s mog balkona

Pijući jutros kavu otvorila sam Google na mobitelu i ugledala dvije djevojke na videu, pogledala sam ga jer videa volim gledati.
Ostala sam u šoku ugledavši nekulturu tih mladih djevojaka.
Nije ugodno gledati muškarca kada hračne ne cestu, a ženu pogotovo, na ovaj način je ta njezina nekultura postala virtualni događaj, te je sada sigurno u kvartu glavna faca.
Njezinim roditeljima sigurno sada zbog njezinog nekulturnog ponašanja nije lako prolaziti pored susjeda jer kulturno ponašanje se stječe od roditeljskog odgoja.

Već i vrapci na grani znaju da je blog dnevnika hr najkvalitetniji blog servis, a potaknuta komentarom na početnoj stranici moram ovo napisati što ću napisati.
Spominju se u komentaru anonimci i kako će se blog ugasiti ali sigurna sam da neće jer ima kvalitetu i dobru čitalačku publiku.
Baš me interesira koji su to anonimci, jer postoji opcija zabrane anonimnim komentarima i to to priča da je sve otišlo na „krivi kolosijek”, neću pisat onu drugu riječ.
Svjesna sam da su se pojavile skupine „s ovim ću komentarom komunicirat”, s ovim „neću komunicirat”. „ovog ću provocirat”, „ovog ću uzdizat”.
Koliko god se neki trudili blog dnevnik neće i ne može biti ugašen, on je, može i mora biti poseban servis sa puno divnih i dragih blogera.

U posljednje vrijeme volim gledati serije po istinitim događajima i gledam od prve do zadnje, naravno sa prekidima jer treba i kuhati.
U posljednje vrijeme razmišljam o sebi i svjesna sam da moram malo izaći van četiri zida ali ujutro uz prvu kavu odlučim da ne idem nikuda jer je meni hladno iako je vani sunce. Gledam stvari po sobi i razmišljam što mi još treba ali shvatim da i ono što mi treba ne mogu nabaviti jer ne odlaskom nigdje ne susrećem ljude koji su mi svojevoljno pomagali koliko i kako mogu.
U posljednje vrijeme izbacujem loše stvari iz svojih misli, bježim od sebe same, tražeći tako nešto kvalitetnije znajući da kvalitetu nigdje u stanu naći neću.

Jasno mi je da se nikada nikome ili nekome ne moramo svidjeti i da ne moramo komunicirati sa svima i svakim. Moja namjera prijašnjeg posta nije bila i ne spominje ni jednog blogera koji postavlja tekst na svojoj domeni.
Svi mi biramo tekst koji čitamo, biramo tekst koji ćemo komentirati, svi se mi izražavamo pismeno onako kako znamo i svjesni smo da naše izražavanje ponekada nije korektno prema drugima, svi mi pokušavamo putem teksta korigirati sebe jer nismo svi istog karaktera i nismo svi išli istim koracima kroz život.
Moji tekstovi nisu tu da bih ja došla na glavnu stranu, nisu tu da vidim dali se nekome sviđam ili ne sviđam (jer ponekada se ne sviđam ni sama sebi).
Ponekada neki nesvjesno uvrijede jer drugačije ne znaju i ne mogu komunicirati i izraziti se, takvima to ne treba uzeti za zlo, ne treba ih pokušavati mijenjati (koliko god se trudimo sebe promijeniti ne možemo u pojedinim situacijama), takve treba razumjeti, ne ih pljuvati jer sigurna sam da su takvi dovoljno teški sami sebi, a mi svi imao težinu koju moramo nositi.
Da, naravno postoje granice tolerancije i kada nam „prekipi” ni sami nismo svjesni svog ponašanja, ali nađemo način normalnog komuniciranja prvo sami sa sobom, onda sa ostalima.

Zato nam je dozvoljeno pravo biranja i odabira.

