Pojedincima je divno živjeti na krađi tuđeg i govoriti da nemaju odgovornosti jer oni su se samo snašli u tom trenutku, a ja da zaboravim platiti čokoladicu iste sekunde bi se našla u policijskoj postaji, a za milijarde treba niz godina čekanja.

Sve što nam se brka u našim mislima pokušavamo podijeliti nešto sa drugima ali misli ostaju u nama i ne izlaze van na bijelu podlogu jer nisu za podjelu sa drugima. Te pobrkane misli treba napisati staviti zbrkane misli u malu bilježnicu jer i pobrkane misli trebaju biti ispisane, pa nakon nekoliko mjeseci čitanja tih pobrkanih misli uspije se stvoriti tekst koji želimo podijeliti sa većinom čitalačke publike.
Publika će pročitati tekst koji je ispisan na bijelu podlogu polako složen od naših pobrkanih misli koje nismo mogli sročiti nikako drugačije nego u bilježnici naših pobrkanih misli.
U našim pobrkanim mislima smo mi i naša istina koja je vjerojatno gorka i teška samo nama, ali moramo je podijeliti jer to je teret koji nas guši, a možda nam netko može olakšati teret čitajući tekst koji smo napisali za čitalačku publiku tek kada smo svoje pobrkane misli posložili iz pobrkane bilježnice, jer tada bijela podloga na kojoj dijelimo svoj napisani tekst sa čitalačkom publikom neće biti prazan, a netko će nas i razumjeti.

Obitelji i suradnicima iznenada preminulom cijenjenom i kvalitetnom novinaru gospodina Mislava Bago ovim putem dajem iskrenu suosjećajnost jer takvog kvalitetnog novinara kao što je bio on zadugo nećemo ni čuti ni vidjeti.
Počivaj u miru anđele.

Danas se moli, danas se druži, danas se razgovara sa Majkom Božjom više no bilo koji dan u godini, danas se pokušava biti miran iako te tuga ne napušta već duže vrijeme, a za tu tugu si kriv sam.

dosta je, neću i ne mogu raditi a da mi se rad ne plati

Protegnula sam danas malo kotače i popila kavu sa sinom i bilo je super

Napisala mi je jedna blogerica da ne razumije moje posljednje pitanje, pa ću joj pokušati pojasniti.

https://blog.dnevnik.hr/andrea-bosak/2022/08/1632384198/p-i-t-a-nj-e.html


Prije dvije do tri godine provodila sam u centru grada i po nekoliko sati dnevno /osim nedjelje/, a sada sam stalno doma pretežno sama jer moj sin odlazi raditi za dnevnicu koju uz moj blagoslov potroši na sebe jer iznosi 100 kuna i dok si kupi sok i nešto što voli jesti 100 kuna ode u trenu , ali on je to zaradio svojim rukama. Naravno uvijek me pita dali ja želim da meni nešto kupi od zarađenog novca, ali ja više volim da to potroši na sebe u second hand s obzirom da voli NIKE a ne možemo si priuštiti kupovinu u originalnom dućanu, pa si traži tamo što želi kada je cijena 20 kuna.
Kada sam bila u gradu po nekoliko sati dnevno, uvijek sam srela nekoga i pričali smo po nekoliko minuta, a znalo je biti i duže ako je ta osoba imala zanimljivu priču kao što je imala pokojna gospođa Milka Babović ili netko drugi.

Znam pitati ćete me sada
/što te sprečava da i dalje ideš tamo?/

Vjerujte mi ništa ali neda mi se na trgu biti ujutro u pola 8 jer Kiki mi pomaže da sa kolicima uđem u tramvaj a on odlazi raditi u 8,15

Evo zato sam postavila ono pitanje jer ja ne mogu biti bez ljudi, a moram.

Ovu rečenicu jer ja se ne služim svojim nogama, moje noge su invalidska kolica, pa bih molila pametne da mi objasne ovo

EuM
Tko noge još ima taj blagoslov ima, vode ga do vrata na kojima si - kad pokucaš uvijek prvi/va.

Gledam u bijelu podlogu laptopa i čekam da mi prsti počnu tipkati slova mojih zbrkanih misli. Od kada sam danas ustala iz kreveta razmišljam o sebi.

Tko sam ja?
Zašto mislima tražim nešto što nikada, baš nikada neću imati, neću postići jer koliko god se trudim vidim i osjećam da tapkam u mjestu ili odem korak naprijed, nazad dva i tako već duže vrijeme.
Za ništa nemam snage osim za plakanje, a plakati ne smijem kada je Kiki u blizini jer njega svaka moja suza boli.
Ne, ne mogu više biti u malom prostoru, moram izaći među ljude, moram čuti žamor, a ni za to nemam volje. Imam volje biti u mraku, slušati tišinu i čekati da me san obuzme jer sretna sam u snovima, tamo imam sve što nemam kada se probudim jer svaki dan mi je sve teži i samo čekam noć kada ću u snovima biti ono što želim na javi.

Znam, nikome nije lako, svi imamo ono nešto svoje ali ja bih samo malo bila bar jedan dan netko drugi. Voljela bih trčati po nasipu, voljela bih plesati, voljela bih imati novaca da si kupim sve što mi je potrebno u stanu, jer se sve raspada, voljela bih a ne mogu jer nemam s obzirom da sam kod dijeljenja bila potisnuta i došla sam zadnja a ništa nije ostalo da dobijem ja i zato živim kako živim. Zato volim noć, jer u snovima svojim imam sve što mi je potrebno.

Hoću li se ikada više smijati, hoću li ja ponovno biti ja?
Hoću li ikada više biti među ljudima nekoliko sati dnevno?

Nedostaju mi ljudi, nedostaje mi smijeh, nedostaje mi razgovor.

me zaobilazi od kada znam za sebe, tražim je a ne mogu je pronaći koliko god se trudim sreća me zaobilazi jer kada se dijelila sreća mene su potjerali uvijek na kraj reda i rekli mi da budem strpljiva. Kada je konačno došao moj red sreća je već bila podijeljena i sreće za mene više nije bilo.