srijeda, 29.08.2007.

boli.

malo mi se muti pred očima i nekakva čudna tekućina mi upada među tipke čineći ih nekako čudnim ii mekanim.pomalo me podsjećju na gumene bombone.
da,sjećam se kad smo se prežderali gumenim bombonima tamo na vrhu moje zgrade i zamišljeli da putujemo u irsku.
baš u irsku;uvijek me vadio iz bedova tako što me tjerao da zamislim ogromnu livadu sa prastarim drvetom koji je nekad davno bio ent.a na drvetu ljuljačka od oogromne gume na kojoj se ljuljam do besvijesti.
i uvijek bi to pomoglo.
a ništa se nije moglo mjeriti sa njegovim razmišljanjima koja su ga dovodila na sami rub..ne,ne želim ni razmišljati o tome.
nisam voljela slušati priče o tome da bi bili savršeni par.bile su predosadne.neshvatljivo mi je bilo zašto bi netko htio petljati nešto tako komplicirano poput ljubavne veze u jedan mali raj.jedno malo savršenstvo.
errm..savršenstvo ne postoji.
istina.
...
ne radi se tu o sebičnosti ili nekoj grozomornoj ljubomori.on zaslužuje svu sreću svijeta.
ali ne ide ovako.pogubili smo se.ide za mjesec dana.ali ide od nje više nego od mene.
ili ne?
neću mu ništa ni reći.njemu je neopisivo gore.a ja ću već naći načina da budem vesela i zabavna.možda ga i uspijem prevariti,barem jednom u životu.
da,bit će tako.
BB,ništa ne može točno pokazati koliko mi značiš.

Prsti jedne ruke

Zdravo stranče, daj ti ispričam svoj život
dok sjedim na klupi u parku s tobom i pijem tvoje pivo
Fala na pljugi opet sam u kurcu s parama
i kad ih imam svrbe me takva sam još od malena.
Nisam jedino dijete al sam razmažena ko kraljica
pa ne cijenim darove što Bog ih pred me pobaca
I nisam stara, pa nisam mudra da prepoznam
dobre ljude što me vole, suviše sam neurozna.
Pažnju dajem poznanicima usputnim ulizicama
ego se osjeća bolji kad mu je sve po volji.
Teško podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
I samo kad liznem bocu možda mogu priznati grešku.
I volim pohvale od ljudi što mi podvale..hehe..
Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka.

Uhvatim se kako jaučem da sam usamljena duša
od šume ne vidim stabla i pravo uho što me sluša
Dragi stranče, već teško držim ravnotežu
sad će jutro, idem kući, glava puca, kapci stežu
I hvala bogu - što ću u novi dan uć trijezna
i reći frendovima ovo što niko još nezna:

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne kažem to često, hvala na potpori.

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi.

Zašto baš tebi sad se otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom - kog nit ne poznam,
ti zaboravit ćeš lice a ime ti neću reć',
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ,
poslije razić' ćemo se - nikad se više vidjet,
nećeš se vratit, iskoristit sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam stranče - dok cakle se oči,
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći,
teško nosit je oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne ćuje se moj urlik
imam dojam da sam sâm makar svi su oko mene,
nikom ne dajem previše - lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene protiv mene
za mene povrijedit u mene uperit mene sredit
frendova je malo, onih pravih, stvarno malo
a i njima teško otvaram se , zbog tog mi je žao,
ti sad slušaš moju priću, možeš biti bilo tko,
noćas otvorio sam previše se, previše rekao

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne kažem to često, hvala na potpori.

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi.

Elemental

ponedjeljak, 20.08.2007.

sretan mi rođendan.

'svi tvrde da postoji jedan svijet.ja tvrdim da postoje dva.jedan je moj,a drugi dijelite kako hoćete.'
po ko zna koji put citiram tu rečenicu.zašto?
pa..nikad nisam bila dijete koje čuvaju pod velikim staklenim zvonom sa ružičastim odsjajem na vanjski svijet.okolnosti to nikad nisu dopuštale ni uz najbolju volju mojih roditelja.pa sam morala to zvono sama stvoriti.prije bih ga nazvala nekim krugom.*obožavam savršenstvo*
polupropusnom membranom.dopušta prolaz samo određenim stvarima.i ljudima.ljudi misle da membrana ne postoji.ah ja sam tako socijalno biće.vedro.puno optimizma i utješnih riječi za sve te ljude oko sebe.ne, ljudi dragi,ne smetate mi.samo se držite izvan moje membrane.i kad vam pričam, pravite se da ne čujete.zaboravite to.nebitno je.ja se mogu suočiti sa svojim problemima.ja tako funkcioniram.strah je moj prijatelj.i kad mislite da je neka sjenka preletjela preko mog lica,ne brinite se.loši trenuci su tu da još više posvijetle lijepe, zar ne.i ne obazirite se što se nikad ne držim svojih savjeta i što ih olako odbacujem.ne želim pomoć.ali ne želim ni umrijeti.smatram da je život poslije smrti dosadan.nemaš što raditi gore.ili dolje.ili gdje već.zato ću ipak ostati još malo s vama.iako sam jednu godinu bliže smrti.jer sve ostalo je presebično.tko zna tko će još pokucati, i ne shvaćajući, na ulaz mog kruga.lijepo je vidjeti nekoga sretnog.

"Svi najbolji, kad razmisliš, bili su veseli. Puno je bolje biti veseo i to je znak nečega. To je kao da si postigao besmrtnost još dok si živ. To je složeno. Ali nije ih mnogo ostalo. Nije, nije ih mnogo veselih ostalo. A ako budeš i dalje tako razmišljao, moj mladiću, nećeš ni ti ostati. Dosta razmišljanja sad, stari druže." (Hemingway - Kome zvono zvoni)

na neki svoj način voli vas sve vaša guardian angel.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.