NOVA KNJIGA: "SAM SVOJ KREATOR", ANĐA JOTANOVIĆ
ISBN 978-953-8100-05-5
Ova knjiga je reizdanje već izdane knjige iz 2014. i ovo je prva digitalna objava te knjige:
Nova knjiga na portalu
http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Drago nam je da vas možemo obavijestiti da je na portalu
http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
objavljena još jedna nova digitalna knjiga.
Digitalnu knjigu "Sam svoj kreator", Anđe Jotanović, predstaviti ćemo vam uz pomoć predgovora knjige:
PREDGOVOR KNJIGE "SAM SVOJ KREATOR"
''Drevni mitovi i legende, bajke, raznorazni rituali... Ma koliko sva ova ljudska mudrost i iskustvo bili preneseni potomstvu na ovaj ili onaj način, i bez obzira što su nastajali na potpuno različitim točkicama svijeta i u potpuno različitim kulturološkim postavkama, vrlo je lako uočiti jedinstvenu poveznicu - svi oni imaju neke svoje magične riječi.
Sjetimo se samo Aladina i špilje s basnoslovnim blagom. Sjetimo se kako su američki Indijanci dozivali kišu - ratnici izvode određene pokrete uz određenu glazbu i ritam, a onda se, ako je vjerovati režiserima westerna, pojavi plemenski vrač i izgovara molitvu za kišu.
I na našim prostorima religija ima zapise koji, vjerujemo, tjeraju zlo, skidaju uroke i pomažu nam živjeti bolje, ljepše, bez dijela težine. Zašto je to važno? Zato što je suvremeno društvo kojemu svi mi pripadamo u svojoj žurbi da se postigne bolje, više i brže, zaboravilo na bitan sastojak ljudskog života - na sreću. Prečesto se događa da svoj život ulažemo u više, a kada željeno dobijemo, shvatimo da smo i dalje nezadovoljni, da nam nešto nedostaje.
Upravo to prošla je, spoznala i definirala autorica ove knjige, u čije ćemo misli i život na narednim stranicama zaviriti. Na jednoj točki svog životnog puta ona je zastala i zapitala se: Ako imam i postigla sam sve "normalne'' stvari koje društvo definira kao uspjeh, zašto sam nesretna? Što mi nedostaje?
Potraga za odgovorom dovela ju je vrlo brzo do spoznaje da je najveći dio svoga života proživjela "napamet'' - po diktatu unaprijed zadanih smjernica iz svoje bliže i daljnje okoline, nikad ne propitujući postavke koje su joj dnevno "servirane'' kao istina, kao postulati po kojima se živi dobar život. Vrlo je brzo shvatila da u svemu tome nije nikada upoznala najvažniju osobu u svom životu - samu sebe. A potom je uslijedila i zapanjujuća spoznaja da ona - koja je sve odradila "kako treba'', po pravilima - nije tako dobra osoba kao što je oduvijek mislila.
Ova neugodna spoznaja od koje bi većina prosječnih ljudi najradije pobjegla, za našu je autoricu bila tek možda prvi pravi duhovni izazov u životu. Ona je hrabro krenula naprijed - u propitivanje sebe i svojih postupaka, u propitivanje društva oko sebe.
Danas ona je sretna osoba čije oči svaki dan blistaju, koja živi na način koji ju ispunjava i koja ima snage i ljubavi za sebe i svoje bližnje, ali i za sve ostale ljude koje susreće u svom životu. Rado daruje, rado pomaže, sretna je.
U međuvremenu dogodilo joj se ono što su spoznavali ljudi svih vremena i svih civilizacija - dogodile su joj se magične riječi. Ne, nije ona pronašla čarobni štapić koji u priči o Pepeljuzi mijenja bundevu u kočiju, niti neki tajanstveni ritual. Ali spoznala je snagu riječi.
Riječima oblikujemo misli, misli spoznaju svijet i vode nas u djela. Spoznala je jednostavnu činjenicu da je cijelo naše društvo usmjereno ka traženju i izražavanju nezadovoljstva u pojedinačnom životu. Spoznala je i činjenicu da svakodnevno baratamo s jako malo pozitivnih riječi u svojoj svijesti.
