Alter Egoist

30.10.2008., četvrtak

Intermezzo (1)

Sneni prozori otvaraju se,
puštaju jesenje misli
Na svjež zrak.
Udaljeni, pitamo se tko
Naslanja osjećaje na zidove
Ulica
Gradova
Grafite crtamo dimom cigareta
I opijeni željom sanjamo druga vremena
Kada smo sretni bili.
Osmijeh popravljam da me ne bi osudili
Na čupanje srca.
Gledamo obojano lišće naspram sivog neba
Koje plače smiono,
Poput djeteta koje smo bili.
Poput djeteta koje želimo biti.
Sneni, tonemo u san poput sjetnih fetusa.
- 22:42 - Misliš? (2) -

Sjajna neboja svemira

Blještavilo crnine zasljepljuje me. Nisam navikao na jarku tamu. Umornim rukama tražim tvoju misao. Bijela točka. Druga. Treća. Stotina. Tisuća. Milijun. Milijarda bijelih točaka. Svuda oko mene. Gledam ih. Trepereći, gledaju i one mene. Slušam uvredu tišine. Nemiran sam. Prolazim pored točkica. Bijelih točkica. Svaka se smješi. Pogledi bez zubiju straše me.

Imam osjećaj da me netko gleda. Netko velik. Netko vrijedan strahovanja. Netko dostojan mojeg poštovanja. Obazirem se. Nema nikoga. Bijele točkice.

Svjetla tame zatamnjuju mi sumnje. Zaobilazim kulise zvijezda. Crna svijeća. Druga. Treća. Stotina. Tisuća. Milijun. Milijarda crnih svijeća. Slika preda mnom se raspada na mutne komadiće. Svijet oko mene se ruši. Stojim mirno. Osluškujem valove pernatih slova. Divim se sjajnim uspomenama tamnih ljudi. Čudim se mrvicama sreće koje poput obojanih, bezbojnih pahulja lebde dalje, u svemir tuđeg srca. Tanka nit nostalgije mimoilazi moj pogled.

Zveket. Lanci sputavaju moje želje, moje nade, moje radosti, moje osjećaje, moje misli, moje. Zidovi ruševina koje sam tako pažljivo gradio sužavaju se vrišteći krv. Stišću me svojim crnim tapiserijama. Guše me svojim vrućim mirisima. Mirisima koji skrivaju trulež u podu karaktera. Tijesno je ovdje. Panika!

Je li ovo način kraja!?

Zašto?

Otkucaj. Širenje. Svijest.

Moje srce kuca dalje.
- 14:06 - Misliš? (3) -

28.10.2008., utorak

Mjesečeva sjena

Hodamo zatamnjenim hodnikom. Držiš me za ruku. Zidovi su glatki. Udaljeni kraj hodnika osvjetljen je crnim svjetlima. Strah me. Okrećem se da bih našao utjehu u tvojim očima, kao i uvijek.

Nema te.

Hladnoća tvoje ruke me iznenađuje. Začuđen, spuštam pogled. U ruci držim mač. Držim ga za vrh oštrice. Osjećam crvenu vodu kako mi klizi niz vrhove prstiju. Sa zanimanjem promatram lokvicu kako se polako širi. U odsjaju vidim zelenu misao. Osjećam ju, ali ju ne shvaćam. Mač je ispao iz moje ruke i otplutao među zaboravljene uspomene. Pitam se gdje si.

Zidovi više nisu glatki. Iz njih izlaze vrišteća lica. Tišina njihovih glasova me guši. gledam u njihove obojane oči. Svako je sivo. Teturam. Udaljeni kraj hodnika više nije tako udaljen. Crna vrata sa crnom kvakom isijavaju crnu sreću. S malo gnušanja i puno straha, koračam naprijed.

Prostorija, ispunjena prazninom, želi mi dobrodošlicu. U sredini prostorije je kamena posuda. Nejasno. Posuda je obojana crvenom vodom. Spuštam pogled na svoju posječenu ruku. Iznenađen shvaćam da to nije moja ruka. Tvoja se ruka, koja je i moja, unatoč mojem opiranju približava posudi. Pogledom hvatam otkucaje svojeg srca. Na njemu su malena vrata. Tvoja ruka, koja je i moja, zastaje. Posljednjim naletom vjere, svojom rukom, onom koja nije tvoja, otvaram vrata svoga srca.

Ulazim.
- 22:21 - Misliš? (4) -

26.10.2008., nedjelja

Spavanje s otvorenim očima...

