Marketing
she's not so special, so look what you've done...
ljudi moji, ev gledam ovih 5-ero zaspale prekrasne dječice(ok, četvero,ova starija je histerična mlada puberetlija;ne spada baš u rubriku prekrasnih..) i osjećam laganu grižnju savijesti.(ne znam baš objasniti taj osjećaj,al svejedno.ne osjećam se fino.) zašto? pa eto.ne družim se s njima dovoljno..zna mi se desiti da ih i ignoriram.izderem se na njih onako..kad mi dođe.rijetko kad ih pohvalim.uvijek razmišljam kako bi trebala to i to s njima..kako ću napraviti ovo i ono..pff..ništa od toga.
fuck.
radim ono što svim silama pokušavam izbjeći.ista sam moj stari.taj smireni šutljivi čovjek prema kojem osjećam..errrrm..hmm..što je to zapravo??fak.vazda je kod mene zajeb s osjećajima.mislim da prema njemu osjećam neku zahvalnost.ono, sudjelovao je tu u tom procesu stvaranja mene.radi od 8 do 8 da bi nas prehranio.pa eto, kažu da se trudio oko mene kad sam bila manja.ono, baš manja.i tako vam je došla ta čudna faza puberteta.mislim da mu se nije svidjela.jer..ja vam mogu na prste izbrojati rečenice koje izgovorimo jedno drugom u čitavom jebenom tjednu..ja se ne sjećam da je meni moj otac ikad rekao da me voli.ikad.moj otac ne zna gdje je moja škola.ne zna nijednu moju ocjenu.nije htio doći na moju prvu predstavu.jedine pohvale kojih se sjećam su one na račun medalja s natjecanja.kad sam se dokazivala samo za njega u tom 'muškom' sportu.ne sjećam se kad me je zadnji put pitao ni najobičnije pitanje poput 'kako si', a kamoli da smo imali neke ozbiljne razgovore.svaki pokušaj toga završava svađom.velikom.ja sam obična 'jezikara', kako ima običaj reći.ne sviđa mu se moja frizura.ni moje poderane hlače.kaže da previše pričam.i da previše jedem.prelijena sam.moram pomagati majci u kućanstvu,a ne toliko visiti po sekcijama,treninzima,kavama.moram se ljepše ponašati.i tako dalje..
reče mi jedan čovjek da je to ovdje tako.da su muškarci tako odgajani,da ne pokazuju osjećaje, i da vodim borbu s vjetrenjačama.zapravo, vodila sam je.jednom sam ga čak uspjela izvući iz kuće.pred božić.sjeli smo i popili čaj.znam da je bilo užasno hladno.osjećala sam se lijepo ipak.onako, kao otac i kćer,u nekim razgovorima o njegovoj mladosti.to se nikad nije ponovilo.niti je pitao da to ponovimo.mislim da se neće ni ponoviti.
ne želim nikada raditi njegove greške.ne želim.želim lijepo iskoristiti ovo vrijeme s djecom dok ne odem.upoznat ih,zabavit se s njima,nasmijati,uvest ih u neki ljepši svijet.da ne bubnu glavom od krutu realnost kao ja.ipak su to moji malci..braća i sestre..da.neću biti kao moj otac.
Post je objavljen 15.04.2007. u 22:10 sati.