Zanimljivo je vidjeti kako se ljudi iznenade prazninom papira kada im ona kaže da sjednu i u sljedećih pet minuta napišu sve pozitivne pojmove kojih se mogu sjetiti. Iznenađujuće ih je malo. Ona nije iznenađena jer tako je bilo i na početku njezine spoznaje o samoj sebi.
Njezina osobna preobrazba počela je učenjem pozitivnih pojmova - napamet. A onda ih je počela svjesno koristiti u svakodnevnim životnim situacijama. Slijedilo je razmišljanje o raznim segmentima života kojima je do tada bila nezadovoljna. Pozitivne riječi, dakle pozitivno razmišljanje odvelo ju je u potragu za pozitivnim afirmacijama za svaki pojedini segment. Na sve moguće načine ugrađivala je pozitivne pojmove u svoj život, pa su se tako pojavili i stihovi čija pretenzija nije da budu prepoznati kao lirika već da igrom u stihu dodatno osvijeste pojedine pojmove.
Danas popis pozitivnih pojmova koje je osvijestila čini dugačku listu, a ona sve te lijepe riječi i osjećaje koji ih prate ugrađuje u svoju svakodnevicu. Promijenila je svoje postupke, obogatila svoj život, a to čini i sa životima ljudi oko sebe. Magične riječi promijenile su njezin svijet, a ova je knjiga najdobronamjerniji pokušaj da i drugima ukaže na moguću promjenu.''
Jadranka Bota, prof.
Onako uz put ćemo spomenuti da je knjiga "Sam svoj kreator", dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic2.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu
http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
Srdačan pozdrav
Uredništvo portala
http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Kontakt:
Mobilni telefon: 095 / 853-03-40
Naša E-mail adresa:
digitalne.knjige@gmail.com
NISAM TE NAŠLA
slika: digital artist
Nisam te srela,
tebe, princa na bijelom konju,
kojeg bi voljela cijela.
Samo polovine neke
iza mene stoje
prinčevi na konjima
više ne postoje.
A ja još čekam,
još se nadam
pjesme nenađenom
uzalud skladam
maštam, sanjam,
zaboravljam, pamtim
čekajući strepim i patim.
Ima li princa na bijelom konju,
koji će probuditi ljubav moju?
Ima, nema
što li mi budućnost sprema?
Već sam u zaleđe života zašla
i bila sam mislila da sam ga našla,
a on, običan čovjek
otrov je, nije lijek.
Možda moje srce uzalud kuca
za čovjeka, koji nema srca
prevaranta, lažova
svjesna sam životnih izazova...
I dalje čekam
pogled mi luta
možda te nađem
na kraju puta.
FILOZOFI I FILOZOFIJA
slika: digital artist
Poznavala sam nekoliko filozofa,
bili su to moj otac, muž i jedan 'profa'.
Tvrdiše oni da su veliki znalci,
u mojoj duši ostali su kao kriminalci.
U radnoj navici im je bio alkoholizam,
njihovog predznanja profesionalizam.
To su bila teška, filozofska braća,
od njihove pameti još mi se povraća.
Svi su mi tvrdili da su pametni jako,
dok su se prema meni ponašali opako.
Gdje im je pamet, pitala sam se često,
kad agresija zauzima njegovo mjesto?
Danas takvom soju otvoreno kažem,
da se sa njihovom filozofijom ni malo ne slažem.
U duši mi je stvorila gorčinu i ljutnju,
a u proteklom životu, veliku pomutnju.
Odgovor od sebe nisam dobila,
zašto sam takav život vodila.
Pitati njih nisam smjela,
i dovoditi u pitanje njihova filozofska djela.
U njihovim očima sam neispravna bila,
dok sam im poneko pitanje postavila,
na koje odgovor nisu znali,
a argumenti za neznanje bili su im mali.
Učili su me da radim kako mi kažu
i da pri tom ne radim blamažu,
izlazeći iz konteksta njihovih misli,
dok su im dogovori bili nesuvisli.
Nisu mi rekli kako treba raditi,
i sa kim ću od njih tikve saditi.
Rekli su mi da uključim 'tintaru' svoju,
oni su se predali filozofskom soju.
Moja 'tintara' znanja nije imala,
sa mudrom naukom nije se upoznala.
Samo su joj osjećaji bola iz očiju tekli,
dok sam radila onako kako su mi rekli.
I tako sam naučila jedno misliti, a raditi drugo,
o, nesrećo moja i teška tugo,
nikako da mi se slože misao i djelo,
tako mi prođe vrijeme naukovanja cijelo.
Gdje sam bila i što sam radila,
sa kim sam tikve u polju nauke sadila?
O glavu mi se obiše teško,
o, tuđa pameti, velika moja greško!
Zašto nisam od prirode učila,
bolje rezultate bih polučila,
nego od ovih svojih filozofa,
ljenjivaca teških, a pametnih 'profa'?
Ovim filozofima opraštam,
o drukčijem znanju maštam…
Goetheu, Voltaireu, Jungu, Sokratu i Konfuciju
od ovih filozofa potražit ću mudru informaciju.
Naučih, mudrost od njih graditi treba,
osluškujući pri tom prirodu i dar neba.
Život tijelu mome udah dade,
život samostalan bijegom od kuće postade.
I nije teško misliti svojom glavom
tko me uči svom neznanju i sa kojim pravom?
Zašto netko misli da ima pameti više,
i kojim pravom moju samostalnost briše?
Nismo li svi mi pametna bića
i jednima i drugima ista zora sviće,
isto Sunce sve nas grije,
a uči nas proživljeno iskustvo od prije?
U svijesti mi je proradilo načelo,
koje je greške ispravljati počelo,
moje iskustvo već ima uputstvo,
što raditi treba, iz kojih potreba.
Jedna od njih je očuvanje života,
druga je osobna dobrota,
iskazivanje zadovoljstva je treća,
i četvrta uzajamna ljubavna sreća.
Na stranu oni filozofi što sve ljude uče,
o onom što će biti i što je bilo juče',
od ovih prvih koje opisah, rane vidam,
dok drugima kapu zbog poštovanja skidam.
Klanjam se istinskim znalcima do poda,
koji ljude uče što je sloboda,
koji su usvojili ispravno znanje,
koje objašnjava ljudsko poslanje...
Takvih filozofa ima u društvu svakom,
s iskustvenom naukom jakom,
koji ostaviše svoja napisana djela,
da ih proučavati može planeta cijela.
Od njih ću učiti s užitkom pravim,
njihovim znanjem život slavim,
hodat ću njihovim putem smjerno,
zahvalna ostavljenom znanju, neizmjerno...
Poštovat ću i svoje iskustveno znanje
slijedit ću svoje Duše poslanje,
živjet ću život najispravnije što mogu
ravnopravno i ispravno vratit ću se Bogu.
Dok noć pada, a zora sviće
filozofa, ovih i onih, bilo je i bit će.
Osobno ću slijediti filozofiju svog života
u kojoj će zauvijek carovati dobrota.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-87-7
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-88-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
POTRAGA ZA BOGOM
slika: digital artist
Živo me zanima, tko je Bog,
tko ravna djelima života tvoga i mog,
od čega je sastavljeno to nevidljivo načelo,
i kako se Boga na Zemlji slaviti počelo.
Je li Bog nepoznato što strah stvara,
ono što moćno prirodu i život stvara i razara,
ili ono što kozmičku zvijezdu drži,
dok vatra nemilosrdno u njoj prži?
Dok o Bogu razmišljam uvijek iznova,
u sjećanju na njega nema ništa nova.
I dalje o njemu ne znam ništa,
gdje mu je stanište, gdje su mu ognjišta?
Je li Bog nepoznata sila,
za koju se vjeruje da je nekad bila
ili je Bog sadašnjost što se u snu javlja
dok sam svoje sjećanje obnavlja?