Sjedim u središtu prostorije. Nema nikoga, no ti si nasuprot mene. Straši me tvoj pogled. Nebo koje sam gledao između tvoje duše i srca zatamnjeno je vodenim zastorom. I dok mi suza klizi po licu pitam se ima li Sudbina također plave oči. Prilaziš mi bliže. Posežem za tobom ali tada shvaćam da su mi ruke svezane.

Mekano poput poljupca, tvoja ruka suši moj obraz. Polako se spušta niz vrat i dotiče mi srce. Spuštam pogled.

Na mjestu gdje mi je bilo srce sada je krvava rupa. Očajan, gledam u tebe. Vidim svoje srce kako bespomoćno kuca u tvojim rukama. Umrljane su krvlju, tvoje ruke. Mojom krvlju. Okrećeš se od mene. Gledam te, i ne vjerujem. Želim te pitati što ćeš učiniti s mojim srcem. Ogorčem shvaćam da su mi usne zašivene, a glas ukraden.

Nimalo nepažljivo, polažeš moje srce u kamenu posudu. Hladno mi je. Promatram kako noktom kidaš uspomene, jednu po jednu. Pomišljam kako su to uspomene na uspomene, tvoje uspomene. Počinjem se tresti. Svaka uspomena je poput krhotine. Krvarim polagano dok gledam kako slažeš uspomene jednu pored druge na policu i posipaš ih prašinom.

Druga suza škaklje me ironijom.

Vraćaš se do mog srca. Ne, to nije moje srce. To je krvavi ostatak moje sreće. Nježno ga uzimaš i nosiš k meni. Nemoj! Ne želim to! Molim te, otiđi i uzmi to sa sobom. Kako da živim s nečim poput toga umjesto srca?

Prilaziš mi bliže.
Korak po korak.
Vrištim tišinom.
Korak po korak.
Plačem krikove.
Korak po korak.

Osjećam tvoje ruke u svom prsnom košu. Čujem crnilo. Gavranov kljun dodiruje mi čelo. Ne, to je tvoj poljubac. Krvava nit prati trag koji su ostavile suze. Smješiš se. O, kako prezirem taj osmijeh. Licemjeran, dvoličan, a tako lijep. Zubi su ti savršeni, kao i uvijek. Okrećeš mi leđa, opet.

Udaljavaš se, korak po korak.
Razmišljam o tome kako te volim.
Korak po korak.
Pitam se što ćeš sljedeće učiniti.
Korak po korak.
Imaš savršena leđa.
Korak po korak.
Obožavam tu kosu.
Korak po korak.


MRAK
- 22:25 - Misliš? (4) -

23.10.2008., četvrtak

Ima li tko ljepila?

Imam jedan fake osmijeh koji trebam naljepit na facu i pravit se da je sve u redu. Ali nije. I nisam siguran hoće li više biti. Ali to je život-skuhaš blitvu da bi shvatio da nemaš više krumpira... Sada nastupa ona teorija o postavljanju pitanja: A što sad? Kako dalje? Zašto jogurt nema kičmu? Tko je izumio Boba Sageta? Ah, jednog dana, možda, doći će i odgovori na ova pitanja.
Heh: u boxu mi piše da nisam emo. To je napola laž. Ja sam emo u duši. Režem se iznutra. Duša mi je poput djetetova kolaža - raskomadane krpe šarenih osjećaja zaljepljene na hrpu koja teži 21 gram.

...

Sjedim u sredini prostorije. Promatram njene zelene zidove koji imaju zanimljivo privlačan smirujuć miris. Na svakom zidu je puno prozorčića. Previše. Na svakome je nova osoba. Gledaju me. Više nisam smiren. Zidovi blješte zaglušujućom tišinom. Strah me.

...

Ljudi moji, ja se bojim.
- 22:47 - Misliš? (4) -

21.10.2008., utorak

Spavao sam s curom!

Svatko na svom krevetu. Hrče.

Ovim sam samo htio uprijeti prstom na glupe i besmislene fraze u našem jeziku. Mrzim riječ torta (nije da ima veze s temom ali kada kažeš T-O-R-T-A kao da ti je netko uzeo ručnu pilu i probao prerezat vene).

Da se vratim na naslov: Bio sam budan s curom, cijelu noć! Briškula, remi, poker... Ludilo!

Neka ljudi koji smišljaju logične fraze smisle barem jednu LOGIČNU!

Ništa više. Hvala.
- 11:46 - Misliš? (1) -

13.10.2008., ponedjeljak

Čudni ljudi

Tko su oni?

Realno, tko je dostojan procjenjivat o čudnosti ljudi?!
Ja smatram da su svi čudni. Da, čak i ti.
Čudnost je relativan pojam i svatko ga može protumačit kako želi.
Većina ljudi misli da su normalni, a zapravo su samo lutkice u rijeci pravila, prerušavanja i potrebe da se skrene pažnja na drugačije tj. čudne ljude.

