z.l.e.v.A.n.k.a.

UPDATE - dolje
Ljudi moji kako sam ja sretna što postoji Internet, pa to nije istina.
Nego, ovako kreće priča..

Umjesto da pišem priprave za nastavu, odlučila sam skoknuti do Indexa da vidim kaj se događa u svijetu.
Oh, kako li je to samo bila dobra odluka, oh!
Došavši, ugledala sam lice poznato mojim moždanim stanicama, crno lice, tamno, zagoreno.
A, ne!
Nije zagoreno, to je takvo lice, tak i inače izgleda, i kad se umije.
Dakle, vidjela sam poznato lice još poznatije manekenke, Naj Omi Cum Bell.
Vrisnula sam od oduševljenja jer kad se ona pojavi, nema da nema. Mora biti nešto.
I bilo je nešto.

Znate kak ljudi inače ratuju, ono, ne znam, mačevima i mitraljezima, tenkovima, napadaju bejzbolskim palicama, noževima, mlinčenjacima i šokerima?
E, Naj Omi Cum Bell ne napada tim glupim stvarčicama. Ona je iznad toga. To su igračke za malu djecu.
Naj Omi Cum Bell napada sofisticiranim oružjem. Oruđem?
Ona napada, ljudi dragi, mobitelom.
Da, da, mobitelom, dobro ste pročitali.
Sad ću vam detaljno opisati kako ona napada, ne biste li i vi dobili ideju kako napasti nekoga, a da vas ne optuže za posjedovanje hladnog oružja (oruđa?) motike i štihače.

Po svemu sudeći Naj Omi Cum Bell ima mobitel iz cca 1989. godine, težak nekoliko kilograma, velik poput cigle, a tako i udara.
Ima oružani list i sve.
Dakle, ima to sredstvo s kojim napada i obavlja kasnonoćne razgovore, a k tome je još i sklona agresiji.
Ljudi moji, pa di ćeš gore?!
Jedna gospodična joj je bila kućna pomoćnica i, kako legenda kaže, ukrala (ili posudila) je Naj Omine traperice ne bi li nastupila (ono zvijezda večeri, kuiš, Naj Omine trapke) u svjecki poznatom šhowu Oprah šhow..
To je onaj šhow gdje publika razdragana i otopljena uzdiše "AaAAaaaAAAaaA" kad malo dijete prdne ili poliže prstiće nakon miješanja mekog psećeg drekeca.
Znači, pomoćnica je ukrala traperice, Naj Omi je to vidjela, izvukla svoje tajno oružje, kliknula "Sive lubanje silooooom! Ja imaaam moooooć!!" i preciznim pokretom lijeve ruke lansirala mobitel u stražnji dio glave nesretne pomoćnice, TE zadala udarac.
Houm ran. Tač daun. Čekmejt.
Pomoćnica je automatski bila pokošena silinom udarca, TE je pala na mramorni pod, a pobjednica Naj Omi je zakričala kao Xena "ajajjajajjajajajjajjajjaj!"
Žrtva je prebačena u bolnicu, kako kaže Index, vjerojatno teleportirajućim transportom, gdje su joj povili rane dobivene na ratištu.
Napad se, kažu, dogodio u 8:30 po lokalnom vremenu (vidite li kako je Naj Omi pedantna, ni minute više od pola devet) u Naj Ominom njujorškom stanu i potresao cijeli svijet. Pa čak i zgradu gdje se napad dogodio.
Stanari su u panici.
Naj Omi Cum Bell je otprije poznata po svojoj strasti prema tulifonima i ostalim gadgets preko kojih možete čuti tuđi glas.
Vjerojatno joj je glas rekao da to učini. No, to još nije poznato medijima.
CSI NY obavlja istragu.
N.O.C.B. (35) je otprije poznata policiji i javnosti po telefonskim napadima jer je u veljači 2000. godine, kad se mačke pare, napala svoju bivšu asistenticu telefonom.
Vidite li pattern?
Ona je masovna (masivna) napadačica! Telefonbacačica!
Nema pištolj, nema gun, ali BEWARE jer.. Naj Omi Cum Bell ima
NAPAD TELEFONOM!!
Pikaču je goli kurac za nju.

