na stanici. Jerbo karta u vlaku košta triput više kad je svojim vrijednim ručicama škrabusa nadrkani kondukter, koji mrzi sve ljude koji ne kupuju na blagajni.
A teta na blagajni je jutros vikala na mene da šta joj mi svi ljudi dolazimo sa krupnim i da šta joj ne pripremimo sitno, i da ona sad meni nema za vratit, i da mi neće pisati papirić za konduktera tako da mi ovaj ne naplati triput skuplje samo zato jer ona nema četrputa deset kuna, ili dvaput dvadeset, nego samo sto puta pedeset lipa...
Zamislila sam moje cure na poslu kako viču na mušterije samo zato jer ih je uložak jutros nažuljao.
Zamislila koliko bi dugo mogle tako vikat... dva, možda tri dana...
Sve državno mora, mora, mora propast.
Jednostavno, mora.
Jerbo me natjeralo da se švercam vlakom. Radi nadrkane tete koja nema sitno. Švercala sam se u oba pravca. Drugi puta iz inata.
Znam, naravno da znam da nije teta kriva.
Kriv je cijeli taj sistem.
Fuj, puj!
Jedva čekam jutro...
Predigra je igra koja služi opuštanju. Muškarcima je mrska zato jer nakon nje slijedi igra koju ne mogu odigrati ako nisu napeti, pa tu predigru nastoje preskočiti. Ili skratiti.
Eto, jedina igra u kojoj muškarci i žene streme istome, pa se ni u tome ne mogu složiti...
Na kraju, štogod da igramo, igramo uvijek u korist vlastite guzice, pa onda ni ne čudi svekolika nesložnost i nezadovoljstvo.
To ne čudi mene.
To zato jer sam tako dubokoumna i pronicava.
To tako danas.
Prošli vikend sam zato u moru vlastitih talenata, dubokoumno i po tko zna koji put, otkrila nenasljednu sklonost alkoholu.
To zato jer kad me previše opsjednu misli o besmislenosti postojanja i vlastitoj dotrajalosti, pa se onda nemilosrdno natankam i plitko baljezgam, i onda više nemam tih misli.
Nemam misli uopće, samo neke mutne osjećaje, i to je tako jedno blaženo stanje.
Dotrajalost kante u kojoj boravim počela se najviše očitovati po njezinoj osjetljivsti na misli koje vrtim. Ponekad mogu točno osjetiti kako vrtnja djeluje na mišiće, utrobu, izlučevine. Loše ili dobro.
Eksperimentiranje je pokazalo da najbolje djeluje kad vrtnju na neko vrijeme isključim.
A najuspješnije isključujem alkoholom.
Alkohol djeluje pozitivno na misli, a misli djeluju pozitivno na kantu.
Ukratko, od dobrog vina, sva sretna.
Iako se kroz maglu sjećam i nekog dobrog viskija, ali to samo liz. Dva, tri.
Inače, ne podržavam i ne reklamiram alkohol.
Samo ga volim.
Eto.
Dobar dan, ja sam Ani ram i vikend opijanje jednomdvaputtriput mjesečno ne smatram ovisnošću.
Ja sam Ani ram i otkrila sam instant lijek svojim jako lošim danima.
Trenutno sam sretna radi toga.
Jer, život je ionako samo osjećaj tamo gdje tog trenutka najviše boli.
Osjećaj tamo gdje najviše.
Nešto.
Zato nije čudan osmijeh na licima sirotinje i nezadovoljstvo na licima milijardera.
Ništa nije čudno samo po sebi.
Ništa nije.
Ništa je.
Kako već odlučimo da nije je.
Misli su podivljalo krdo konja i napor je držati ih u toru.
Konsolidacija je krdo krotkih jaganjaca.
Ne mislim, ali se zato priklanjam.
neotisnuto na ambalaži
U modernom svijetu kakvog uživamo, svaki je proizvod dužan nositi na sebi datum proizvodnje i rok trajanja. Mnogi proizvodi traju duže nego što to na njima piše. Ali rijetki to znaju.
Za sebe znam samo datum proizvodnje. To su neki brojevi koji označavaju neku točku u nekom vremenu kojeg se ne mogu sjetiti, gubim se jako kad pokušavam te neke stvari pojmiti.
Imam neke slike, zato. Na njima su neki ljudi i neki zamotuljak za kojeg su me programirali da se poistovjećujem. Zamotuljak ima smiješnu frizuru, sav je crven i naboran, i smiješno drži noge. To je proteza od teškog poroda, objašnjavali su mi. Otpočetka je sve bilo krivo i naopačke, taj se kod često ponavljao, da se nikad ne zaboravi. Tko više može pojmiti njegovu vrijednost i snagu u cjelokupnom programu?
Danas se više ne bavim greškama u programu. Više me zaokuplja taj rok. Zašto ga jednostavno nisu napisali na ambalaži? I zašto je sve tako zaključano i zašto nitko ne zna otvoriti i pokazati prstom ravno u kvar?
Kažu da se prije konačnog isključenja moramo dugo i polagano kvariti.
Prvo otkazuje grijanje.
Onda program za spavanje.
Grijanje više ne zna kad je ljeto kad zima, a spavanje ne razlikuje dan od noći.
Vjerojatno je do senzora.
Onda sve nešto još poludi. Kako kod koga.
Nekom ovo, drugom ono.
Pa se sve te lampice gase.
Mrzi me to.
Polagano kvarenje.
Privikavanje na kvarove.
To nešto što zovu životom.
to nisam ja
Danas silno silno silno silno jako silno želim biti... robot! Programiran i svjestan sebe. Nečovjek. Čovjeci su svi redom nesvjesni svoje programiranosti. Stoga, ne želim biti ljud. Želim biti robot.
Od sutra ću onda biti robot.
Androgeno androidno biće nastalo iz bahatosti nekog programera.
Pijanog i drogiranog i šlampavog.
A možda i ne.
Možda skroz trijeznog, ali zato sklonog eksperimentiranju, pa mi je prekidač o nesvjesti vlastite programirane svijesti svjesno i namjerno ostao isključen.
Dakle, od sutra sam robot.
Jer sutra je novi dan.
Čak i roboti to znaju.
malo kulturnog uzdisanja
Spomenik
Spomenik je predmet koji služi poticanju sjećanja na osobu (koja je umrla) ili na događaj. Podsjeća na prošlost, i kao takvo je zaštićeno kulturno dobro.
Slavko Zlatić
Slavko Zlatić, (Slavko Cvijetko Zlatić) (Sovinjak blizu Sluma kraj Buzeta, 1. lipnja 1910. - Pula, 27. listopada 1993.), hrvatski skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog, melograf i glazbeni pisac. Studij glazbe počeo je u Trstu, a završio u Zagrebu. Kao dirigent, glazbeni pedagog, kritičar i etnomuzikolog djelovao je u Zagrebu (zbor "Lisinski", zbor RTV-a, profesor MS), Sušaku i Puli. Bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, Saveza kompozitora Jugoslavije i član Međunarodnog savjeta za muziku pri UNESCO-u. Bio je članom Inicijativnog odbora (8. prosinca 1968. u Žminju) za osnivanje Sabora Čakavskog pjesništva. Pripremio je više stotina radijskih emisija, te pisao filmsku i scensku glazbu. Godine 1980. dobio je nagradu "J.Š. Slavenski".
Prezervativ
Prezervativ ili kondom je predmet izrađen od gume, lateksa ili sličnih elastičnih materijala koji se prevlači preko penisa i predstavlja sredstvo kontracepcije i zaštite od seksualno prenosivih bolesti kao i zaštite od zaraze HIV virusom putem seksualnih kontakata.
01.04.2013. u 14:40 | 6 Komentara | Print | # | ^