Sine moj evo jedna anonimna osoba mi je rekla da tebi napišem pismo i sada ću ti ga napisati jer se nadam da će ta anonimna osoba otići kod tebe u Pustodol i pročitati ti ga s obzirom da ti svog stupnja invaliditeta nikada nisi i ne možeš naučiti čitati ni pisati.
Kada bih mogla dragi moj anđele bila bih s tobom i pored tebe svaki dan jer nosila sam te s ljubavlju pod svojim srce iako nisam nikada voljela tvog oca. Svaki dan gledam tvoje fotografije i milujem tvoje obraze. Anđele moj, kada sam te rodila i ugledala onako beživotnog molila sam anđele da preživiš jer si radost moja i sada plačem za tobom iz dana u dan a to nitko osim mene ne zna. Tvoja bolest slomila me jer ja znam da ti pomoći ne mogu, ali zahvalna sam osoblju bolnice što se brinu o tebi, što ti pomažu da živiš i jedva čekam da mi te dovedu kako bih s tobom provela jedan divan dan i slušala kako pjevaš pjesme Jelene Rozge.

voli te tvoja majka

Želim plakati, osjetiti tople suze na svom licu jer ne ja više ne mogu trpiti bol jer ona nije slatka nije podnošljiva jedino kada se smijem a smijem se često jer jedino osmijeh mi daje snagu da prebrodim dan koji je monoton koji je svaki isti grozno bolan, grozno težak jer kada si bolestan težak si sam sebi.
Imaš dušu, imaš srce voljela bih da to nemaš jer tada bi ti dani bili bolji, tada bi te većina razumjela jer bila bi slična većini kojoj si samo teret sa svojom bolnom istinom.

Kome pisati? Sebi? Tebi? Njemu? Njoj? Neznancu? Prijatelju?

Blog pišem zato što se volim družiti, volim pisati iako znam da moji tekstovi nisu zanimljivi s obzirom da su osobni tekstovi i da rijetko koda interesira bilo čija ispovijest. Svi smo mi ovdje jer obožavamo pisanu riječ, bilo da je poezija, politika, hobi, fotografija, a najviše od svega volimo druženje i upoznavanje drugih jer kroz pročitani tekst upoznajemo osobu koja je taj tekst postavila.
Svi smo mi posebni na svoj način, ponekada smo ljuti sami na sebe ali sve to prođe kada pročitamo tekst dragog nam blogera.
Odlučili smo biti dio ove blogerske zajednice i družiti se s toga nije bitno tko je na kojoj listi jer svatko od nas nešto voli, nešto ne i s toga budimo prijatelji na daljinu, družimo se pišući i uživajmo u divnim postovima na s koje god liste bili, jer blog hr je najbolji i najkvalitetniji servis za osobe sa lijepom pisanom riječi.

Jučer je jedna meni draga blogerica napisala tekst za liste i izbila je polemika oko kriterija za ulazak na cool listu.
Mi svi smo blogeri cool, pišemo zbog druženja i zbog sebe a ne dali ćemo biti na cool listi.
Svatko od nas ima svoje blogere koje čita i prati s toga su ti blogeri posebno cool i kada bi admin bio raspoložen napravio bi još jednu rubriku i nazvao je posebno cool.
Lista bila ova ili ona svi koju su tu i pišu su samo blogeri koji vole svoje uretke dijeliti sa dragim osobama i koji divno pišu s toga istinu rečeno nije bitno na kojoj se listi tko od nas nalazi jer svi volimo blog hr.

Ne, nije me sram ni stid javno ispisati istinu svoju jer uljepšavati nešto što je bilo ili pisati izmišljotine koje su se mogle a nisu se dogodile bilo bi glupo.
Ustvari sigurno ne bi bilo glupo ispisivati laži jer u današnje vrijeme laž ima veću vrijednost od istine.
Ja znam da ne vrijedim ništa, da nisam zlato, znam da imam grešaka, znam da nisam smjela priznati istinu ali od istine nikada nitko pobjegao nije.

Razmišljaš li ikada da napišeš na komadiću papira nekoliko iskrenih rečenica, kako bi s njima popravio svoje izrečene laži koje su ukrale srce njeno. Sjetiš li se ikada pogleda, osmijeha, dodira, divno provedenih dana i još ljepših noći, dugih telefonskih razgovora.
Teško je priznati sebi svaku laž izrečenu osobi čije je srce u potpunosti pripadalo tebi, a još je teže priznati sam sebi da ne misliš na nju dugi niz godina. Teško je zaboraviti pogled pun nježnosti i osmijeh pun ljubavi jer znaš da je bila samo tvoja jer si joj sa sobom odnio i srce i dušu, a ostavio joj samo uspomene koje nikada izblijediti neće jer ti nikada nećeš priznati svoju laž.

U sjaju zvijezde sve piše od onog trenutka kada uz prvi plač izađeš iz tople majčine utrobe u kojoj si zaštićen od svega vanjskog. Kada ih gledaš na vedrom nebu svaka ima svoj sjaj, svoju istinu, sretnu ili tužnu, jedna od njih je tvoja i ona je najsjajnija jer je u njoj sva tvoja bol, sva tvoja radost.
Dani, mjeseci i godine ubrzano prolaze, a tvoja zvijezda još uvijek ima poseban sjaj jer imaš snage da se boriš sa vjetrom koji puše u suprotnom smjeru jer shvaćaš da imaš svojih jakih aduta s kojima ćeš jednom te vjetrove pobijediti jer to piše u zvijezdi koja sja na vedrom nebu i još dugo će sjati divnim sjajem a ti ćeš konačno saznati da si posebna osoba i da te netko negdje čeka ali nikada ti to priznati neće jer ako prizna pogrešku sve ono što očekuje naglo će nestati jer svojim priznanjem vratiti će ti sreću koju je odnio sa sobom a bez tvoje sreće on živjeti ne zna i ne može.
Oprosti mu laž, ne mrzi ga jer on po zvijezdama uistinu pripada samo tebi...