Osobno mislim da sam čudan, drugačiji od drugih. Možda jer sam ljevak. Tko zna. Možda jer sam inteligentan. Sposoban sam gledati izvan okvira. Vrlina ili mana procijeni ti.

Nebrojeno mi se puta desilo da kažem ili napravim nešto nakon čega dobijem poglede pune čuđenja i podsmijeha. To me smetalo kroz cijelu osnovnu školu. Nije mi bilo jasno zašto su svi tako ograničeni, nesposobni za prihvaćanje promjena. Tada sam shvatio: ljudi su glupi. Barem VELIKA većina.

Nakon te spoznaje, počeo sam se okruživat ljudima koji su dovoljno "deformirani" da me razumiju.

Muči me jedna dvojba: Određuje li većina ispravno ili je to urođeno, određeno višom silom?

Pitanja... Osjećam ih u glavi ali ne znam kako ih formirat, a nešto mi govori da ću, kako budem stario, sve manje biti sposoban pitati, a sve više izjavljivati.

Toliko o tome. Laka vam Noć.
- 22:48 - Misliš? (4) -

12.10.2008., nedjelja

Kad žabe padnu s neba...

...nastat će zeleno-crvene mrlje na podu.

Gotovo je.

Ili je tek počelo.

Sve je to stvar perspektive.

Ako gledaš odozgo onda je gotovo.

Odozdo tek počinje.

Jesmo li tu ili smo tamo?

Tko je dostojan ukrasti Istinu?

Tko ima pravo ubrati ŽIVOT?!

Svetinja se ne smije dirati, jer se onda umrlja grijehom.

Nemoj dirati Svetinju.

Živi.
- 22:54 - Misliš? (0) -

10.10.2008., petak

Mozganje

Misli su općeprihvaćene stvari.
Svi ih imamo ali rijetki ih koriste.
Ja mislim (vidiš kako sam mudro iskoristio subjekt rasprave) da je misliti zdravo.
Redovitim mišljenjem dolazi se do pametnih zaključaka.
Razmisli malo. (opet subjekt rasprave ^-^)
Mišljenje treba vježbati.
Treba postavljati pitanja, nije važno jesu li pretjerano logična.
Naprotiv, puno je zanimljivije tražiti odgovore ne nelogičnija pitanja.

Primjer: Što je između svačeg i nečeg?

Nakon malo razmišljanja došao sam do zaključka da je između svačeg i nečeg VEĆINA.
Ima smisla.
Ako uzmemo u obzir da je svašta bilo što što nas okružuje (na primjer sve čaše), a nešto samo jedan predmet (jedna čaša), onda je logično da su sve ostale čaše VEĆINA.

Probaj i ti.
Nemoj prestajat postavljti pitanja, jer pitanja određuju tko si.
Zvuči blesavo, ali ima smisla.
Razmisli malo.

Pitanje: Može li nešto što vidimo biti daleko?
- 10:27 - Misliš? (0) -

07.10.2008., utorak

Još nešto?

Ništa više.

Imam sve.

Hvala.

Doviđenja.

S kim?

Zašto pingvini ne žive na stablima?

Glava.

Propuh.

Glava u propuhu.

Ne čujem te.

Hvala je druga riječ za mozak.

Hvala ti.

Hmda.

Ili hmne?

Valjda možda.

Što ako život nema smisao?

Što ako smisao nema život?

Neeeeeee.

Pa svi znaju smisao života.

Barem svi koji imaju imalo hvale u glavama.

Totalno.

A je prvo slovo.

Grm je prva dama.

Ja sam ja.

Već sam ti rekao da ti nisi ja!

Stripovi.

Ima ih jos.

Smijeh je liijek nevinih.

Šutnja je grijeh krivih.

Blitva.

Željezo.

Hrđavo i staro.

A može samo hrđavo jer se podrazumjeva da je staro ako je hrđavo.

Razmisli malo.

Hvala.

Mozak.

Čovjek.

Ne.

Ljud.

Ljudi su glupi.

Čovjeki su pametni.

Jesi li čovjek ili ljud?
- 11:02 - Misliš? (2) -

06.10.2008., ponedjeljak

Za nekog tamo lijevog... Ma za tebe koji/a čitaš ovo!

Da.

Ne.

Možda.

Ne znam.

Možeš li ponoviti pitanje?

Ti nisi moj šef.

Ti nisi moj šef.

I nisi tako velik.

Blitva.

Zeleni svijet.

Zašto svijetom vladaju budale?

Zašto budalama vlada svijet?

Život.

Tko?

Da.

Ok.

Istina je laž laži.

Laž je istina laži.

