JASENOVAC
Gledam jučer i danas komemoraciju u Jasenovcu. Jednom sam bila na stratištu ljudskih duša u Jasenovcu, prošle godine i ne znam da li bih ikad više tamo mogla otići. Ovo sam napisala po povratku kući.
Stojim ukočena, nijema i daleka,
k'o vječnost od postanka svijeta.
Sva stradanja ljudskih naraštaja
u sjećanju mi nadiru u dušu
u zaustavljeno vrijeme
i samo teška tuga i bol
ostavljaju trag u suzama
na obrazu srama
ljudskih naraštaja
kao moj sram
kojeg nisam bila svjesna.
U grudima osjećam tjeskobu
kao da me samo ništavilo drži
za bolne grudi koje nisu moje,
već nekog stranca nevidljivog i nepoznatog
koji je živio i stradao
za mene i zbog mene
i koji me je za vijeke vjekova
zadužio za kajanje i življenje.
O, dušmani, o neprijatelji,
o, rodbino i prijatelji,
o, prvi i zadnji čovječe,
o, svjedočanstvo i zaboravu,
daj mi da me nema,
daj mi da ne osjećam,
daj mi da ne vidim,
daj mi da ne čujem,
daj mi da zaboravim
i uzmi ovu bol,
ovu prazninu,
da ih nikad više ne osjetim
ni blizu ni daleko.
Uzmi zaborav i sjećanje
neka nestanu u ništavilu
prošlosti i budućnosti
u meni koja nisam
i u meni koja jesam.
Neka samo sada svjedoči,
da se nikad i nigdje
ovakva podla kukavička djela
više neće događati
u ljudskom rodu i porodu.
