aloneinthedark

Ovaj post ce biti posvecen pismu jedne nepoznate autorice koja ga je napisala kao opomenu ljudima koji razmisljaju o tome da naprave svoj prvi rez. Moze posluziti i onima koji se vec rezu da mozda razmisle o svemu. Mozda ih nece natjerati da se prestanu rezati, ali mozda ih natjera da razmisle. A za one koji prestaju, ustrajat ce, nadam se, u svojoj odluci. Moram upozoriti da pismo moze biti triggering (sorry, ne znam na hrvatskom) tako da ga procitajte samo ako ste trenutacno negdje na sigurnom i niste pomisljali na rezanje prije citanja posta.
Ja sam se tresla dok sam citala ovo pismo jer, iako sam ga dobila tek puno kasnije nakon sto sam se prestala rezati, sve mi se vratilo i prisjetila sam se kako je zapravo veci dio pisma istinit bio za mene: od toga da se 2 reza pretvorilo u 10, pranje vlastite odjece, bojala sam se ako su me drugi ljudi dotakli, mislila sam da svi sve znaju. A jos i dan danas ponekad se uhvatim kako druge ljude skeniram da vidim imaju li neke neobicne rezove ili druge oziljke. Zelim se toga osloboditi, ali ne mogu.
Dakle, pismo:


UPOZORENJE: Prije nego sto napravite prvi rez, zapamtite: zavoljet cete ovo. Vidjete cete da cete krv I olaksanje koje ona donosi zavoljeti. Iako mislite da mozete napraviti samo malo plitkih rana koje ce brzo zacijeliti, one ce postati dublje s vremenom. Napravit ce se rana od njih. Trebat ce mjeseci da zacijele. A godine da oziljci izblijede. Ako mislite da mozete ograniciti rezanje na samo jedan dio vaseg tijela, promislite opet jer ce se ono lako prosiriti.
‘’Budite pripremni na to da cete se sigurno povuci od ostalih i zivjeti u neprestanom osjecaju srama. Cak i ako ste najiskrenija osoba koja je ikada zivjela, morat cete lagati ljudima koje volite. Necete vise dopustiti da vas prijatelji dotaknu jer cete se osjecati kao da su njihove ruke bile umocene u otrov. Bit cete prestravljeni jer cete uvijek uvijek biti u strahu da oni nesto ne osjete preko odjece ili cete jednostavno osjecati njihov dodir kao bol. Budite pripremljeni na to da cete se bojati svakog sljedeceg reza jer ne znate koliko ce dubok biti. Odjednom ce se 10 rezova pretvoriti u 100.’’
‘’Budite pripremljeni na to da vam se cijeli zivot sastoji od misli o rezanju, rezanju i pokrivanju oziljaka. Samo pricekajte prvi put kada ‘’zarezete preduboko’’. I zatim cete se prestrasiti jer krv nece prestajati teci, a vi se tresete, dobivate napad panike, ali ne smijete se nikome povjeriti. I tako sjedite sami i molite se da sve bude ok i obecavate si da nikada vise necete otici tako daleko. Ali, hocete.’’
Ne brinite se, naucit cete vec kako se brinuti o svojim ranama tako da ne dospijete na hitnu. A kako se vi budete usavrsavali, tako ce rane postajati dublje. Lagat cete sami sebi i opravdavati se kada potrosite 50, 60 kn na lijekove svaki put kada otidjete u ljekarnu. A svaki put kada budete cekali u redu, bit cete uzasno nervozni jer se red ne mice, a osjecate se kao da svi bulje u vas i znaju zasto vam treba to sto kupujete. U isto vrijeme, nadate se da ce netko primijetiti, netko s istim problemom, ali to se, naravno, nikada nece dogoditi.’’
‘’Ali lijekovi nisu jedina stvar na koju cete poceti trositi novac. Tu su: odjeca dugih rukava cak i ljeti, ogrlice, narukvice, rukavice, itd. Osobe na ulici cete poceti gledati drugim ocima, skenirajuci njihovo tijelo da vidite ima li znakova rezanja samo da se ne osjecate usamljeno. Necete uopce misliti o tome dok skenirate njihove ruke, noge za bilo koji znak rezanja, nadajuci se da cete sresti nekoga poput vas. Ali, to je samo pusta nada. Sve sto cete vidjeti su njihove ciste i ruke i noge i osjecati se sve gore.’’
‘’Morat cete poceti prati sami svoju odjecu da netko ne primijeti krvave mrlje. A morat cete se naviknuti i na pranje poda kupaonice. Necete moci izdrzati jedan dan bez rezanja.
‘’Uskoro cete se naci u wc-u u skoli ili negdje drugdje vadeci iglu ili zilet koji uvijek nosite sa sobom i rezete se. A ako ste dovoljno ocajni bilo sto ce vam posluziti kao sredstvo da se rezete: kljucevi, spajalica, olovka.’’
‘’Pozdravite se sa stvarima koje ste uzimali zdravo za gotovo kao setanje plazom u japankama ili kupanje u moru ili bazenu. Budite spremni na svrbez. Toliko ce vas svrbiti da cete osjecati kao da imate buhe ili neku drugu koznu bolest. Postat cete strucnjak za svoje tijelo dok ga polako unistavate. Sanjat cete o rezanju, o otkrivanju sebe u javnosti. Progonit ce vas danju i nocu i postat ce vas cijeli zivot. Zeljet cete da nikada niste napravili taj prvi rez jer MRZITE rezanje, a u isto vrijeme ne mozete bez njega...’’
Anoniman autor