Tko je Bog,
života tvoga i mog,
je li život moj ili tuđi?
Molim te, sjećanje, u meni uđi,
pa mi istinu za svagda kaži,
da ga moja Duša po bespuću ne traži.
Kažu da je ljubav Bog,
osjećaj neki organizma mog,
unutarnji osjećaj divne miline,
neke nepoznate umne razine.
Kažu da je Bog svijest,
koja prati životnu povijest.
Bog je, kažu, osjećaj
koji izražava predosjećaj.
Kažu da je Bog život što traje
i rođenje života koji postaje.
Kažu da je Bog svako biće,
i svako doba dana koje sviće.
Kažu Bog je tama,
za iskustva srama,
Bog je svjetlo
i kako se Boga
na Zemlji slaviti počelo.
Zanima me, vidje li tko Boga?
Zbog zanimanja toga,
mene Duša i njezina savjest pita,
ne želi više po bespuću da skita,
tražeći likove i mnoge oblike,
od materije svekolike.
Kažu mi, treba bježati od materije,
u neka bespuća, neprohodne prerije...
U Sve-miru Boga treba tražiti
i nešto unutar sebe snažiti.
I dalje ne znam tko Bog jeste,
o, zemaljske pameti, gdje ste?
Pitanje me ovo cijeli život muči,
želim konačno doći Božjoj kući.
Uputiše me ljudi u bogomolje mnoge,
već su me hodajući zaboljele noge,
tražeći Boga na sve strane,
da ga pitam kako da otklonim mane.
Ne nalazim ga nigdje, zbunjena sam jako,
stala sam i razmišljam polako...
Da nije netko, možda, izmislio riječ Bog?
Da me odvede od života mog,
da odgovornost svoju ne vidim,
dok se nekih djela uzaludno stidim.
Kako da ovoj misli vjerujem?
Možda ipak pretjerujem,
dok odgovornost sebi namećem.
Možda si nogu time podmećem?
Netko mi na putu moje potrage reče,
da imam i poslove preče,
Boga se upoznati ne može,
dok se ne izađe iz vlastite kože.
Kako da napravim takvo djelo,
kad koža oblaže cijelo tijelo,
dok svašta ljudi govore,
mene i dalje brige more
i dalje želim upoznati Boga,
života mog i tvoga,
da bude lakše i meni i tebi,
pomogni mi, molim te, u toj potrebi!
Gdje da nađem to nepoznato biće,
dok noć pada, a zora sviće,
dok spavam i budim se,
mislim se, mislim se?
Je li Bog moje tijelo,
u tijelu sve, crno i bijelo?
Je li Bog nevidljivo i vidljivo,
koje se ponavlja tiho, stidljivo,
izvire odnekud, kao bistra voda,
iz nekog kemijskog koda ili svoda?
Ma, ne moram ja znati, Bog tko je,
ali me zanima temeljno znanje što je?
Zanima me kako da otklonim uroke,
koji su izazvali na Zemlji uzroke:
gladi, patnje, rata, sakaćenja, bolesti, žalosti.
Kako da zadržim sreću mira, humanosti, sitosti?
Kako da pobjegnem od smrti, nesreće i bijede,
i kakve me sudbine po ovim pitanjima slijede?
Zanima me gdje su znanstvenici raja,
i gdje je više nasilju kraja?
Zanima me ljudski talent i predispozicija,
na kojoj je ljestvici ljudska nacija?
Kako da otklonim mržnju, ljutnju i agresiju,
i ljudskom rodu osiguram progresiju,
rasta, mirnog razvoja i sklada,
u kojem se zrcali odgovornosti nada,
da ratnih kolapsa više neće biti,
i da će kriteriji mira za svih vrijediti.
Snaga, zdravlje, sreća, zadovoljstvo, znanje,
božansko nadahnuće i poslanje...
To mene zanima, zato Boga tražim,
želim ovo znanje u sebi da snažim.
I zato, Bog mi treba, on to znanje ima,
da mi kaže barem u mislima,
koji put moje srce da slijedi,
i kakvi su mi na putu izgledi,
da usvojim ovo sveto znanje,
i izvršim svog srca poslanje...
