Gledam u bijelu podlogu laptopa i čekam da mi prsti počnu tipkati slova mojih zbrkanih misli. Od kada sam danas ustala iz kreveta razmišljam o sebi.

Tko sam ja?
Zašto mislima tražim nešto što nikada, baš nikada neću imati, neću postići jer koliko god se trudim vidim i osjećam da tapkam u mjestu ili odem korak naprijed, nazad dva i tako već duže vrijeme.
Za ništa nemam snage osim za plakanje, a plakati ne smijem kada je Kiki u blizini jer njega svaka moja suza boli.
Ne, ne mogu više biti u malom prostoru, moram izaći među ljude, moram čuti žamor, a ni za to nemam volje. Imam volje biti u mraku, slušati tišinu i čekati da me san obuzme jer sretna sam u snovima, tamo imam sve što nemam kada se probudim jer svaki dan mi je sve teži i samo čekam noć kada ću u snovima biti ono što želim na javi.

Znam, nikome nije lako, svi imamo ono nešto svoje ali ja bih samo malo bila bar jedan dan netko drugi. Voljela bih trčati po nasipu, voljela bih plesati, voljela bih imati novaca da si kupim sve što mi je potrebno u stanu, jer se sve raspada, voljela bih a ne mogu jer nemam s obzirom da sam kod dijeljenja bila potisnuta i došla sam zadnja a ništa nije ostalo da dobijem ja i zato živim kako živim. Zato volim noć, jer u snovima svojim imam sve što mi je potrebno.