Moram vas, dragi moji upozoriti..
Čuvajte se, pazite se jer znakovi su premalo.
Ako ubuduće vidite nekog na cesti ili bilo gdje drugdje da ima mobitel, bješte!!
Dajte petama vjetra!! Magla, crta, bris!!
Ili legnite na pod i ne mičite se dok opasnost ne prođe.
Pravite se Englez/gljiva/mrtav.
Nemojte se zajebavat so tim, nije to za zajebanciju. Ova kućna pomoćnica je dobila čak 4 (slovima: četiri) flastera na ranu.
Možda mislite da se šalim, ali ne! Ja se ne šalim. To je istina.
A ne šali se ni N.O.C.B. (35) jer je ona crna pantera. Vreba svoju žrtvu i napada.
Telefonom.
Naj Omi Cum Bell su u policiji uzeli otiske prstiju (svih), TE je bila fotografirana za book, ovaj, za dosje, a dala je i autogram u policiji.

Još jednom kažem, ako vidite mobitel u tuđim rukama, run, run Forrest, run!!!!!!!!!


U P D A T E


Ispravljam ja tako testove 2. razreda i jedan mali kojemu je ime Mihael, tamo gdje piše "Ime i prezime" je napisao:

Mihael Šumaher

ja sam skoro umrla od pada sa novog stolca koji ima kotačiće - zbog smijeha, se razme..

Išla ja tako ulicom.. išla ko što inače normalni ljudi idu.. i ono vidi mene čovjek s kapom i nekom batinom.
Vidi on mene i kaže meni ili mi:
Di ćeš?
Ja njemu odgovorim:
Ravno.
Kaže meni on veli mi kao kaže:
E vidiš ja sam ti polismen.
Ja ono gledam kao proučavam gledam njega kažem ja njemu kažem na to:
Dobro, ja sam učiteljica sleš tajnica. I kaj sad? Moj tata je jači od tvojega. I ima brkove. I traktora.
Kaže on na to meni odgovori:
Imam ti ja, znaš, značku.
Kažem ja njemu velim opet kažem ja:
Nemoj zezat.
Veli polismen meni on veli kaže:
Stvarno, sto posto, ono, pitaj koga hoćeš.
Kažem ja njemu s nevjericom velim:
Aj da vidim.
Veli meni on kao izmotava se pa mi kaže:
Nemam sad tu ali ono imam kod sebe u stanu, baš mi ostala kraj kreveta. Slučajno.
Neće mene on prcat, pomislim i kažem ja njemu direktno odmah:
E neš ti mene prcat, o polismenu jedan s kapom i batinicom nekom koju zoveš pendrek.
Kaže on na to kaže meni:
Pa ono bi ja ali danas me nešto neće, oprostite na smetnji i doviđenja, pazite ima grčeva na cesti.
Dobro, kažem ja i ono kao odem.
I sretnemo se mi tu i tam na cesti il u šumi i uvijek kad me vidi si pomiluje pendrek.
Kao.
Za sreću valjda.

Budući da sam ja velika oblogžavateljica gospodične (drekuslične) Parizer Hilton koja se nikad ne pojavljuje u medijima, živi skromnim, povučenim životom nevine djevice, čim sam vidjela vijest o njoj morala sam vam javiti i obavjestitititi vas jer znam da vas zanima.
Ljudi moji..
Surfala sam, kao što to često činim (češće od Kemron Dijaz), Indexom (ovo nije besplatna reklama) i vidjeh ime poznato mojem moždanom centru.. Ime u tirkiznoj haljinici s dlakavom bijelom živinom oko slabašnoga vrata.
Odmah instantno istog trena pomislih:

Ljudi, ljudi, oh pa zar ne vidite da je gospu plavu, djevu skoro, nešto napalo iz prikrajka, iz grma, iz buša, iz druma. Oh, pomagajte, ajmo hajdmo! Brže, brže, nek nam noge poskoče!