O, reci mi, Bože, gdje si?
Jesi li? Jesi...
Došao po dušu moju,
da je odvedeš konačnom spokoju...
U meni, možda, da li se skrivaš,
dok moju radoznalost izazivaš?
Da te potražim u kapi vode,
ljudskih djela i slobode,
u pahulji malenoj, nježnoj,
ili velikoj planini snježnoj?
Možda se u vjetru negdje šepiriš,
dok svojim orkanima piriš,
ili u vulkanima zemaljskog bića,
riganju vrele lave bez pokrića?
Možda si u zrncu pijeska,
ili pustinja, neprohodna teška,
u listu stabla gorskog,
ili kapi čistoj, izvorskoj?
Možda si u vlati trave,
prašume izazovne zdrave?
Da nisi možda u jezeru dubokom,
potočiću, rijeci ili moru širokom?
Ne znam više gdje da te tražim,
i kako svoje biće da osnažim,
znanjem koje mi neophodno treba,
zbog sigurnosti zemaljskih potreba.
Možda si Ti samo oči moje,
što nesuvislo gledaju spokoje,
koje neki drugi ljudi žive,
dok mene za neke nepoznate nesreće krive.
A možda si i sreća, koja u meni vlada,
dok šalje osjećaj potpunog sklada.
Tko god da jesi, više te tražiti neću,
tek toliko da znaš, za Tvoju ljubav, umrijet ću...
Na smrt kao na život gledam,
i sada ću potpuno da ti se predam.
Pred tobom više rezerve nemam,
na put se ovog trenutka spremam.
Postojao Ti ili ne,
osjećam Te mnoge godine,
da si tu negdje, na dohvatu ruke,
i da sa mnom proživljavaš sve ove nauke.
Učiš me kao maleno dijete,
štitiš me od sudbine klete,
i sve nešto dobro za mene biraš,
a neprestano se od mog pogleda i shvaćanja skrivaš.
Otkrij se bar jednom, skrušeno te molim,
da shvatim mogu li da ti odolim...
Mogu li samostalna biti?
A tebe...samo u duši grliti…
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-87-7
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-88-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
ILUZIJA PROŠLOST I BUDUĆNOST
slika: digital artist
Iluzija sa Budućnosti razgovara
žali se kako joj Prošlost probleme stvara,
on se miješa u njezino stvaranje
u nju šalje misao razaranje.
Sadašnjost je u stopu prati
svoje stanje više ne zna održati.
Čudne riječi čine me budnom
sama sebi činim se čudnom.
O glavi mi se radi, o mojem životu,
Razum mi šalje misao, dobrotu.
Svoje snove sanjam kao živa,
neprestano Razum me izaziva.
Tamo-amo stalno zaviruje
često javno mnijenje ispituje,
sve novosti o radosti,
o slobodi ljudskog roda,
kao, njima konačno, treba sloboda.
U ušima mi stalno zvoni,
kao da sam nekad znala tko su oni.
Čini mi se da sam zbog njih ovdje bila
i da sam im svoju ljubav nudila.
Ne znam…
Kako sam to zaboravila?
Prošlost gledam iza sebe.
Moje srce, istina, zebe.
Za Budućnost gdje je ne znam.
Htjela bih svoju ruku da ti dam.
Sada ne znam gdje postojim.
Umjesto jednog dvoje brojim.
Trojstva za mene više nema.
Postoje riječi, kao neka nova krema.
Od kada Razum moju sudbinu kroji,
ništa mi u djelu dobro ne stoji.
Račun sa kojim raspolažem,
stalno moram nanovo da slažem.
Kakvo mi je stvarno stanje,
o tome nemam nikakvo znanje.
Prst upirem u svoje čelo,
nastojim vidjeti znanje cijelo.
Nalazi li se ono unutra ili vani,
to sam sigurno znala lani.
Ove godine moje biće sanja,
kako me čudnih riječi smisao proganja.
Nešto ne valja, ali ne znam što…
Možda s tobom Budućnosti spoznam to?