Nadam se da su se barem neki ljudi sjetili SIAD-a. Ja sam si napravila narukvicu i samo su 3 osobe znale zasto je nosim, a ja sam bila tako ponosna na sebe. Apsolutno me bilo briga sto je netko vidi i mozda se pita zasto je nosim.
Ovim putem zelim dati podrsku jednoj osobi, znat ce ona tko je kada procita ovo, koja upravo prolazi kroz razdoblje oporavka od SH. Nadam se da ces uspjeti, ako ti sto treba, tu sam. Ako i pokleknes jednom, nastavi kao sto se nista nije dogodilo. Skupi snage i nastavi sa izljecenjem. Samo nemoj odustati. Sve ce biti ok :)
E, da, jedno pitanje: da li mislite da je SH rasireno u Hrvatskoj u onoj mjeri u kojoj se meni to cini(kao sto je napisano u prvom postu na ovom blogu) ili ja pretjerujem? Ne mislim tu na one ljude koji to rade iz zabave ili zele biti cool sto mi je osobno odvratno iako smatram da i takvima treba pomoc jer tko god na sebe povuce noz ili se namjerno opece, treba pomoc.
Dakle, ovo se smatra SH:

- rezanje
- opsesivno cesanje do krvi
- guljenje ranica da se ponovno vidi krv
- opekline
- opekline ledom i soli
- cupanje kose
- udaranje sakom o zid
- namjerno lomljenje kosti
- stavljanje stranih tijela u rane
- bilo koji drugi oblik nanosenja ozljeda vlastitom tijelu

Ali, stvar je u tome sto svaka ozljeda nanesena samom sebi ne mora biti SH. Sve dok se ne porezete da ne smanjite psihicku bol, to nije SH.
Zelim zavrsiti s necim pozitivnijim. Ovo su odgovori nekih od ljudi s jednog foruma na pitanje zasto zele prestati sa SH. Nadam se da ce vas nesto motivirati:

- ''Da ne moram vise nositi samo duge rukave''
- ''Da mogu prestati lagati ljudima oko sebe''
- ''Da se ne prestrasim svaki put kada mi netko dotakne ruku/zapesce''
- ''Da budem ponosna na sebe''
- ''Da se ljudi nauce da me postuju''
- ''Da mogu biti svoj/a''
- ''Da se ne osjecam manje vrijednom /vrijednim ''
- ''Zato sto ce problemi prije nestati nego moji oziljci''
- ''Zato sto besane noci nakon SH nisu vrijedne toga''
- '' Da si vise ne moram lagati da je ovo zadnji put''
-'' Da nadjem negi drugi nacin osim nanosenja boli koji ce mi pokazati da mogu nesto osjecati''
- '' Da napokon vjerujem samoj/samom sebi''
- ''Da dokazem sebi i drugima da sam vrijedan/vrijedna postojanja''
-''Zbog ljudi kojima je stalo do mene''
-''Da dokazem sebi da mogu''
-'' Da imam i druge misli u glavi osim onih kako da nanesem sebi ozljede''
-''Da mogu ponosno reci da nemam pojma koliko je proslo dana otkada sam se zadnji put rezao/la...''
-'' Da pokazem sebi da sam snaznija nego sto to mislim''
- ''Da me oni koji znaju da se ozljedjujem ne gledaju sumnjicavo svaki pit kaa izadjem iz kupaonice, sobe..''
I najvaznije:
- ''I WANT MY LIFE BACK!''

