ni budaletine, ni idioti, ni kreteni
mi smo samo ljudi koji vole podijeliti nešto sa osobama koji nisu u našoj blizini a naravno to nešto naše ne mora se dopadati svima i moramo znati prihvatiti kritiku kao što prihvaćamo pohvalu ako smo nešto dobro i lijepo napisali i ima smisla da se naš taj tekst negdje istakne
svugdje pa i tu postoje skupine, na nama je da biramo s kim želimo komunicirati, koga želimo ili ne želimo komentirati ali zbog toga nismo ni budaletine, ni idioti, ni kreteni.

ima li tko ideju što jesti po ovoj vrućini a da nije sendvič ili salata, nešto što se ne kuha a da se zasitim jer nemam apetita pa moram nešto jesti na silu jer glavobolja ne prestaje.

Molim, Sofija pri aparatu.
. Ajde dođi kod mene molim te prije no što kreneš na posao jer bih voljela da te upoznam sa Jakovom.
- Majo draga stvarno nemam vremena evo spremam si ručak i kada to napravim krećem na posao jer ne želim da kolegica pada od umora s obzirom da znam koliko u jutarnjoj smjeni ima posla, a ako odem k tebi zaboraviti ću na vrijeme, uostalom koliko znam i ti moraš na posao.
- Jakov danas radi noćnu pa će te sigurno nazvati, razgovaraj s njim molim te i vidjeti ćeš da sam ovaj puta našla pravog.
- Drago mi je zbog tebe, oprosti moram prekinuti razgovor jer kipi mi krumpir, čujemo se kasnije, a ako ne ideš na posao navrati kod mene u kafić oko sedam sati sigurna sam da ćemo imati vremena popiti sok.
- Ah, dogovoreno mada i bilo super da sada dođeš, ali nema veze, vidimo se.
Kada je napravila omiljene takčrle, Sofija se otuširala, obukla izlizane traperice pripijene uz nogu, traper košulju zavezala u čvor, te na noge obula lagane espadile i krenula na posao noseći u zdjelici dovoljno tačkrla da posluži njima omiljene goste.
Kolegica Sanja radila je obračun svoje smjene i na licu joj se primijetilo da je ljuta sama na sebe te joj je Sofija bez riječi uskočila poslužiti gosta koji je nervozan čeka svoje naručeno piće.
- Stojim tu kao majmun punih deset minuta, a vaša kolegice se bavi sama sa sobom, pravi se blesava a dobro zna koje je moje piće. - Evo stiže mali gorki i deci kisele s ledom, a za ispriku u ime kolegice častim vas i kavom. Sanja molim te sjedni i odmori ja ću napraviti obračun tvoje smjene, evo ti tvoj višak.
- Sofija nije problem u obračunu imala sam okršaj sa Matom jutros jer se pojavio jedan nezadovoljan gost.
- Što to pričaš Sanja, što bi?
- Moram se razdužiti i tražiti posao negdje drugdje jer sam gadno zabrljala. Mato će ti reći kada dođe a doći će uskoro da mi donese moje dokumente.
- Konačno pametan potez od vašeg gazde jer siguran sam da je saznao kako se ponašate sa gostima koji kod vas u smjeni naručuju piće. Izvolite gospodična novac za moje piće i neka vam ostane ostatak zbog vaše ljubaznosti i nadam se da ću vas vidjeti i sutra. Ispod tanjurića od kave ostavio je deset dinara i sa smiješkom izašao.
Sofiji je bilo žao Sanje ali bila je svjesna da joj nikako ne može pomoći kod gazde, a sada ne može pomoći ni sebi jer će morati raditi dvije smjene nekoliko dana dok se ne pojavi nova kolegica.

priču napisala Andrea Bosak

Možda bi bilo dobro da pišem o politici o kojoj naravno poima nemam jer me politika ne zanima, možda bi bilo dobro da pišem o sportu o kojem naravno poima nemam jer me ne zanima.
Ako stavim ovdje video sa svojim promuklim glasom dobijem kritiku da nije poželjno moje pjevanje, a ja samo na taj način želim pokazati svoje pokušaje, ako stavim svoje oči one nekima nisu moje.
Možda bi bilo dobro da pišem o sexu sa svojim partnerom pa bih možda taj tekst opet bio kritiziran, jer što god ja ovdje podijelim, sve je glupost jer ja se drugačije ne znam izražavati.