Budućnost u Iluziju gleda,
pričati mu se o Prošlosti ne da.
Samo se Iluziji zagonetno smije,
dok nastoji otkriti svoje znanje od prije.
I on, Budućnost, problem ima.
Ne zna tko je, ne zna što je,
i koliki svjetovi sve postoje.
Dok smireno mislima gazi,
u svima se pronalazi,
tko zna više na čijoj je stazi.
U svakoj stazi sebe po malo vidi.
Treba li Iluzije da se stidi?
Iluzija od njega savjet traži,
svoje neznanje da ublaži.
Možda bi mu bilo dobro, pošteno da prizna,
da ni on svoje postojanje dobro ne zna.
I on se osjeća malo zbunjeno,
dok razmišlja pokunjeno.
Kad pogledom luta po onom sada,
u mislima mu se javlja prijateljica Nada.
Ona mu često iz duše pomaže,
dok njegovo postojanje u red slaže.
Kad pogledom postojanje prati,
nikako svoju bit da shvati.
Samo nekako sluti,
da ga njegovo ime, Budućnost, muti.
Dobro bi mu došla promjena imena
i kao saputnica nekakva žena.
Razmišlja kako bi se zvao sada,
postoji li ikakva nada,
da se bar malo spozna,
inače Bog zna,
hoće li ikad išta od njega biti,
i gdje će njegovo postojanje završiti.
Svom životu ne vidi kraja.
Ne zna više gdje su mu jaja.
Koliko sjemena u njima ima.
I da li igdje išta više štima?
Misli da mu je bolje vratiti se na početak,
nego svojim mislima loviti završetak.
Iluziji će reći
da mu je rekla prijateljica Nada:
„Istina je vječna, postoji samo sada.“
Gdje god se ona, ili on nalaze,
samo stazom sadašnjosti, oboje prolaze.
Ne trebaju više ništa raditi,
konačno mogu slobodni biti.
Predložit će Iluziji da mu bude žena,
a on će biti samo njena sjena.
Možda će tada, za miloga Boga,
konačno naći put kući iz ovog vrtloga.
Neka se Iluzija kao žena oko toga muči,
on Budućnost, želi samo doći svojoj kući.
Možda ga ona kao neznalicu prihvati,
dok on svoje postojanje konačno ne shvati.
Gleda ih oboje prijateljica Nada,
ona odavno zna da postoji samo sada.
Iluzija je žena i pojma nema,
kakva im se prijevara oboma sprema.
Iluzija će misliti da ide u raj,
a Budućnosti se piše kraj.
Budućnost uzalud sanja,
neka nova imanja.
Rajski vrt njih čeka,
vidi to Budućnost iz daleka.
On će biti Adam, a Iluzija Eva,
pa neka cijeli kozmos grmi i sijeva.
Kada sijeva, neka se o tome brine Eva,
a kada grmi on će tu biti prvi.
Cijelo postojanje će biti moje,
a drugi neka sami sebi sudbinu kroje.
Budućnost zaljubljeno pred Iluziju dođe,
zaprosi je da za njega pođe.
Njenu ruku u svoju uze,
i poče liti gorke suze.
On je usamljen, treba mu žena,
zavela ga je ljepota njena,
bez nje mu se postojanje ne slaže,
moli je da i ona svoju riječ kaže.
Iluzija ga milo pogleda,
i odmah mu svoje srce preda.
Sretan par poče se ljubiti,
misleći kako će sada sve dobro biti.
I
Pred oca Kozmosa oboje staše,
i svoju ljubav javno priznaše.
Otac ih mirno posluša, pristanak im dade,
razmišljajući ima li za njih nade.
Ipak im reče da izaberu bilo koju zvijezdu,
a on će blagoslov dati njihovom novom gnijezdu.
Njima se svidi zvijezda plave boje,
na njoj žele živjeti oboje.
Ona je najljepša od svih zvijezda,
i ptice na njoj svijaju gnijezda.
Rajski vrt u sredini ima,
njihov dom svidjet će se svima.
Tu će svoje potomstvo stvoriti,
bit će im ga tu najlakše dvoriti.
Tu ima obilje bilja i svakoga voća,
u prirodi vlada red i čistoća.
Planeta Zemlja, dom im se zove
tu će njih dvoje svim srcem da se vole.
Nada ih gleda, tiho se smiješi.
Budućnost u svojoj prosudbi griješi.
Bit će da ga neka 'luna' hvata,
kad na ovaj način Iluziji otvara vrata.
Žurno odlazi da se pripremi,
poklon za zajedništvo da im spremi.
Sunce zove da ih toplo grije,
ne da tami da im se smije.
Zajedništvu njihovom dobro se ne piše,
i jedno i drugo žele mnogo više.
To što oni žele da se zajedno vesele,
jedna je strana medalje.
Nada od toga vidi dalje.
Medalja suživota i drugu stranu ima,
ona će se potruditi da im ona koliko-toliko štima.
Zna ona da raja u tom zajedništvu nema,
život im veliko iznenađenje sprema.
Raj je vlasništvo Kozmosa,
tu, njima ispred nosa,
a oni svoj nos jedva vide s vrha,
brzo će im na suživot doći ovrha.
Nada to sve sa strane zabrinuto gleda,
u svojim mislima o njima raspreda.
Oluje i gromovi na njih će pasti,
i nikad neće stvarno odrasti.
Oboje su velika djeca,
moram im u pomoć poslati sveca!
Neka im se u blizini nađe,
da ih još gora nevolja ne snađe.
U pomoć će pozvati i svoju sestru Vjeru,
neka im i ona svoj poklon da na djelu.
II
Vjera ih oboje samilosno gleda,
u tu priču joj se ulaziti ne da.
Kako da u to upetljava svoje prste,
oni nisu od njezine vrste.
Oni su dio kruga, kako da im kaže,
da li će njihovoj strasti to da pomaže?
U sebi Vjera misli,
kad su me već stisnuli...
Stavit će im na prste krugove od zlata,
možda kroz njih nađu izlazna vrata.
Kad im zajednički život dosadi,
možda im i pamet oboma proradi.
Predložit će im još za kuma Raj,
i tu je njenom miješanju kraj.
I tako Vjera Raj upita,
smije li ovo dvoje,
po njegovom kraljevstvu da skita.
Raj se smije,
dobar je, pa ga briga nije,
bio je on mnogima kum i prije.
Bože mi oprosti,
Bit ću kum Iluziji i Budućnosti.
I tako vjenčanje i kumovanje prođe.
Ubrzo i veliko nezadovoljstvo dođe.
III
Iluzija je prevarena, nezadovoljna žena,
ovdje ne vlada samo volja njena.
Prošlost joj se ljubomorno miješa u djela,
ni malo se ne osjeća na Zemlji cijela.
Sa Budućnosti nema nikakve slasti,
oduzeo joj je sve njezine ovlasti.
Od nje je samo sluškinju na Zemlji stvorio,
da ne bi sam sebe dvorio.
O, zemaljski svijete!
Svađe su bila česte.
Budućnost se jednog dana naljuti,
sve se u njemu smuti,
zatvori zauvijek Iluziji vrata,
neće više s njom živjeti, pa da je sva od zlata.
I bi kao da Iluzije nikada nije bilo,
to se samo umu Budućnosti snilo,
zaboravi sve što se i gdje skrilo,
osim, od Prošlosti do onog sada,
njegova družica uvijek je bila i ostala Nada.
Barem žena na Zemlji ima k'o u priči!
Budućnost će sa svakom od njih da se diči,
a Iluzija neka ide k vragu,
naći će on sebi novu dragu.
IV
Za Iluziju nastade u srcu zima,
iako i za nju novi partner ima.
To je Prošlost bliska i daleka,
koja ju uvijek na povratku čeka.
Spavala je Iluzija u teškom snu.
Je li to stvarno Budućnost prosio nju?
Jesu li njih dvoje potomstvo imali
dok su zajedništvo na Zemlji stvarali?