Potaknuta anketnim pitanjem odlučila sam napisati tekst, te vas molim da mi ostavite iskren komentar koliko je to moguće (onaj koji neće izazvati žučnu raspravu) mada je zanimljivo pročitati i napade u komentarima.
Napade je dobro pročitati jer tada si svjestan da imaš online komunikaciju sa osobom koja smatra da je u svemu kvalitetnija od tebe i drugih, koja smatra da su njezini tekstovi kvalitetniji od većine i da jedino ona ili on je uvijek u pravu.
Blogovi su kvalitetnije štivo od štiva koje čitamo po pojedinim portalima, zanimljivijeg su sadržaja sa puno manje pravopisnih grešaka (naravno ja ne spadam u tu skupinu).
Blogosfera mi omogućava da upoznajem sebe, da upoznajem druge jer preko pročitanog teksta na blogu ako želiš možeš zamisliti osobu čiji tekst si pročitao i daje ti mogućnost da prihvatiš ili ne prihvatiš osobu čiji si tekst pročitao.
Ostaviš ili ne ostaviš komentar na pročitani tekst, ne ostaviš komentar na tekst jer kada da dobro pročitaš shvatiš da bi tvoj komentar bio suvišan ili glup naspram drugih komentara. Ostaviš komentar zato jer si čitajući taj tekst dobio dojam da će osoba čiji tekst komentiraš rado s tobom nastaviti komunikaciju, a i ne mora jer nema vremena komunicirati na taj način zbog drugih obaveza.
Pišući tekst pokazuješ ispisanim redovima ili nečim drugim tko si i kakav si uistinu ti prema sebi i prema drugima, pišući tekst na blogu pokazuješ tekstom drugima a i sebi tko si ti uistinu.

jeste li čuli udar prije pola sata ili se to meni pričinilo

u nekoliko dana uz serije koje su napravljene po istinitom događaju, toliko su interesantnog sadržaja da ih gledam od prve do zadnje epizode
Black Bird
Candy
naravno sve to gledan na mini laptopu

Ima li tko za razgovor? Ne mogu više razgovarati sa anđelima, ne mogu preslagivati svoje misli jer ono ružno izlazi van, a to me guši i gubim volju za čekanje noći u kojoj su mi snovi ljepši od stvarnosti.

Zar nas žele vratiti nekoliko stoljeća unazad, vrijeme kada je žena bila samo u kući i rađala djecu godinu za godinom?
I prije su žene skrivajući se po štagljima, predavale svoju čednost muškarcu kojeg su voljele, naravno imale su manju vrijednost kod zakonitog muža, bile su tihe i poslušne, maltretirane bez obzira na svoju poslušnost.
Nekolicina nas ponovno želi vrati u doba muške torture i tu torturu žele ozakoniti.

tiha tamna noć, blistaju kapi kiše,
pas lutalica stari, izroni na svijetlo,
nestane u tami.
sve isto je kao prije,
noć tajne u sebi krije

ps možda netko od vas zna tko je te stihove napisao

Danas sam sa zadnjih pedeset kuna sa sinom otišla u Kaufland i kupila ćevape jer ih voli te sam ih odmah išla raditi kada smo stigli doma /došli smo doma pola sata nakon kupovine.
Otvorivši paket osjetila sam neki čudan miris i sada mi je kuhinja poprimila taj miris pa sam otvorila balkonska vrata širom, a sina poslala nazad sa računom i tim ćevapima.

Nemojte kupovati ćevape u Kauflandu, odvratno smrde kada otvorite paket.

Kada u 16 godini ostaneš bez roditelja koji ti je oslonac i pokretač cijeli tvoj mladi život, kada ti nakon samo dva mjeseca iza majke umre i mudra baka, kada ti otac u roku mjesec dana u stan dovede drugu ženu i omogući joj da oblači stvari tvoje majke ti si naravno u šoku.
Tada naravno izgubiš volju za sve, ideš u školu, a nemaš glas, komuniciraš sa svima pišući, trudiš se progovoriti bar nešto, ali glasa nema pa nema. Naravno, prođeš godinu škole zahvaljujući dobroti profesora, na osnovu pismenih testova i zahvalna si im za tvoje strpljenje.
Nikada, baš nikada nećeš zaboraviti dobrotu profesorice koja je imala volje da ti pomogne i koja te je za vrijeme ljetnih praznika odvela psihologu na razgovor kako bi te pokušali ponovno potaknuti na razgovor glasom.
Oni pričali, smijali se, a ti ih gledaš i razmišljaš kako dalje jer si svjesna da te druga očeva žena ne podnosi, da ti nikada nećeš podnijeti nju, ne zato što živi s tvojim ocem, nego zbog njezinog zahtjeva da je zoveš mamom.
-Ja vas nikada neću zvati mamom, imala sam i imam svoju mamu. Vi za mene možete biti samo gospođa, nisam malo dijete koje će svoju majku zbog druge žene zaboraviti.
Tada nakon toga moj glas je nestao i trebao mi je taj razgovor sa psihologom da shvatim da moram dalje, da moram progovoriti, da moram učiti i raditi kako bih ja postala ja, ono što sam danas.
Brbljiva, uporna, svoja.