Oznake: MOJE OČI

Ima li uopće nešto smisao? Svjesna sam da si jedino sama mogu pomoći, da jedino sama sebe mogu natjerati da se pokrenem, da sama sebe natjeram da noću spavam jer jedino ja, da ja poznajem sebe i znam svoje granice. Jedino ja znam napraviti svoje korake, jedino ja sama sebe mogu podnijeti u svakakvim stanjima.
Imali opće nešto smisao? Naravno da ima ali moram pokrenuti sebe.

početi spavati preko noći, prestati razmišljati, početi izlaziti van stana, dokazati sinu da nije dobro spavati cijele dane, reći sebi moraš drugačije, kako sve to savladati kada nemaš volje ni sebe gledati u ogledalo kada se češljaš jer ti je kosa kao u lavice i samo je voda može ukroti te ti svaka dlaka ne vodi svoju politiku jer je vodom zalizana.
Kako uopće provesti dan ako si noćas napravio mahune a nemaš snage ni jesti jer uopće ne osjećaš glad. Kako izaći bar na kavu kada više ne možeš čuti svoj glas a kamoli tuđi. Kako se nasmijati sebi kada se osmjeh izgubio.
Kako će netko shvatiti da si počela voljeti tišinu jer upoznaješ sebe kroz svoje misli, preslaguješ godine jednu za drugom tražeći greške i tako shvatiš da grešaka ima dosta a ti ih nikada nećeš ispraviti jer za nekoliko sati je noć koja te raduje jer sretna si kada sve utihne i možeš slušati svoje misli koje razumiješ samo ti

Postoje ljudi poput mene koji ne smiju iz određenih razloga primati cjepiva a mislim da ne postoji Zakon o obvezi cijepljenja nigdje pa tako ni kod nas.
Naravno da ako imaš imalo razuma i svijesti paziti ćeš sebe i druge oko sebe, čistoća je pola zdravlja i voda i sapun nikoga neće ubiti.
Ova grozna boleština uništila je mnoge, a pojedincima i psihu jer depresija je druga bolest iza Covida i stvarno mi se više ne sluša o tome tko hoće, tko neće jer koliko pazimo na svoje zdravlje, toliko ćemo paziti i na tuđe, bez maske i sredstva za dezinficiranje ruku ne idem nigdje, to mi je prešlo u naviku jer i dva puta cijepljeni kada idu u neko od prevoznih sredstava moraju opet nositi masku.
Jedva čekam da neka druga tema bude glavnija od Covida koji naravno mutira i pojavljuje se novi virus te ćemo se tako vrtjeti u krug tko zna koliko dugo, a i družiti ćemo se samo virtalno jer će nam zabraniti sve što mogu.

MECO i ja imam medu kojeg mi je danas poklonio moj Kiki da me razveseli i moram priznati uspio je samo na trenutak, hvala sine na poklonu

neka vam današnji dan i svi ostali dani budu posebni

spavala sam do 15,30 naravno ako računate da sam zaspala u 07,30
znam nije dobro zamijeniti dan za noć ali noću spavati ne mogu iako bih voljela
malo sam bolje no jučer, bar se nadam

ps ovo slušam od kada sam se probudila

hoću li ikada shvatiti da idem stalno nizbrdo, hoću li shvatiti da za mene nema radosti, hoću li shvatiti da ja ne volim samu sebe

Dali postoji netko ovdje tko bi rado sa mnom sutra iza 17 sati popio kavu. Naravno ja častim.

ne vjerujem više nikome ništa jer sve je laž

po obiteljskom zakonu dijete rastavljenih roditelja treba biti s majkom do 12 godine života i zatim se sudom određuje tko će se brinuti o djetetu dalje ako jedan od rastavljenih roditelja zatraži da se skrbi o djetetu dalje do zakonske punoljetnosti tj do završetka školovanja. U dobi od 12 godina i dijete daje svoj iskaz uz prisutnost privremenog skrbnika kojeg određuje nadležni centar za socijalnu skrb, te se nakon svih činjenica donosi odluka o skrbništvu nad djetetom.
Koliko će još Severina dokazivati na sudu da se može srbiti za sina i koliko će se plaćati odvjetnika to samo ona zna, ali isto tako mi je čudno da ju nisu poslali na tečaj za roditeljstvo u trajanju od šest mjeseci te po tom nalazu i mišljenju psihologa ustvrdili može se Severina brinuti o sinu ili ne može.
Znam da je Severina osoba koja je vezana uz koncerte i putovanja ali isto tako znam da je u mogućnosti platiti ženu koja može biti sa njenim sinom u bilo kojem gradu ili državi kada ona ima nastupe.

Čudno mi je kako je sud dao skrbništvo njenom bivšem, a mnogim očevima koji se godinama bore za to isto nikako da dozvole iako ti odbijeni imaju bolje razloge za skrb svog djeteta no Severinin bivši suprug.

Svjesna sam da je Severina temperamentna i da je sigurno reagirala u pojedinim situacijama na krivi način ali ona je ipak majka a djetetu u toj dobi u kojoj je njezin sin majka je potrebnija od oca, naravno da i otac ima roditeljskih prava i pravo na susrete sa djetetom sve dok sud ne odredi drugačije.

