aloneinthedark

Evo me...nastavljam....

Ne znam je li itko ocekivao da cu ponovno poceti pisati. Ako je kome uopce bilo stalo da nastavim. Ali nisma tek tako mogla ostaviti ovaj blog jer mi je prirastao srcu i ovo je nesto sto zelim raditi. Nisam cijel ljeto objavljivala, znam, ali prvo su tu bili ispiti, pa ljeto u kojem je krenulo sve krivo sto je moglo. A bez jedne osobe ne bih ga prezivjela.
Iako sam jednu vecinu ovog posta vec objavila, ovaj put ga posvecujem Vrlom starom svijetu koji je u pretproslom komentaru pitao kako, zasto nastaje te je li rezanje neka ovisnost. Dakle, malo objasnjenje (oprostite ako se ponavljam, ali ima nekih novih stvari):

Sto je SI?
SI je mehanizam pomocu kojeg se ljudi nose s odredjenim problemima. Oni se ozljedjuju da bi se mogli nositi s emocionalnim problemima ili da pobjegnu od osjecaja tuposti. To je nacin da se pobjegne od vrlo teskih problema koji se nakupljaju u osobi i pokazatelj je da nesto nije u redu.

Cini se da i ja spadam u ovu grupu koji su se rezali jer nisu svoje emocionalne probleme rjesavali rezanjem jer nisu mogli nikako drugacije ih izraziti. A problemi se samo nagomilavaju, drzis ih unutra, strah te ikome reci jer ce pobjeci od tebe, i dodje ti trenutak kada svu tu bol ne mozes vise drzati u sebi i samo se zarezes te se osjecas kao da svi problemi nestaju.

Sto nije SI?
Osoba koja to radi nije pozer, ne trazi paznju drugih i ne pokusava se ubiti te izgledati cool. SI je prikriveno ponasanje.

Najvise mrzim kada se ljudi rezu jer je to sada ''u trendu'' te misle da ce tako izgledati cool i svima ce se moci hvaliti. A jos manje ih razumijem jer ne znam kako netko tako ozbiljan problem moze shvatiti tako neozbiljno. I upravo zbog takvih kretena, oni koji se mozda i misle potraziti pomoc ne usude se jer misle da ce ih proglasiti pozerima.

Zasto ljudi prakticiraju SI?

Si se obicno moze svrstati u 3 kategorije i ako postoje samo one, niije svaka epizoda SI ista i razlozi se mogu ispreplitati.
1. Ljudi koji nisu navikli da razgovaraju o tome kako se osjecaju ili su previse uplaseni da kazu nekome sto se dogadja (obicno se tu radi o zlostavljanim osobama), a isto tako dogadja im se toliko osjecaja odjednom da ne mogu razmsiljati ispravno i SI je jedan od mehanizama da smanje osjecaj napetosti.
2. SI mozda ljud pokazuju drugima da nesto nije u redu.
3. Ponekad SI moze biti kazna ili pokusaj uspostavljanja kontrole. Osobe se osjecaju kao da su ucinili nesto lose i da zasluzuju kaznu koja je jaca od one mentalne. Takodjer, mogu se osjecati kao da im je zivot izvan kontrole i jedino nad cim imaju kontrola je SI, a to im nitko ne moze oduzeti (a druge stvari mogu).

Moji razlozi su bili kombinaciji prvog i treceg. Drugi nije jer sam to skrivala i nitko nije vidio niti sam to zeljela. Znam da ovaj drugi razlog moze izgledati kao da je osoba pozer, ali nesto sto ih razliku je od pozera je to sto se oni ne hvale svojim ranama.
Nisam imala osjecaj da imam prijatelje ili netko da me podupre i s kim mogu razgovarati te mi se cinilo da jedini prijatelj (koliko god to mozda zvucalo ludo) je zilet. A nakon nekog vremena, kada bi se sve sleglo, pojavilo bi se toliko osjecaja koje nikako nisam mogla kontrolirati (osjecaj srama, recimo) te mi se cinilo da mi je zivot izvan kontrole te bih se opet rezala.

Osjecaji prije SI

ljutnja, nemir, frustracija-osoba se osjeca veoma napeto
Nisko samopostovanje- osjecaj krivnje, lose raspolozenje, osjecaj mrznje prema samom sebi i potreba da se samog sebe kazni
Depresivan, tuzan, nesretan
Kontrola- osjecaj da je SI jedina stvar nad kojim osoba ima kontrolu
Osjecaj praznine, osjecaj kao da osoba ne osjeca nista, prazno, nerealno- ovo mozda znaci da osoba treba krv i osjecaj boli da se osjeca zivom

Kada sam prvi put procitala knjigu koja sve ovo opisuje nisam mogla vjerovati da je netko uspio sazeti sve ono sto sam osjecala, sve one praznine koje je trebalo popuniti i osjecaj kontrole koji sam htjela postici. Kada sam ovo procitala bilo mi je lakse jer sam uvijek prije mislila da sam sama u svemu ovome, a ovo mi je pokazalo da je toliko ljudi, ša barem preko papira, uz mene.

I na kraju...mali upitnik koji se popuni te tako bude lakse identificirati osjecaje prije i poslije SI. Mnogi ljudi s kojim sam se dopisivala kazu da ne znaju sto osjecaju, zasto se rezu i koji svi osjecaji ih dovode do SI. I zato...
1) Zasto vam dolazi nagon za rezanjem?
2) Postoji li neki drugi nacin za nosenje s problemima?
3) Koje alternative ste pokusali?
4) Kako cete se osjecati nakon sto se ozlijedite?
5) Da li jos osjecate nagin za ozljedjivanjem?

Kada si sve odgovorio pogledaj da li ima nekog uzorka u odgovorima- razlog za rezanjem, alternative,...

Pitanja nakon SI
1) Zasto ste se rezali?
2) Sto ste upotrijebili da se ozlijedite?
3) Jeste li ocistili ranu?
4) Kako ste se osjecali tijekom rezanja?
5) Kako se sada osjecate?
6) Da li vam je rezanje pomoglo?

Mozda se ova pitanja cine naivna i glupa, ali se u knjizi navode kao ona koja psiholog pita tijekom razgovora ili, kao sto se jednoj curi dogodilo, dao joj je tablicu da upisuje sve osjecaje tijekom dana, i najvaznije, one prije, za vrijeme i nakon rezanja.