Ali nije ju ništa bilo napalo, to sam kasnije zaključila, jer ja vrlo dobro zaključujem. Štoviše, istrenirala sam svoje stanice da zaključe zaključak na osnovu čak jedne slike. Nepokretne.
No, dakle.. gdje sam ono stala?
U što, poblogu - u govno.
Malo sam bolje promotrila sliku i vidjela gospodina nekog, gorilu divovsku, manijaka, pipatelja, perverznjaka u kožnoj jakni (oh, ljubitelji životinja, gdje ste??) kako desnom rukom pokušava dotaknuti bujno poprsje naše mlade intelektualke, gospodične Njeno Visočanstvo Parizer Hilton!
Usklik mi se omaknuo, kao što se Tihomir omakne u kinu ili ispod pokrivača (meni nikad, btw, ja to ne radim)!

Usklik, usklik! - uskliknula sam tad, odmah, na mjestu.
Marš, ti govno jedno u kožnoj jakni, ti jedan masturbator u zrelim godinama, prostak, fuj, pfuj, iš iš, šiša lava miš! Mrš da ne vidim te tvoje debele ručetine s dlakama veličine omanjeg razgranatog divljeg čempresnog grma i noktima poput orlovih kanadža. Oh, pipl, zar ne vidite, on želi iskoristiti sirotu, malu blogatašicu, pomagaj, pomozte svi! Jaoj!

Kad sam opet malo bolje pogledala sliku, vidjela sam (i zaključila) da taj kožnomen uopće ne želi dotaknuti bujnu grud moje najdraže Parizer, nego da se napinje kako bi mu Tihomir neopaženo izletio tiho i nečujno iz anusa njegovog pošumljenog dlakama, podlakavljenog, u svrhu tjelohraniteljstva.
On je pokušavao gospođicu Parizer uhvatitititi prilikom njezinog popika o nespretno popločeni ravni pločnik popločen pločama.
Popločen - koja glupa riječ.
Pop-ločen. To bi na slovenščini bilo "razvedeni svećenik" pop ločen.
Kak je dobar taj jezik, baš ga volim u svim pozicijama, priprema, prozor, srat i to sve.. baš ono.. Kul. Jezik je baš onak mekan i skliski i ljigav i baš mi je simpatičan. Dok sam prvi put u životu imala tuđi jezik u svojim ustima skoro sam se zbljuvala. Ko da imam jebenog sluzavog puža. Ali ne, bio je to jezik dečka mog. Nije bio puž. Bilo je to prije više od desetljeća. Bilo je to kad sam imala 14 godina. Bilo je to na jednoj fešti, oproštajnoj, opraštali smo se od 8. razreda. Da, da.. Bilo je to.. bilo je to.
No, da vas ne zamaram s puževima i mojim jezikom, idemo mi dalje na Parizer, moju junakinju. Osim Jelene, naravno. Njih dvije i Nada su mi idoli, moje heroJine, moji snovi i nade, zidovi su mi oblijepljeni njihovim lišcima divnim i njegovanim, oh.
Gdje sam stala.. hm.. pop ločen svećenik jezik puž.. pločnik popločen pločama..
Stadoh kod Parizer, da.

Nakon što sam vidjela i shvatila što je Parizerin tjelohranitelj (koja glupa riječ - tjelohranitelj - jebote, ko da sad on hrani njezino tijelo.. ma dajte, ko izmišlja te glupe riječi? Pa to nije tjelohranitelj, svi znaju da je tjelohranitelj Kevin Costner! A tijelo koje on hrani je Writnime vHouston. Hrani on nju i drugim bjelančevinama, o da. Ali to se u filmu ne vidi. Kaj mislite zakaj Writnime ima tak lijepi ten? Aha, razmislite. Dok neki piju bjelanjke, ona se služi prirodnim sokovima za koje znaju i naše bake. Jeste li primjetili kako bake imaju mekanu kožu? Niste? Vrijeme je da primjetite. Dok je ovaj čovac koji ispušta Tihomira i pri tome se napinje kao da želi izbaciti iz sebe ovećeg oposuma drag i mio man što poznaje samo dobro, a ima dar odagnati svako zlo - koja glupa riječ, odagnati.. kaj to uopće znači?) oko mi je ugledalo i bezglavu spodobu s jednom rukom i jednom nogom koja želi ukrasti bijelu neman na Parizerinim slabašnim nestašnim ramenima.
ALI NE!
Neće, jer je tjelohranitelj tu.
Bolje da mu je titula sisodirateljiispuštateljTihomira ečjo srvis.
I nije ukrao.
A zašto, pitate se?
Zato što je Parizer išla na tečajeve razne, omamljivanja i onesposobljavanja neprijatelja i kradljivaca, pa si je, saznavši da omama pali, unajmila tjelohranitelja (popizdiČu od ove riječi) koji je omamio kradljivca (tj. pokušajnog kradljivera), te je ovaj odustao od namjere da otuđi jadnoj maloj Parizer tog monstruma s ramena.
No, što se dogodilo tokom tog procesa omamljivanja?
Eh, tu dolazimo do prave zavrzlame.
Problem je u tome, tj. tu su dva problema; u izlogu broj 1 (slovima: jedan) je prvi problem koji je u tome što je omamljivač ispustio omamljujući prdež koji je omamio kradljivca, pa je ovaj pobjegao odmah nakon što je slika uslikana, ALI najgore tek dolazi. Budući da je moja najdraža Podriguša, pardon, Parizer tako krhka i slabašna jer nema novaca da si kupi hrenovku u tijestu ili malo špinata pa da ga pojede i postane Popaj u tirkiznoj toaleti, ona je pala od siline omamljujućeg sredstva koje je ispustio omamljivač - što nas direktno vodi do problema pod rednim brojem 2 (slovima: dva).
Da, znam. Mislite si, kako je to moguće, pa ONA ga je i zaposlila da ju štitititi!
Jest, u pravu ste.
ALI ona je, također, potpisala ugovor u kojem se obvezuje da omamljivatelja/omamljivača/omamničara teladi neće otpustiti ako se sama sruši od silnog udara toplotnog udara silnog ona se ako se.
I nije ga.
Ali ona se je. Što? Srušila od omamljujućeg sredstva jerbo je bila omamljena. Omamljivač ju je omamio i usput mu je, prilikom tehnike omamičutesvojimprdežom, pobjeglo govno.
Ali to nije bilo ono Turtle-govno, ne, ne.. nije se vratilo unutra.. Ovo govno je pobjeglo i nikad se više vratilo nije. Što objašnjava mučenički izraz lica kožnomena.
Možda je on u rodu s Anteom Kodžoman?
Ili je ona u rodu s Kedžom?
Sve je to tu negdje..
Govno je govno.



Blog s vama djeco draga.
Nemam dečka, zainteresirani nek se jave na mail.
Hvala.

Ohoho!
Ljudi moji.. ja sam bolesna.
Mislim, znali ste to vi.. jelda? Znali ste..
Sve su činjenice ukazivale na jedno.. zar ne?
Da sam bolesna.
Priznajem.
Ako priznam, pola mi se oprašta.
A pola nadodaje.
Znam.
A znate i vi.
No, iako sam bolesna, sikou, vi mene volite.
Jelda?
Volite me i čitate me..
I baš sam vam super.
Kul, štoviše.

No, da ne idem šumom i drumom i oko bunara, reći ću kako sam shvatila da sam bolesna.
Danas je bio sasvim normalan dan..
Probudila sam se u 5h da si napišem priprave za danas jerbo sam predavala glazbeni (to je šesto od onih 10 predavanja kaj moram održati za pripravnički), a jučer mi se fakat nije dalo..
I tak sam lijepo otišla na posao.. kopirala.. predavala.. pisala.. printala.. kopirala..
Održala glazbeni, pjevala Sanak snilo s dječicom.. i Snivaj, spavaj..

Eh, sad se bližimo mojoj boleštini.
Otišla sam po majku na posao jer je uramila sestrine slike, pa smo išli po to.
Nakon ostavljanja poprilične svote novca (ni moj ormarić toliko nije koštao.. a ni njegov brat, bome) jerbo je slikarstvo jebeno skupi sport, odnijele smo Philips liniju nešto na popravak jer ima pun kurac strganoga u njoj.
Dođemo mi u radnju.. nigdje žive duše.. samo televizori i radijoji i televizori.
Na podu.
Svaki ima ceduljicu na sebi.
Da se zna tko mu je vlasnik.
Izgledalo je kao da smo došle u svijet televizora.. kao da rastu na podu..
Vičem ja DOOOBAR DAN.. viče majka DOBAR DAN.. čujemo škripu.. nešto se približava.. bjež!!
A, ne.. nisam ja strašljivka.
Ostala sam tamo.
Ušao je malen čovječuljak.
Dn..
DOBAR DAN, DOBAR DAN - majka i ja ponovimo - jer me majka učila da uvijek kulturno pozdravim.
I jesam.

(nježan podrig je bio predigra)
Prezime?
Zlevančić.
Ime?
ZlevAnka.
Adresa?
Zlevankinih zlevančica 24.
Broj telefona?
621069.
Dođite u četvrtak.
Errm.. ovaj četvrtak?
- pogled iznerviranog gnua spremnog na pljuvanje -
Da.
Hvala, doviđenja.
đnj.

Ovaj čovjek je vrlo komunikativan i druželjubiv, pomislih.
O da, vrlo.
Čisto mi je bilo neugodno "zamoliti" ga da nam popravi sviralo.

No, to nas dovodi JOŠ BLIŽE mojem problemu.
Evo, sad ćemo.

Uđosmo u trgovinu s pokućstvom.
Budući da mi se rođendan bliži (jubilaran) majka me pitala kaj hoću..
No, kako sam ja skromna jedva me nagovorila da joj kažem.

Stolca na kotačiće za sobu, to očem!
Dobro.

Ušavši u trgovinu, spazih trgovca kojeg znam.. slatkiš..

Ohohoj, pa opet si tu - primjetih ja Šerlokovski - svaki put te sretnem.. ko da delaš tu!

Bravo zleva, ovo je bio biser dana, idemo dalje.
Carstvo stolaca.
Neću pisati stolica da ne biste pomislili da sam ušla u kanalizaciju.. ili negdje.. na izložbu drekova.
Za nogu mi je zapeo jedan visok, crn, markantan, u kožu odjeven stolac.
Sjedoh na njega instantno. Odmah.

aaaaaaahhhh..
Majka, ovog ću.
Može.
A i ovaj mi je super, a i nije tak skup, samo 1.324,00kn
Ne, taj je preskup - majka kaže.
Neeeemoj zezat.

Ok.. kupila majka (u to su uključeni i očka i sestra) stolac, plaća ona.. a meni trgovac od maloprije nosi kutiju u auto (kutija, da, da.. morala sam ga složiti - što nas direktno navodi i otkriva moju boleštinu)
Sami nas dvoje..
Ja s ključem u ruci.. on s kutijom.. ovećom.. stavlja ju na zadnje sjedište moga auta..
Oh.. kao sex.
Vratili smo se u trgovinu kao da ništa nije bilo.
Sve kul, mi smo kul.. pričamo o pilićima i oplodnji krava.
Normalan razgovor dvoje mladih ljudi.
Majka izlazi, izlazim i ja.
Otišle smo na pizzu i kući.

Dakle, moja bolest je prevršila svaku mjeru!
Svaki tjedan ja nešto imam za slaganje!!
Prvo je bio moj ormarić.. pa onda njegov brat ormarić.. pa sad stolac!

Uglavnom.. nisam mogla čekati ni vikend ni ništ.. odmah sam ga otpakirala i počela slagati.
U 17h sam počela, u 17:29 sam bila gotova.
Jedna djeva mi je ostavla komentar ranije da je s tatom slagala taj kotačić-stolac četri sata.. ajaj..
Ja sam se u ova dva tjedna onda stvarno ispraksala!

Lijepo sam ga ugurala u sobu, predstavila ostalom namještaju, rekla nek se lijepo i kulturno ponašaju prema novom stolcu jer se tek rodio, još je beba. Zamolila sam i stari stolac da se ne ljuti, da ću ga zauvijek voljeti kao što sam ga voljela, ali došlo je vrijeme da ga zamijenim nekim mekšim. I na kotačiće.
To mi je bila želja (kotačići) od kad znam za sebe i od kad znam za stolice (stolce) s kotačićima.
Jebo.
Ostvario mi se životni san.

Evo upravo sjedim na svojem novom, kožnom, direktorskom stolcu i uživam.
Ide i gore i dolje, okreće se, vozi se, mogu se i nasloniti.. ko u filmu.
Vidite da mašem?
E pa mašem.
I baš si nešto razmišljam.. imam taj novi stolac, zlato moje, i sad mi se ovaj radni stol apsolutno nikak ne uklapa u.. ništ.
Sav je razjeba.. ups.. raskliman, strgan, zalijepljen selotejpom tu i tam, oguljen.. ma užas..
Prenosi se s generacije u generaciju (a ja sam uvijek ona generacija koja sve naslijedi, pasmater)
Dakle, uskoro slijedi i radni stol, hehe, garant!

Idem sad popiti nešto, pizza me ožednila.

A zaaaato dečki stalno piju pivooooo!
Pa daaa.. oni su stalno žedni..
Blože, ponekad pomislim da imam kasno paljenje, a ponekad to i dokažem.

Ajde vi.. idem se vrtjeti na stolcu i manevrirati po sobi..
Možda ga gdje ogulim..

Blog s vama.

(e, da..)
Pičku materinu i pas mater - pročitala sam desetke blogova, ali nisam mogla komentirati..
Idu mi na pimpek ti stalni popravci. Jeboih ko da ceste grade, pa trgaju da ukopaju kablove za telefon, pa slože cestu, pa ju opet raskopaju da stave cijevi za plin.. pa slože cestu, pa ju opet raskopaju da ne bude složena.
Ide mi na živce to.
MAKE THEM STOP!!!!!!

Bok.
I kukovi.

Ormarić iz prošle priče je oživio, rodio se, ja sam ga rodila u petak navečer.
Prošli tjedan.
Očka moj je malo pripomogao, ali samo malo jer sam ja to željela sama.
Samo je izbušio rupe za ručke. Bušilicom nekom. Nešto.
Sad je i ona daska iz daščanog raja pretvorena u male daščice koje mi služe kao pregrade.
Kaj da vam velim, nemrem ga se nagledati!
Bila sam zakazala sastanak sa svojim vjenčanim kumčetom (koja je na svojem vjenčanju imala istu haljinu kao i Jelena Travarica u najpopularnijoj sapunici, Villa Maria) za subotu popodne.
Radna akcija, slaganje ormarića.
ALI..
Znate da uvijek ide ali..
Ovaj ali je nestrpljivost i prevelika želja, kako moja, tako i ormarićeva, da ga postavim na noge, da udahne ovaj svježi zrak.
Dakle, u petak sam si rekla:
- Samo da daske izvadim iz kutije.
Nakon vađenja dasaka i šarafića sam si rekla, onako u povjerenju:
- Samo da stavim pante u ove rupe i samo da posložim na koju stranu idu koja vrata i kam ide koja daska.
Nakon toga sam gledala i promatrala posložene daske i šarafčiće.. razmišljajući o kumčetu koje će drugi dan doći u radnu akciju.. i rekla si:
- No, samo još da zašarafim ove šarafe.. i samo još da..
Na kraju je ispalo da sam složila ormarić.
Kako rekoh, očka je samo izbušio rupe za ručke jer smo mogli birati gdje će biti, gore ili dolje.
Odlučila sam, gore.
Već je i goste dobio.. odmah u subotu!
Bračni par, moja kumčad.
Ali, nažalost, nisu mu stavili 100 maraka pod jastuk kao što se nekad novorođenčetu stavljalo.
Sto marona, jelte..
I ja sam to bila dobila.. svojedobno.
Ja sam čak dobila i pravi zlatni medaljon, novčić, šta-li.. uglavnom, lice mu krasi lice našeg druga Tita.
Znate one filmove o kopačima zlata, e, znate kak su oni uvijek zubima isprobavali dal je to pravo zlato?
Znate.
No, uglavnom, gledajući filmove dijete može svašta naučiti.
Tako sam i ja.
Dakle, imamo medaljon, imamo kopače zlata i zube, zlato i film.
I dijete - mene.
Ja, kao dijete, bila sam iznimno pametna i upijala sam informacije kao spužva.
Suha spužva nešto mokro.
Nije da sad više nisam iznimno pametna, te upijajuća kao spužva, ali mogu reći da je ponekad spužva premokra pa malo čak i pušta. No ja to saniram tako da začepim rupu, pa više ne curi. Sad trenutno nemam čep pa sam malo u brizi jerbo curi često. Čvapa.
Što možemo zaključiti iz ovih rečenica?
Možemo zaključiti da sam onaj zlatni medaljon, novčić, šta-li.. zubima zagrizla da provjerim je li doista odista uistinu zaista od zlata.
Ne znam što sam zubima mislila postići, ali od toga dana pa sve do dana današnjega drug Tito na licu ima otiske mojih zubića.
U biti, to će za koju godinu biti od neprocjenjive vrijednosti.
Zašto?
Zbog toga što je zlatan?
Ne.
Zbog toga što ga Titov lik krasi?
Ne.
Zbog čega?
Zbog toga što su na njemu otisci zuba zlevAnke koja se nalazi na Cool listi bloga haer.
WOW!
Kuiš ti to, onak, ono, kul lista, wow, kul lista, isse, kuiš, onak, ono, čoeče, kuiš..

E, da.. zaboravih vam spomenuti..
Danas smo majka i ja ponovo posjetile Pevec (ovo opet nije reklama) i ovaj put je ona kupila ormarić.
Brata blizanca mojem ormariću.
Ah..
Kako li smo mi samo divna obitelj.. toliko ljubavi imamo, samo posvajamo i kupujemo, želimo i dajemo..
No, brat mu nije isti, samo sličan.
Od istog su materijala, i ručke su iste, ali ovaj ima dvije ladice i jedna mala vratašca više od mojeg čeda.
Majka (koju ovom prilikom nisam spomenula) je izrazila želju da ga sa mnom postavi na noge.
Vjerojatno je vidjela u petak kako se ja super zabavljam, to uzbuđenje, sreću, ciku i smijeh..
Stalno je dolazila provjeriti kak napreduju trudovi/radovi.. i sad je odlučila da ovaj put mora sudjelovati u porodu.
Očka će vjerojatno ponovo samo izbušiti rupe, a ja ću biti glavna babica u priči.
Majka moja je i majka njegova.
Dakle, moj ormarić ima brata kojemu je majka i moja majka.
Što možemo zaključiti iz prethodne rečenice?
Možemo zaključiti da sam ja njegova sestra.
Možemo also zaključiti da sam ja majka i sestra svojem ormariću, TE teta i sestra majčinom ormariću, bratu mojega ormarića, a moja majka je majka bratu i nećaku mojem, TE teta i baka mojem sinu ormariću mojem prvorođenom divnom.
Incest je igra za cijelu obitelj, kažu.
I istina je.
Isprobana kvaliteta.
Što vas je više, to je veća zavrzlama i bolja priča!
Dakle, što čekate??
Ja ću pripomoći ovom ormariću da dođe na svijet najvjerojatnije u subotu.
Radujte se blogeri!
Spasitelj dolazi!

Blog s vama.