POTRAGA ZA BOGOM
slika: digital artist
Živo me zanima, tko je Bog,
tko ravna djelima života tvoga i mog,
od čega je sastavljeno to nevidljivo načelo,
i kako se Boga na Zemlji slaviti počelo.
Je li Bog nepoznato što strah stvara,
ono što moćno prirodu i život stvara i razara,
ili ono što kozmičku zvijezdu drži,
dok vatra nemilosrdno u njoj prži?
Dok o Bogu razmišljam uvijek iznova,
u sjećanju na njega nema ništa nova.
I dalje o njemu ne znam ništa,
gdje mu je stanište, gdje su mu ognjišta?
Je li Bog nepoznata sila,
za koju se vjeruje da je nekad bila
ili je Bog sadašnjost što se u snu javlja
dok sam svoje sjećanje obnavlja?
Tko je Bog,
života tvoga i mog,
je li život moj ili tuđi?
Molim te, sjećanje, u meni uđi,
pa mi istinu za svagda kaži,
da ga moja Duša po bespuću ne traži.
Kažu da je ljubav Bog,
osjećaj neki organizma mog,
unutarnji osjećaj divne miline,
neke nepoznate umne razine.
Kažu da je Bog svijest,
koja prati životnu povijest.
Bog je, kažu, osjećaj
koji izražava predosjećaj.
Kažu da je Bog život što traje
i rođenje života koji postaje.
Kažu da je Bog svako biće,
i svako doba dana koje sviće.
Kažu Bog je tama,
za iskustva srama,
Bog je svjetlo
i kako se Boga
na Zemlji slaviti počelo.
Zanima me, vidje li tko Boga?
Zbog zanimanja toga,
mene Duša i njezina savjest pita,
ne želi više po bespuću da skita,
tražeći likove i mnoge oblike,
od materije svekolike.
Kažu mi, treba bježati od materije,
u neka bespuća, neprohodne prerije...
U Sve-miru Boga treba tražiti
i nešto unutar sebe snažiti.
I dalje ne znam tko Bog jeste,
o, zemaljske pameti, gdje ste?
Pitanje me ovo cijeli život muči,
želim konačno doći Božjoj kući.
Uputiše me ljudi u bogomolje mnoge,
već su me hodajući zaboljele noge,
tražeći Boga na sve strane,
da ga pitam kako da otklonim mane.
Ne nalazim ga nigdje, zbunjena sam jako,
stala sam i razmišljam polako...
Da nije netko, možda, izmislio riječ Bog?
Da me odvede od života mog,
da odgovornost svoju ne vidim,
dok se nekih djela uzaludno stidim.
Kako da ovoj misli vjerujem?
Možda ipak pretjerujem,
dok odgovornost sebi namećem.
Možda si nogu time podmećem?
Netko mi na putu moje potrage reče,
da imam i poslove preče,
Boga se upoznati ne može,
dok se ne izađe iz vlastite kože.
Kako da napravim takvo djelo,
kad koža oblaže cijelo tijelo,
dok svašta ljudi govore,
mene i dalje brige more
i dalje želim upoznati Boga,
života mog i tvoga,
da bude lakše i meni i tebi,
pomogni mi, molim te, u toj potrebi!
Gdje da nađem to nepoznato biće,
dok noć pada, a zora sviće,
dok spavam i budim se,
mislim se, mislim se?
Je li Bog moje tijelo,
u tijelu sve, crno i bijelo?
Je li Bog nevidljivo i vidljivo,
koje se ponavlja tiho, stidljivo,
izvire odnekud, kao bistra voda,
iz nekog kemijskog koda ili svoda?
Ma, ne moram ja znati, Bog tko je,
ali me zanima temeljno znanje što je?
Zanima me kako da otklonim uroke,
koji su izazvali na Zemlji uzroke:
gladi, patnje, rata, sakaćenja, bolesti, žalosti.
Kako da zadržim sreću mira, humanosti, sitosti?
Kako da pobjegnem od smrti, nesreće i bijede,
i kakve me sudbine po ovim pitanjima slijede?
Zanima me gdje su znanstvenici raja,
i gdje je više nasilju kraja?
Zanima me ljudski talent i predispozicija,
na kojoj je ljestvici ljudska nacija?
Kako da otklonim mržnju, ljutnju i agresiju,
i ljudskom rodu osiguram progresiju,
rasta, mirnog razvoja i sklada,
u kojem se zrcali odgovornosti nada,
da ratnih kolapsa više neće biti,
i da će kriteriji mira za svih vrijediti.
Snaga, zdravlje, sreća, zadovoljstvo, znanje,
božansko nadahnuće i poslanje...
To mene zanima, zato Boga tražim,
želim ovo znanje u sebi da snažim.
I zato, Bog mi treba, on to znanje ima,
da mi kaže barem u mislima,
koji put moje srce da slijedi,
i kakvi su mi na putu izgledi,
da usvojim ovo sveto znanje,
i izvršim svog srca poslanje...
O, reci mi, Bože, gdje si?
Jesi li? Jesi...
Došao po dušu moju,
da je odvedeš konačnom spokoju...
U meni, možda, da li se skrivaš,
dok moju radoznalost izazivaš?
Da te potražim u kapi vode,
ljudskih djela i slobode,
u pahulji malenoj, nježnoj,
ili velikoj planini snježnoj?
Možda se u vjetru negdje šepiriš,
dok svojim orkanima piriš,
ili u vulkanima zemaljskog bića,
riganju vrele lave bez pokrića?
Možda si u zrncu pijeska,
ili pustinja, neprohodna teška,
u listu stabla gorskog,
ili kapi čistoj, izvorskoj?
Možda si u vlati trave,
prašume izazovne zdrave?
Da nisi možda u jezeru dubokom,
potočiću, rijeci ili moru širokom?
Ne znam više gdje da te tražim,
i kako svoje biće da osnažim,
znanjem koje mi neophodno treba,
zbog sigurnosti zemaljskih potreba.
Možda si Ti samo oči moje,
što nesuvislo gledaju spokoje,
koje neki drugi ljudi žive,
dok mene za neke nepoznate nesreće krive.
A možda si i sreća, koja u meni vlada,
dok šalje osjećaj potpunog sklada.
Tko god da jesi, više te tražiti neću,
tek toliko da znaš, za Tvoju ljubav, umrijet ću...
Na smrt kao na život gledam,
i sada ću potpuno da ti se predam.
Pred tobom više rezerve nemam,
na put se ovog trenutka spremam.
Postojao Ti ili ne,
osjećam Te mnoge godine,
da si tu negdje, na dohvatu ruke,
i da sa mnom proživljavaš sve ove nauke.
Učiš me kao maleno dijete,
štitiš me od sudbine klete,
i sve nešto dobro za mene biraš,
a neprestano se od mog pogleda i shvaćanja skrivaš.
Otkrij se bar jednom, skrušeno te molim,
da shvatim mogu li da ti odolim...
Mogu li samostalna biti?
A tebe...samo u duši grliti…
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-87-7
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-88-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
