Alter Egoist

21.11.2023., utorak

Zavjet

Ova je za tebe, stari prijatelju moj.
Ova nije naiskap.

Sjećam te se, još kad smo bili klinci. Bio si raščupan i klempav. I blesav. Još uvijek si blesav. Ostani takav, molim te.
Sjećam se kreativnosti kojom si zračio kad smo slagali legiće. Uživao sam sa strane gledat tvoj kreativan proces, način na koji si se smiješio, pa mrštio, pa opet smiješio sam sa svojim mislima dok si pretakao dio duše u svoje kreacije.
Sjećam se ogrebanih, krvavih koljena i straha jer moraš doći doma pred mamu, a rasparao si novu trenerku. Sjećam se igranja i trčanja po šumi.
Sjećam se kako si naivno volio ovaj svijet. Sve što zrači, barem malo, životom počastio si pogledom, mišlju, dodirom. Naučio si me da se život živi, a kad živiš život to osjetiš.
Sjećam se koliko te bolilo, i koliko puno puta. Al već za par dana u očima je opet bio taj sjaj, ta životna energija koju nikakvi zli ljudi, nikakvi problemi nisu mogli utrnuti. Ništa nije moglo ugasiti život koji si tako naivno i rasipno poklanjao svima.
Sjećam se izraza tvog lica kad bi u toplim ljetnim noćima satima gledali u zvijezde. Tvoja začuđenost veličinom svemira i manjinom čovjeka dok upijaš svaku iskru koja žari tamo negdje gore. A zvijezde kao da su htjele ogledati se baš u tvojim očima, u bistrim, nježnim, suosjećajnim i toplim očima.
Sjećam se prijatelju, tvog prvog prekida. Kad tvoje srce pukne, to odjekne svemirom. I unatoč tome, nastavio si dalje.
Sjećam se neshvaćenosti, borbi, udaraca i padova. Želje da se pojavi jedna osoba koja će razumjeti barem dio onog svega što nosiš u sebi. Koja će moći preuzeti barem dio tereta i s tim tvojim teretom svejedno nasmješeno hodati uz tebe, kao što ti nasmješeno hodaš pored drugih dok nosiš njihove terete.
Sjećam se kad si krenuo bježati od sebe. Kad si shvatio koliko je svijet velik i koliko će te koštati biti svoj. Bio sam uz tebe i gledao kako gasiš sve što možeš u sebi, samo da bi dani lakše prošli, a ljudi manje bolili. I uspio si, dijelom, postati bliži njima. Unatoč svim osmijesima vidio sam koliko duboka je bila tvoja tuga. Oči nikad ne lažu. Trebalo je vremena, no shvatio si. Ti si ti. I bježanje nema smisla.
A onda smo ostarili. Nekoliko sijedih više, nekoliko bora više. A ti si još uvijek raščupan i klempav. I blesav.
Još uvijek si klinac s kojim sam odrastao. Vidim to kad me iskreno pogledaš u oči, i kad nestanu magle koje skrivaju tvoju čaroliju.
Ostani klinac. Ostani blesav. Svijetu to treba. Ostani svoj, molim te.

Ova je za tebe, stari prijatelju moj.
Ova se pijucka.
- 22:13 - Misliš? (17) -

<< Arhiva >>

Studeni 2023 (1)
Rujan 2023 (1)
Srpanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (1)
Ožujak 2022 (1)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Siječanj 2017 (1)
Veljača 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)

Komentari On/Off

Blitva.

Ne.
Život mi nije pretjerano loš.
Nisam kao ti.
Uživam u lijepim trenutcima.
Katkad mi dođe pa sam loše volje.
Onako, reda radi.


ŽIVOT JE DAR

Ja znam da rane nisu vječne
Svjedoče o tom ožiljci moji
I ne prihvaćam model ružni
Haljine što sudba mi skroji.

Nad bezdanom prkoseć vjetru
S osloncem u sebi čvrsto stojim
I ne plaše me drhtave sjene
Jer svoj put ja vedrinom bojim.

I kad me život nemilo bije,
Udara kao bijesni grom,
Vrtlogu crnih, zlokobnih misli
Odupirem se snagom svom.

U tišini sobe plakati ću tiho,
Al' na sebe ruku ja dignuti neću,
Bol ću izreci majci il’ prijatelju svom
Jer u vječnoj mijeni sunca se kreću.

Negdje na mene čekaju mirne vode
I široka njiva plodonosnog sutra
I tko bi poželio umrijeti sada
A ljepotu novog ne vidjeti jutra.

morska zvijezda, blogerica




ROULETTE

Red is love
Black is death
My life is a roulette.

I hit red
But again
My life is unfair.
Instead of the love
I hear a cry
I spill some blood
Leave a scar
I wish to die.

I hit black
And guess what?
Now my life is fair.
I got the Death on my ass
Waiting for me to crack

I heard the last cry
I spilled the last blood
I left the last scar
Cause the Death had come.

Mladi Pjesnik, bloger




GOLUBOVI

Sjedim sama
Uz otvoren prozor
I gledam crveni krov
Susjedove kuće.
Sletješe dva goluba
Jedan smeđi, a drugi sivi
Dva goluba u ljubavi.
Golubovi vole krovove kuća
Sastaju se na njima
I slatko se ljube,
Njihova ljubav
Nježna je i umilna
On je siv, ona je smeđa
Ili je možda on smeđ, ona siva?
Tko bi to znao?
A zar je važno?
Oni se vole
I čitav svijet je ispod njih
Kao da ne postoji,
Ulicom prolaze ljudi
Užurbani, zamišljeni
Sami sa sobom
U oklopu svog ega
Izvan kojega je sve nepoznato
Sumnjivo i strano,
Golubovi se samo ponekad
Spuste tu među ljude
Da vide kako
Svatko svoje bitke bije
I kao da kažu:
Volite se ljudi,
Pogledajte samo nas sretnike.

Lasta, blogerica




*NO NAME*


U toplini svoga doma
Dok svi su vani
Meni je totalna koma
Kao i drugima lani.

Što bi bilo, kad bi bilo
Mene zanima samo.

Volim, al ne postojim
To istina je cijela!
Zašto i moj život
Ne bi bila boja bijela?

Boja bijela, bijele ruže
One što u vrtu cvate,
Sporo k'o što glista puže,
Dok joj se noge blate.

Moj život je crna lista,
Na kojoj crnim slovima pišem,
I to nikako ne blista,
Jer ispada da ni ne dišem.

Nesretna jesam,
To poreći ne mogu.

Volim, al ne postojim
To istina je cijela!
Zašto i moj život
Ne bi bila boja bijela?

K.K.

Linkovi: