Kada u 16 godini ostaneš bez roditelja koji ti je oslonac i pokretač cijeli tvoj mladi život, kada ti nakon samo dva mjeseca iza majke umre i mudra baka, kada ti otac u roku mjesec dana u stan dovede drugu ženu i omogući joj da oblači stvari tvoje majke ti si naravno u šoku.
Tada naravno izgubiš volju za sve, ideš u školu, a nemaš glas, komuniciraš sa svima pišući, trudiš se progovoriti bar nešto, ali glasa nema pa nema. Naravno, prođeš godinu škole zahvaljujući dobroti profesora, na osnovu pismenih testova i zahvalna si im za tvoje strpljenje.
Nikada, baš nikada nećeš zaboraviti dobrotu profesorice koja je imala volje da ti pomogne i koja te je za vrijeme ljetnih praznika odvela psihologu na razgovor kako bi te pokušali ponovno potaknuti na razgovor glasom.
Oni pričali, smijali se, a ti ih gledaš i razmišljaš kako dalje jer si svjesna da te druga očeva žena ne podnosi, da ti nikada nećeš podnijeti nju, ne zato što živi s tvojim ocem, nego zbog njezinog zahtjeva da je zoveš mamom.
-Ja vas nikada neću zvati mamom, imala sam i imam svoju mamu. Vi za mene možete biti samo gospođa, nisam malo dijete koje će svoju majku zbog druge žene zaboraviti.
Tada nakon toga moj glas je nestao i trebao mi je taj razgovor sa psihologom da shvatim da moram dalje, da moram progovoriti, da moram učiti i raditi kako bih ja postala ja, ono što sam danas.
Brbljiva, uporna, svoja.
Post je objavljen 04.10.2022. u 11:48 sati.