Između svačeg i nečeg je većina.

Razmisli.

Ima smisla.

Valjda.

Možda.

Blitva.

Krumpir?

Ne.

Blitva.

Ljučibasta je boja svemira.

Ima li svemir boju?

Tko si ti?

A tko sam ja?

A tko smo mi?

A tko si ti?

A tko je Blitva?

Fizika.

Nipošto.

Odbijam tvoju realnost i živim u svojoj.

Ja sam Ja.

Ti nisi ja.

Ti si ti.

Budalo.

Ljudi.

DUH!!!!

AAAAAAAH!

A vjerovatno...

Možda.

Negdje.

Ok.

Materija.

Luđak.

Ja.

Da.

Može.

Izgubio sam se.

Razumiješ?

Nađi me.

Blitvarizacija vode.

Voda se slijeva na desno.

Kosturi nemaju ligamente.

Što ako Smrt nije kostur?

Ali kosturi su zakon.

Osim sa mačevima.

Onda su opasni.

Osim ako im ne daš blitve.

Onda su papige.

Papige su zakon.

Ali se linjaju.

Život ima smisla.

Nađi svoj.

Smisao ne život.

Život jest.

. (točka)
- 23:14 - Misliš? (0) -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Studeni 2023 (1)
Rujan 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (1)
Ožujak 2022 (1)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Siječanj 2017 (1)
Veljača 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)

Komentari On/Off

Blitva.

Ne.
Život mi nije pretjerano loš.
Nisam kao ti.
Uživam u lijepim trenutcima.
Katkad mi dođe pa sam loše volje.
Onako, reda radi.


ŽIVOT JE DAR

Ja znam da rane nisu vječne
Svjedoče o tom ožiljci moji
I ne prihvaćam model ružni
Haljine što sudba mi skroji.

Nad bezdanom prkoseć vjetru
S osloncem u sebi čvrsto stojim
I ne plaše me drhtave sjene
Jer svoj put ja vedrinom bojim.

I kad me život nemilo bije,
Udara kao bijesni grom,
Vrtlogu crnih, zlokobnih misli
Odupirem se snagom svom.

U tišini sobe plakati ću tiho,
Al' na sebe ruku ja dignuti neću,
Bol ću izreci majci il’ prijatelju svom
Jer u vječnoj mijeni sunca se kreću.

Negdje na mene čekaju mirne vode
I široka njiva plodonosnog sutra
I tko bi poželio umrijeti sada
A ljepotu novog ne vidjeti jutra.

morska zvijezda, blogerica




ROULETTE

Red is love
Black is death
My life is a roulette.

I hit red
But again
My life is unfair.
Instead of the love
I hear a cry
I spill some blood
Leave a scar
I wish to die.

I hit black
And guess what?
Now my life is fair.
I got the Death on my ass
Waiting for me to crack

I heard the last cry
I spilled the last blood
I left the last scar
Cause the Death had come.

Mladi Pjesnik, bloger




GOLUBOVI

Sjedim sama
Uz otvoren prozor
I gledam crveni krov
Susjedove kuće.
Sletješe dva goluba
Jedan smeđi, a drugi sivi
Dva goluba u ljubavi.
Golubovi vole krovove kuća
Sastaju se na njima
I slatko se ljube,
Njihova ljubav
Nježna je i umilna
On je siv, ona je smeđa
Ili je možda on smeđ, ona siva?
Tko bi to znao?
A zar je važno?
Oni se vole
I čitav svijet je ispod njih
Kao da ne postoji,
Ulicom prolaze ljudi
Užurbani, zamišljeni
Sami sa sobom
U oklopu svog ega
Izvan kojega je sve nepoznato
Sumnjivo i strano,
Golubovi se samo ponekad
Spuste tu među ljude
Da vide kako
Svatko svoje bitke bije
I kao da kažu:
Volite se ljudi,
Pogledajte samo nas sretnike.

Lasta, blogerica




*NO NAME*


U toplini svoga doma
Dok svi su vani
Meni je totalna koma
Kao i drugima lani.

Što bi bilo, kad bi bilo
Mene zanima samo.

Volim, al ne postojim
To istina je cijela!
Zašto i moj život
Ne bi bila boja bijela?

Boja bijela, bijele ruže
One što u vrtu cvate,
Sporo k'o što glista puže,
Dok joj se noge blate.

Moj život je crna lista,
Na kojoj crnim slovima pišem,
I to nikako ne blista,
Jer ispada da ni ne dišem.

Nesretna jesam,
To poreći ne mogu.

Volim, al ne postojim
To istina je cijela!
Zašto i moj život
Ne bi bila boja bijela?

K.K.

Linkovi:

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr