U modernom svijetu kakvog uživamo, svaki je proizvod dužan nositi na sebi datum proizvodnje i rok trajanja. Mnogi proizvodi traju duže nego što to na njima piše. Ali rijetki to znaju.
Za sebe znam samo datum proizvodnje. To su neki brojevi koji označavaju neku točku u nekom vremenu kojeg se ne mogu sjetiti, gubim se jako kad pokušavam te neke stvari pojmiti.
Imam neke slike, zato. Na njima su neki ljudi i neki zamotuljak za kojeg su me programirali da se poistovjećujem. Zamotuljak ima smiješnu frizuru, sav je crven i naboran, i smiješno drži noge. To je proteza od teškog poroda, objašnjavali su mi. Otpočetka je sve bilo krivo i naopačke, taj se kod često ponavljao, da se nikad ne zaboravi. Tko više može pojmiti njegovu vrijednost i snagu u cjelokupnom programu?
Danas se više ne bavim greškama u programu. Više me zaokuplja taj rok. Zašto ga jednostavno nisu napisali na ambalaži? I zašto je sve tako zaključano i zašto nitko ne zna otvoriti i pokazati prstom ravno u kvar?
Kažu da se prije konačnog isključenja moramo dugo i polagano kvariti.
Prvo otkazuje grijanje.
Onda program za spavanje.
Grijanje više ne zna kad je ljeto kad zima, a spavanje ne razlikuje dan od noći.
Vjerojatno je do senzora.
Onda sve nešto još poludi. Kako kod koga.
Nekom ovo, drugom ono.
Pa se sve te lampice gase.
Mrzi me to.
Polagano kvarenje.
Privikavanje na kvarove.
To nešto što zovu životom.
Post je objavljen 04.04.2013. u 22:05 sati.