Slušaj ponekada tišinu, jer priča tišine je divna i posebna. Svaki šum, udisaj, izdisaj, otkucaj srca tipka po jedno slovo divne priče. Tišina stvara slike koje će doći, pokazuje ti put kojim moraš ići jer tišina je ta koja te vodi sreći, ona te nikada nije napustila, nikada te nije iznevjerila, mirno je promatrala tvoje krive poteze znajući da ćeš jednom sama odlučiti čuti kako ona polako za tebe piše divnu priču.

Uzmi stvari u svoje ruke jer jedino ti možeš pokušati ispraviti krive putove koji te vode ma mjesta gdje si već bila, a tamo se ne možeš vratiti jer unazad nitko ne hoda. Iako nisi ljubitelj kiše kao što si nekada bila dobro znaš da i kišne kapi imaju svoje čari jer one padajući po tvom licu brišu slike koje ti dolaze.
Shvati da imaš vrijednosti, da je svaki dan života čaroban jer ni u jednom danu nisi sama, postoji netko kome si draga i raduj se tome, raduj se danu koji je poseban kao što si posebna ti.
Imaš dušu, imaš srce, imaš pogled, a najviše i najvrjednije imaš sebe i postoji netko kome si draga sa svim svojim manama i vrlinama.
Uzmi stvar u svoje ruke i pokaži svoju unutarnju ljepotu jer ta je ljepota vrjednija od svega. Gledaj ljepotu dana i svati da imaš snage ići naprijed jer svaki dan donosi novu radost.

Najbolje je razgovarati ujutro uz kavu sa svojim drugim ja i onda tek shvatiš kolika si ti uistinu budala jer razmišljaš o drugima a sebe zapostavljaš i toneš u ponor razmišljajući o stvarima koje su odavna iza tebe. Probudi se, shvati da je svaki dan novi dan, da nikada više ništa neće biti kao nekada. Izgovori sebi samoj da si lijepa, da si draga i umiljata, da si puna sreće, tako ćeš vidjeti ljepotu sadašnjosti.
Nemoj dozvoliti da drugo ja vlada sa tobom, da te vodi na mjesta koja su prošla jer povratka nazad nema niti će ga ikada biti. Zatvori to prošlo ja izgovori sebi da se voliš i kreni dalje jer sreća ti je na dohvat ruke, nemoj dozvoliti drugom ja da te vodi u ponor, da uništi tvoje kvalitete samo zato da bi prošlosti tvojoj bilo još bolje.
Pokaži sama sebi svoju snagu, svoju zatvorenu ljepotu i uživaj jer sreća ti je na dohvat ruke.

pjesma govori

Sjedim za tipkovnicom kompjutera i gledam u praznu stranicu na kojoj bi trebala biti ispisana slova s nekim veselim tekstom a i ti i ja dobro znamo da u mom srcu i u mojoj duši veselja više nema jer ja nemam ništa osim uspomena. Nedostaješ mi, nedostaje mi tvoj smijeh, tvoj bratski zagrljaj, šetnje po nasipu, ples, fini bakini kolači.
Sada da si tu smijali bi se zajedno slušajući kako kiša svira taktove glazbe po prozorskom staklu i tada bi ti sjeo za pijanino kojeg isto tako više nema te bi zajedno uživali u tim divnim taktovima glazbe.

Znam da bi me nagovorio da idemo bosi trčati po kiši jer tada smo bili sretni oboje uživali smo gacati po mokroj travi dok nas kapi kiše umivaju i rade posebnu frizuru, da toga više nema ali kapi kiše lupkajući po prozorskom staklu stvaraju melodiju koja mi budi divna sjećanja, sjećanja sreće.

voli te tvoja seka

Slušam kišne kapi kako bez prestanka lupkaju po prozorskom staklu, držim omiljenu knjigu u ruci a slova mi bježe jer ne mogu usredotočiti misli na sadržaj knjige. Vjetar nemilosrdno njiše grane drveta kojeg vidim kada pogledam kroz prozor u tmurno nebo te se sjetim kako je moj život tmuran.
Da, život mi je tmuran i monoton jer očekujem nešto što se neće ostvariti, a ja uporna kao mazga idem dalje i ponovno se vračam nadajući se da ću ga sresti samo jednom.
Znam da ne smijem ali vrijeme mi vrača misli tamo gdje ovog momenta ne bi smjele biti, pokušavam maknuti te slike što dalje od sebe, od svoje blizine jer potrebna mi je snaga da idem dalje, da zavolim sebe jer jedino tako mogu pronaći sreću koju sam izgubila.

Sjećate se sigurna sam pisanja o aljkavosti bankarskog sustava.
Isplatila se upornost jer su konačno napravili posao koji su trebali napraviti prije nekoliko godina ali sigurno da ne bi napravili da nije tražen direktor poslovnice i hvala nebesima nisu naplatili svoju aljkavost kako je u poslovnici prvo bilo rečeno. Koliko sam sretna što se upornost isplati ne mogu vam ni opisati.
Službenica na šalteru i šefica smjene toliko su bile ažurne da je potvrda o zatvorenom računu stigla u roku dvadesetak minuta što je rekord s obzirom da se potvrde čekaju po nekoliko dana.

Zar svi naši sustavi ispravno funkcioniraju samo ako spomeneš da ćeš ići kod osobe koja vodi taj sustav, te novinare?
Da izgleda da je to jedini način da dobiješ nešto da ostvariš ono što po Zakonu možeš realizirati.

nadam se da mi noć neće biti ispunjena snovima