Gospođo Severina želim da uspijete vratiti skrbništvo jer zakon je ipak na strani majke.


ps ovo sam napisala čitajući nešto na googlu kada sam pila kavu

trebala sam samo skoknuti u obližnji dućan

svi smo mi različiti, svi mi imamo svojih mana, nitko nije niti može biti savršen. svi mi znamo razmišljati i donositi odluke koje su ponekada ispravne, ponekada su neispravne ali to smo mi sa svojim manama.
ne moramo i ne možemo se svidjeti svima niti se svi moraju svidjeti nama, ne mora nas nitko voljeti, ali ne mora nas ni mrziti. u nama postoji dobrota, ali postoji i zloba, ponekada ne možemo podnijeti ni sami sebe, a ni druge oko sebe, potreban nam je odmor od nas samih a i od drugih.

svi smo mi različiti i različito razmišljamo, različito prihvaćamo kritike, pohvale, nama moramo biti svjesni nitko ne može ugoditi a ne možemo si ugoditi ni mi sami jer ni sami sebe ne poznajemo dovoljno. svi smo mi različiti i volimo podijeliti nešto svoje sa drugima ali moramo shvatiti da nas neće svi razumjeti, da se nećemo svidjeti mnogima, da nas neće prihvatiti svi takve kakvi smo, jer nismo idealni a idealnih ni nema,

svi smo mi različiti, svi smo mi takvi kakvi smo i moramo se pokušati prilagoditi, ne zbog drugih nego zbog sebe, mi moramo ostati mi sa svojim manama i vrlinama jer idealno ne postoji.

da danas provedem ostatak dana kada nemam volje ništa, čak sam i susjedu zamolila da mi skuha filane paprike i napravila je, te sada kada su tu u loncu ja nemam volje otvoriti usta, čak mi se ni ne zavija ni jedna pjesma, niti mi se čita, niti mi se bilo što radi.
Jedino mi se komunicira a sama sa sobom komunicirati ne mogu.

neću moći ni u dućan jer nisam cijepljena /naravno moram kod doktora po potvrdu da ne smijem primati cjepiva bilo koje vrste/ a to sam saznala davne 1974 kada sam sa pokojnom majkom putovala u Napulj gdje je harala epidemija kolere. Kako bi se bez straha kretale Napuljom morale smo u zavod za javno zdravstvo na cijepljenje i tada je tamo tim liječnika ustanovio da ja ne smijem primati cjepiva a mamu su cijepili.
Tamo sam nosila masku i rukavice kada god bi negdje išle, a kada smo se vratile u smještaj majka me je ribala sa svim mogućim dezinfekcijskim maramicama jer ja sam alergična na klor pa samo na brzinu smijem pod vodu jer u protivnom pocrvenim kao škamp u kipućoj vodi.
to što neću bez e putovnice nikuda moći putovati manje mi je važno jer i onako nigdje ne putujem ali da neću moći po osnovno u dućan ako nemam potvrde malo je pretjerano od strane stožera ali ako će biti tako napraviti ću zalihe svega tako da uopće ne izlazim.
s druge strane više me strah kolere nego covida jer po glavnom trgu plivaju fekalije i šire se miomirisi.

zašto nas prisiljavaju kada svi mi imamo pravo biranja?

sastojci
pečena piletina
krastavci
paradajz
majoneza
sol

će biti prepucavanja na blogu i ima li smisla sudjelovati u obrani nekoga kada te kasnije smatraju da si u klanu a svako može birati što će čitati i što će komentirati i s kim će komunicirati preko komentara. Ovdje ima puno kvalitetnih tekstova i blogera, te svi mi imamo svoj odabir jer ne možemo se dopasti svima.
do kada ćemo napadati urednika zato što naš tekst nije na naslovnici i nije nas stavio u top blogere koji su po nečem na toj listi zaslužili biti.
Pokušajmo biti dragi, dobri, prestanimo gledati tko se gdje nalazi, pišimo ono što nam u tom trenutku paše a želimo podijeliti sa drugima i uživajmo u divnim tekstovima i fotografijama drugih blogera koji se nalaze gdje se nalaze zato što se nalaze.
Svi mi imamo omiljene blogere, svi mi pratimo koga želimo pratiti, komuniciramo s kim želimo komunicirati i zato je pitanje do kada, pitanje na koje nitko od nas ovdje odgovora nema.

Pokušajmo se normalno družiti i uživati u pročitanim tekstovima barem dva dana bez napada na urednika jer nije lako izabrati najbolje od najboljih.

Pitam se hoće li konačno prestati pandemija i nošenje maski kada negdje ulaziš ili ćemo to još imati godinama te maske na licu, hoće li konačno prestati to ludilo sa virusom jer mi pored sebe imamo i bakterija i virusa na izvoz oduvijek ako se ne varam.
Postali smo osjetljivi, a i otuđili smo se jedni od drugih i od samih sebe, postali smo depresivni jer imamo dosta zabrana.
Hoćemo li konačno shvatiti da ni hrana nije istog okusa ni mirisa kao što je bila nekada, hoćemo li shvatiti da smo sa ovom pandemijom ostali sami jer se bojimo da netko pored nas nema virus koji traži da nosimo maske i budemo sami sa sobom u svom skloništu.
Hoće li ovo uskoro prestati i hoćemo li shvatiti koliko vrijedi da se ne otuđujemo jedni od drugih, te da će psihijatri imati pune ruke posla kada nam konačno ukinu mjere koje nam je nametnula corona.