ponedjeljak, 23.04.2007.

(među prste zapetljan zadnje cigarete dim čuva me od mene samoga..)

danas se osjećam sebično.
pa i nezahvalno.

(u mojoj glavi se svađa gomila ljudi, nadam se da se ne čuje..)

u p.m. daj si prestani već jednom umišljat da možeš spasit čitav svijet. NE MOŽEŠ!
nije fer.nije fer.nije fer.ja ne mogu protiv sebe.

(Sve se stvari lome zato što su slabe, samo se čovjek lomi zato što vjeruje da je jak.)

naravno da možeš.šta ti se još treba dogoditi.koliko puta ćeš plakati iza ponoći, zakopana negdje u jastuku, kad se sve skupi.kad znaš da nisi jaka ni za svoje probleme.
furaš se na davno isfurane šablone nedodirljive.pod oklopom.hahahah..kako ironično.pokušavaš se izdvojiti iz mase, a slijepo srljaš u nju.težiš apstraktnom i gubiš se u njemu.bez početka bez kraja bez ičega..ništa ne možeš definirati.ni u čemu se istinski pronaći.vječni emotivni hendikep.da, draga.nije to do drugih.ne postoje savršeni.ali ti to ne možeš shvatiti.možeš možda drugima pričati o tome.uvjeravati ih da su u krivu, da moraju nešto osjećati. ali ti to ne čuješ..opet si daleko.opet ispod jastuka? kako časno.i ponosno.
podrugljivi pogled s visoka.samo jedne osobe.i padaš.to vrlo dobro znaš.da se tu gube sve granice, svi 'oklopi', sve što gradiš, sve čemu se nadaš, sve čemu se trudiš vjerovati.lažljivice.
prerano odrasla.sanjar izgubljen među gomilom podrugljivaca.

zatvori oči.što vidiš.mrak.da.znao sam.

(Snovi nikada ne umiru. Umiru samo sanjari.)

ne.......
livada.i sunce.i ogromna ljuljačka na jednom drvetu.i lagani povjetarac.sama sam,mislim.ali Netko je ipak tu.baš kao što je oduvijek i bio.ali nije važno.čudan osjećaj.možda ga ljudi zovu sloboda.ne bih znala stvarno.nije ni bitno.jednom ću doći tu.i neće me biti briga.ni za sve noći 'ispod jastuka'.ni za podrugljive osmijehe.ni za nezahvalnost.ni za sve ožiljke, i sumnje i dvojbe.ni za svu samoću, naposljetku.ništa neće od toga biti važno.samo radi par osmijeha.samo radi nekoliko boljih dana drugih ljudi,možda i nepoznatih.
možda bih trebala reći žao mi je.ali mi nije žao.nije mi žao što ne znam začepiti uši i oglušiti na 'progutane vriskove'.nije mi žao što ne znam zatvoriti oči pred nekim čudnim sjajom u tuđim očima.
naposljetku.vjerujem da je svatko ovdje poslan s nekim razlogom.s nekom misijom.pa tako i ja.

("Znaš šta?? Ti si posljednji dragulj na mojoj zahrđaloj kruni koji može ukopati suze i kad ih je već prepuna čaša.")

nedjelja, 15.04.2007.

she's not so special, so look what you've done...

ljudi moji, ev gledam ovih 5-ero zaspale prekrasne dječice(ok, četvero,ova starija je histerična mlada puberetlija;ne spada baš u rubriku prekrasnih..) i osjećam laganu grižnju savijesti.(ne znam baš objasniti taj osjećaj,al svejedno.ne osjećam se fino.) zašto? pa eto.ne družim se s njima dovoljno..zna mi se desiti da ih i ignoriram.izderem se na njih onako..kad mi dođe.rijetko kad ih pohvalim.uvijek razmišljam kako bi trebala to i to s njima..kako ću napraviti ovo i ono..pff..ništa od toga.
fuck.
radim ono što svim silama pokušavam izbjeći.ista sam moj stari.taj smireni šutljivi čovjek prema kojem osjećam..errrrm..hmm..što je to zapravo??fak.vazda je kod mene zajeb s osjećajima.mislim da prema njemu osjećam neku zahvalnost.ono, sudjelovao je tu u tom procesu stvaranja mene.radi od 8 do 8 da bi nas prehranio.pa eto, kažu da se trudio oko mene kad sam bila manja.ono, baš manja.i tako vam je došla ta čudna faza puberteta.mislim da mu se nije svidjela.jer..ja vam mogu na prste izbrojati rečenice koje izgovorimo jedno drugom u čitavom jebenom tjednu..ja se ne sjećam da je meni moj otac ikad rekao da me voli.ikad.moj otac ne zna gdje je moja škola.ne zna nijednu moju ocjenu.nije htio doći na moju prvu predstavu.jedine pohvale kojih se sjećam su one na račun medalja s natjecanja.kad sam se dokazivala samo za njega u tom 'muškom' sportu.ne sjećam se kad me je zadnji put pitao ni najobičnije pitanje poput 'kako si', a kamoli da smo imali neke ozbiljne razgovore.svaki pokušaj toga završava svađom.velikom.ja sam obična 'jezikara', kako ima običaj reći.ne sviđa mu se moja frizura.ni moje poderane hlače.kaže da previše pričam.i da previše jedem.prelijena sam.moram pomagati majci u kućanstvu,a ne toliko visiti po sekcijama,treninzima,kavama.moram se ljepše ponašati.i tako dalje..
reče mi jedan čovjek da je to ovdje tako.da su muškarci tako odgajani,da ne pokazuju osjećaje, i da vodim borbu s vjetrenjačama.zapravo, vodila sam je.jednom sam ga čak uspjela izvući iz kuće.pred božić.sjeli smo i popili čaj.znam da je bilo užasno hladno.osjećala sam se lijepo ipak.onako, kao otac i kćer,u nekim razgovorima o njegovoj mladosti.to se nikad nije ponovilo.niti je pitao da to ponovimo.mislim da se neće ni ponoviti.
ne želim nikada raditi njegove greške.ne želim.želim lijepo iskoristiti ovo vrijeme s djecom dok ne odem.upoznat ih,zabavit se s njima,nasmijati,uvest ih u neki ljepši svijet.da ne bubnu glavom od krutu realnost kao ja.ipak su to moji malci..braća i sestre..da.neću biti kao moj otac.

petak, 06.04.2007.

probudite se

recite mi, koliko je teško plivati protiv struje?
u blizini križa,mira i sigurnosti,teče zelena rijeka. teče i teče i teče i teče.. nezaustavljiva i moćna. tko joj se može suprotstaviti? tko može postavljati pitanja,mijenjati je? tko smije išta ovdje mijenjati? ah da. vjerojatno se smijete. pa da. svi se smiju idealistima. kažete,glava im u oblacima;oni ne znaju šta je život. a vi znate?? muka i rad? slijepo pratite nešto davno naučeno. muškarci rade i brinu se za svoju obitelj, ali, molim lijepo, bez pokazivanja suvišnih osjećaja. žene,čuvajte djecu,uzdržavajte kućanstvo,a nije naodmet da i radite nešto. samo,nemojte slučajno imati veće plaće od muževa. djeco,slušajte svoje prepametne roditelje,učite,po mogućnosti upišite ekonomiju ili pravo. tu vam je para,a ništa vam drugo u životu i ne treba. homo sapiensi,ne brinite jedni za druge. gledajte samo svoju korist.nemojte,molim vas,ništa na ovom svijetu mijenjati. uvijek će se naći netko tko će to uraditi umjesto vas,a vi možete s mirom nastaviti svoje linearne živote. nemojte se puno truditi oko ničega. ne budite ni hladni ni vrući. mlaki. uvijek se okrećite kako vjetar puše,i to u ritmu turbo folka.
da,tako radite,i za par godina ćete biti iskorijenjeni. uništit ćete sami sebe.da,hvala Njemu,pomrijet ćemo.ova rasa ništa drugo ni ne zaslužuje.

you may say I'm a dreamer
but I'm not the only one...
I hope someday they will join us
and the world will live as one...

-imagine-

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.