ponedjeljak, 11.02.2008.

u potrazi za izgubljenim dijelovima mozga

istina je da neke stvari ne ovise samo o nama. i da, koliko god se trudili, ponekad jednostavno ne možemo uspjeti.
mnogi razlozi, pretpostavljam.
možda ih neću ni saznati.
moja upornost je ponekad bezgranična, ali ljudi..tek su ljudi.
a ego je..čudna stvarčica. ali ne mogu sve ni na njega svaliti.on ne stvara ovakvu čudnu prazninu, zar ne?
možda ljudi ne vide.
a možda i ne žele vidjeti.
samo mi je teško priznati da ih *možda* i nije briga.
da.
to je stvarno teško.

lepršalo.



što se desi kada leptiru slomiš krila?...

nedjelja, 10.02.2008.

2 sata kod frizera; savršena ravna tamna kosa,ni traga neurednim kovrdžama.
sat kod make-up artistice,blijedo lice s tamnim podočnjacima je netragom nestalo.5 godina mlađa.
pola sata na manikuri,perfekcionistički tamnocrveni nokti.
pažljivo izabrana odjeća.
visoki standard.dama s reklame.
još jedna važna večer.

prilazi.
sasvim polagano i ozbiljno.kao da se nije nimalo iznenadio,rekao bi netko tko ga ne poznaje.on je premoćan da bi to pokazao.i sada,kao i prije.
daleko je sada od svoje kasnopubertetlijske faze izlizanog rockera.
dama pored ga je fino estetski sredila.(samo estetski?) gleda ga blagotelećimpogledom. a i ona izgleda..kako ono sad kažu..a da,fensi šmensi.

trznem se.unezvjereno se pogledam u veliko prozorsko staklo,provjeravam kako izgledam.nasmijem se sama sebi.ponašam se kao ona izgubljena tinejdžerica koja nikad nije bila dostojna gradskih snobova.podsjetim se da je to vrijeme prošlo.da ja sada spadam u gradske snobove.pokušavam se smiriti.palim cigaretu.

sa smiješkom me pita zašto se još uvijek nisam riješila te grozne navike.
sa smiješkom odgovaram da moram imati barem jednu manu.
probrano društvo se nasilu nasmije.podsjećaju me na montipajtonovski video o oscaru wildeu koji smo nekad zajedno gledali.tužno.
predstavlja me dami pored.kaže da sam njen idol, da je fascinirana mojom kampanjom i svime što sam uradila.(pa da,po godinama joj i mogu biti idol.)
zahvaljujem joj.arogantno dodajem kako je dovoljno lijepa da bude u mom timu,ali da trebamo provjeriti i ostale sposobnosti.opet smijeh.

on prekida ovo jadno žensko prepucavanje tipičnim komentarom da se ništa nije promijenilo.

baš ništa?baš ništa u ovih 15 godina.vrijeđa me i svjestan je toga.imam primitivnu potrebu da mu dokažem da nije tako.da se sve promijenilo.da sam sada uspješna,moćna,bogata i da me svi vole.da sam pobjegla iz bijede tradicionalne hercegovačke obitelji i uspjela se uzdići visoko.previsoko.
ne ide mi to dokazivanje.gleda me ispod obrva i čita svaku novu boru koju sam pokušala sakriti,svaki nervozni smiješak,svaki navodni uspjeh kojim se ponosim,a zapravo me bacio još dublje u ponore neke isforsirane mene,koju mrzi.

skupljam zadnje snage i sa usiljenim (a kakvim drukčijim) smiješkom ga pitam je li se kod njega išta promijenilo, ili je opet tu da skupi sponzore za neku novu umjetničku koloniju.

ozbiljan je.kaže da je došao da podrži moju kampanju.umjetnici su uvijek dobra potpora.

iznenadio me.kao i uvijek.ali sad mu to neću pokazati.(nije mi više 17 da otvorenih usta upijam svaku njegovu riječ i molim se da me voli barem upola koliko ja njega.)
zahvaljujem mu.pokušavam se izvući iz tog društva.postaje mi zagušljivo i neprijatno.izlazim udahnuti zraka.

nije mu dugo trebalo.

tihim tihim glasom me pita zašto sve to radim.zašto glumim da sam nešto što nisam.uvlačim se u kožu europske dame i radim prljave poslove izdavajući svoj narod.kaže da je lagao da se ništa nije promijenilo.postala sam odvratno uobraženo čudovište kakvim smo se uvijek rugali.(' "Mi"?Koji "mi"?Ne pitajte mene. Nemam ja ništa s "nama".')
kaže da zna da nema pravo tek tako doći i pametovati mi o mojim postupcima.
složim se s njim.kažem mu da me ne poznaje.da drži jezik za zubima.da drži sebe podalje od mene.

'nisi bio tu kad si mi najviše trebao.kad sam bila slaba.nemoj biti ni sada.sada sam jaka.makni se od ovog odvratnog uobraženog čudovišta.'

prvi put u životu mi izgleda poraženo pred lavom mojih ružnih i neiskrenih riječi.

ostavlja me s mojim nekad davno napisanim riječima; dobro,ako ti tako hoćeš.
odlazi.

zovem vozača i odlazim kući.u veliki prazni stan gdje me nitko ne čeka.sama sa sjećanjima.
liježem u krevet.plačem.na trenutak mi proleti ideja da ih pošaljem sve u pičku materinu i vratim se kući.pravoj kući.ali znam da više ne mogu.da sam predaleko otišla.
sutra je novi dan odvratnog uobraženog čudovišta s predizborne reklame.
sutra idemo u nove radne pobjede.
sutra idemo u ostvarenje nekog davnog sna,samo malo izmjenjenog.
idemo dalje u laž.

'Kad su znali da prodaju maglu, valjda će znati i da kupe polovne snove, mada nikako ne mogu da smislim cenu koja bi pokrila troškove saznanja da smo odmalena sanjali u prazno...'

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.