Pijem sada drugu jutarnju kavu i sjetih se kako mi je pokojna /baka pokoj njenoj duši/ nakon smrti moje majke govorila jer sam joj pričala da majka dolazi svaku noć i da me uči kuhati, te da oprano suđe koje nalazi u kuhinji svako jutro je suđe koje sam ja koristila kuhajući s mamom. Tako je bilo sedam noći.
- Deica, moraš je pustiti da ode, kada legneš moli anđele da je odvedu u svjetlost, jer njena duša se lomi, a to nije dobro, ona bu i onako tvoj anđeo i uvijek bu pored tebe kada ti je dobro i kada bu ti loše.
Naravno poslušala sam baku i napravila sve što mi je rekla jer moja majka je pronašla put i čuva me, znam to. Kada potonem razgovaram s njom i ona mi daje volju da se borim sa /vjetrom života/.
Samo dva mjeseca iza majke i moja pametna baka postala je anđeo te me zajedno čuvaju.

Svjesna sam da je blog javan i da komentari postoje da bi blogeri i anonimci /ako je opcija uključena/ stavili svoje mišljenje na pročitani tekst. Svjesna sam da pišem kako pišem, da ne stavljam interpunkcije tamo gdje bi trebalo. Svjesna sam da moje ispisane riječi pojedinim osobama nemaju smisla, ali imaju meni i to mi je čisto dovoljno. Svjesna sam da je kritika pokretač da promijenim nešto, ali uvjete i uvrede na svoj ili tuđi račun ne podnosim i nikada podnositi neću.
Imam svoju pamet kakvu imam, imam titulu kakvu imam, imam svoj život kakav imam, naravno takav život nikome poželjela ne bi, te lijepo molim prestanite mi pametovat i pisati što i kako da pišem jer pišem da bih pomogla nekome , naravno ako mogu da u svom životu ne napravi sličnu grešku mojim greškama.
Svjesna sam da nikome od nas nije lako, svatko nosi "svoj teret" i zbog tog "tereta" ga ne treba razapinjati i napadati jer dovoljno "teret" guši.

Dovoljno prašine i smeća imam u svom životu i ne interesira me što se događa iza tuđih vrata, u tuđem krevetu.
Moje dijete ne cvili u tuđim rukama jer te tuđe ruke mu pomažu da živi sa svojim psihofizičkim stanjem kako živi jer ja mu takvu njegu nikada ne bih mogla pružiti ni da sam potpuno zdrava.
Kada god netko nekom digne tlak, javi se meni i prosipa mi pamet kao da je nemam vlastitu pa lijepo molim ovako javno u tekstu koji nema smisla
dođi u Zagreb sa autom ja ću napuniti rezervar gorivom idemo mom sinu kojeg stalno spominješ, pa kada vidiš mene i njega prestati ćeš "kokodakati o mojoj "prašini" i gledati svoju.
PRESTANI VIŠE PROSIPAT PAMET I PISATI MI ŠTO DA RADIM I KAKO DA ŽIVIM; LIJEPO MOLIM

Skuhati jedan veći krumpir na pola, izredajte ga na ribež u zdjelu, stavite, sol, papar /tko voli neka stavi vegete/, malo ljutkaste crvene paprike, dobro promiješajte i napravite popečke koje pržite u ulju ili masti /tko šta više voli./ Pecite po tri minute sa svake strane, stavite na ubrus pola minute, posložite na tanjur a za prilog salata po želji, ali nije potrebna.

Kupiti pilećih vratova za deset kuna, jednu mrkvicu, jedan, peršin i napravite juhicu a u nju umjesto tijesta stavite kockice prepečene šnite kruha, vratove naravno izvadite iz juhe i utopite ih u smjesu gustu kao za palačinke te ih spržite na ulju, ostavite da se ocijede od masnoće na papiru, napravite bijele žgance od dvije žilice griza kao prilog, salata po želji, ali nije potrebna. Isto to možete napraviti od purećeg vrata.

Zdinstati na pola glavice luka jednu malu glavicu slatkog zelja, pokupiti sve vrste tijesta koje imate doma po otvorenim vrećicama i napravite fine krpice sa zeljem.