Kako li njihovo potomstvo izgleda?
dok nevidljivi život, priču ispreda?
Dok noć pada i zora sviće
izdvaja se jedan potomak, ljudsko biće.
Budućnost to svoje potomstvo ne priznaje
navikao je da u svakom obliku po malo opstaje.
Neka im Iluzija sama majka bude
tko još i za što, pita ljude?
Probudi se Iluzija, protrlja oči,
na noge od čuda skoči.
Raj, Iluzija, Vjera, Nada, Sada,
da li je Prošlosti ikada i bilo,
ili se to Iluziji i Budućnosti samo snilo?
Ono što je sigurno za sada...
Razum u oboje vlada.
Nema više sutra ili davno,
svjesnost o sadašnjosti prisutna je stalno.
Sloboda u izboru vlada,
o pozitivnom ovdje i sada.
Kozmos, Nada, Vjera i Raj samo svjedoče,
što ljudska vrsta od života hoće.
Zar nisu dobili sve što im treba?
Sunce da ih grije sa neba,
Zemlju da se po njoj šeću,
Osjećaj, koji znači sreću,
čisti Zrak da ga dišu,
volju da sami svoju sudbinu pišu,
obilje povrća i voća,
vodu da ih miluje čistoća,
Vatru da im tijelo grije,
veselje da im se duša smije,
potomstvo da sami ne budu,
da se raduju sopstvenom čudu,
oči imaju da vide,
da im cijelo postojanje na ruku ide,
uši imaju da čuju,
ruke da ih miluju,
nos da hranu raspoznaju,
mozak da o svemu sve znaju,
noge da se kud god hoće kreću
srce da daruju sreću,
bilo da je dan ili noć
ljudi imaju svu potrebnu kreativnu moć.
Imaju Prošlost da iz iskustva uče
o onom što je bilo davno i jučer.
Imaju Budućnost koju sutra žele
Imaju sadašnjost da se vesele.
Nije li to prevara ljudi samo
kad ispravno kreirati ne znamo?
Tko je ljudske vrste vlasnik,
ko iz okoline šalje kreativni oglasnik?
Dok se čovjeku oduzima prirodno znanje
i dok ne zna kakvo je njegovo stanje
za stanje na Zemlji on ne odgovara
dok neko drugi neispravne informacije stvara.
Sve što je iz ne znanja na Zemlji učinjeno
Zahtijevam, kao ljudsko biće, da odmah bude oprošteno!
Hoću ispravne informacije za sve ljude
i od sada neka tako zauvijek bude.
V
Ljudska vrsta hoće mudrost u svijesti,
i pozitivne kreatorske obavijesti:
snage, zdravlja, sigurnosti, zaštićenosti,
da za sve nesvjesno učinjeno nastupe oprosti.
Želi slobodan razvoj, radost i zadovoljstvo,
u Duši sreću i postojano spokojstvo.
Mir u srcu, nježnost u Duši, mudrost u umu,
prihvaćanje, poštovanje i povjerenje u razumu.
Hoće istinsku druželjubivost i ljubav iz Intuicije
za samopoštovanje sve najbolje pozicije,
ravnotežu, razumijevanje, razlučivanje,
mudrosti, cjelovitosti, pravičnosti i tolerancije,
ravnopravnost, za sva zemaljska bića i nacije.
Hoće blagostanje za opstanak svake vrste,
i da u to ne miješaju vanzemaljci svoje prste.
Svjesna je iluzorne prošlosti i nesigurne budućnosti,
ali je i više nego svjesna i svojih vlastitih mogućnosti.
Ljudska bića znaju doći do sklada,
znaju što je kozmička, a što zemaljska pravda.
Kako je gore, tako je i dolje!
Koja bića bolje vole?
U zemaljskoj kući,
majčinska se ljubav uči!
Istinu o sadašnjosti, majka razumije.
Znanje iz Kozmosa u njoj obiluje.
A Prošlost, Budućnost i Iluzija,
samo su ljudska fantazija.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-87-7
ISBN kod NSK RH 978-953-8054-88-4
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