jučer navečer sam razmišljala o tom koliko sam si zla, tuge i boli nanjela u prethodne tri godine. i tako sam razmišljala i napokon shvatila da sam većinu toga ja sama bila kriva što mi se dogodilo jer sama sebe nikada nisam poštovala niti cijenila. vjerojatno sam se i zato počela rezati i toliko puta pokušala ubiti. i zato sam napisala ovu pjesmu samoj sebi i nadam se da će i vas podsjetiti da ste vi ipak najvažniji u svom životu, i da vi na prvom mjestu zaslužujete biti sretni jer nitko nije toliko poseban kao ti...



Sebi…

Oprosti mi što ti nikada nisam vjerovala
Oprosti što sam te ponižavala
I toliko te puta lažima zavaravala…
Oprosti mi što ti nikada nisam pružila priliku
Što nisam voljela tvoju pravu sliku
Nego za tebe uvijek tražila izliku…
Oprosti mi što ti nikada nisam dopustila da budeš što jesi
Oprosti što su svi tuđi, bili tvoji grijesi…
Oprosti što te nisam znala cijeniti
I što sam te uvijek htjela promijeniti…
Oprosti što sam sve tvoje savjete, mišljenja odbijala
I sve ti mane na nos nabijala
Oprosti što te nikada nisam razumjela
I što sam ti se toliko puta osvetiti htjela…
Oprosti mi za sve rane što sam ti nanijela
Za sve urezotine
Oprosti što ih je bilo stotine…
Za sve što sam ti govorila
Kada sam te, da umreš molila…
Oprosti što te nikada nisam primijetila
Što te se nikada nisam sjetila
Nego ti samo smrću prijetila…
Oprosti mi što sam te mrzila
I što sam ti uvijek prebacivala da si ti za sve kriva…
Oprosti što nisam mogla gledati tvoj odraz
I što me uvijek podsjećao na samo još jedan poraz…
Oprosti što ti se nikada nisam nasmijala
I što sam ti svu sreću krala
Da bi ju na kraju nekome drugom dala…
Oprosti što si mi najgori neprijatelj bila
I što sam te uvijek krila
Iako si uvijek uz mene bila…
Oprosti mi što sam sve tvoje želje i snove okovala
I danima ih pomalo ubijala
Oprosti mi što ti nisam dopustila da se diviš nebrojnim zvijezdama
I što sam te uvijek osuđivala kada sam bila sama…
Oprosti mi što nikome nisam dopustila da te upozna
I da sve tvoje vrline spozna
Oprosti što sam mislila da si odvratna i grozna…
Oprosti što te nitko zbog mene nikada nije volio
I što ti nisam pomogla kada te najviše bolilo
Oprosti što sam te gušila lažnim maskama
I što sam samo gledala kako ti se srce slama
I što sam te noćima, kada bi sve maske popucale
Micala od sebe što dalje…
Oprosti mi za svaki ožiljak tvoga tijela
Oprosti mi što sam činila takva užasna djela
Što sam te toliko puta unakaziti htjela…
Što sam toliko htjela da si netko drugi
Oprosti mi na svoj boli i tuzi…
Oprosti mi što sam te za sve uvijek krivila
Što sam se toliko zavaravala
I u tuđoj te sjeni skrivala…
Na samom sam rubu sjedila
I posljednji te put povrijedila
Tek tada sam vidjela koliko sam ti naudila
Jer za tebe nikada nisam marila
Napokon sam shvatila
Tebe i tvoje snove
I od tada nad nama bijeli oblaci plove…



i tako.. obilježila sam SIAD noseći bijelo narančastu narukvicu kao i aloneinthedark i informirala sam uži krug prijatelja o samoozljeđivanju. predivno sam se osjećala, napokon slobodno...no... do sljedećeg puta...
moonshadow...