all in all
nedjelja, 26.06.2005.
Jedno
|
ne pamtim dan ... kada postala sam ti ... ne pamtiš noć ... kada postao si ja ... jedno kraj drugog ... istim korakom ... jedno kraj drugog ... ... jer ti si samo zato ti ... da vidim u tebi sve što o sebi znam ... jer ja sam samo zato ja ... da vidiš u meni sve što si bio sam ... ... pogledaj me ... kako sličim na tebe ... pogledaj se ... kako sličiš na mene ... jedno kraj drugog ... istim korakom ... jedno kraj drugog ... Meritas i ova stvar. Genijalno iskreno. Ide na repeat. |
- 15:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #
subota, 25.06.2005.
*
|
Sve je počelo s Moloko i "Time is Now"... Pozivom na večeru u riblji restoran koja je odbijena u sekundi. Nikad na prvu loptu. Moloko su i dalje svirali u glavi do nekih daljnjih susreta. Do rive i svega što se trebalo dogoditi ali ne i na određenom mjestu. Alarm i poruka. Plave oči su zasjale i shvatile... Shvatile su početak. Ovako su išle Riječi: "bit je u tome da ako nešto želiš i voliš onda se i bori za to ostvari to" koje nikad neću zaboraviti. Dijelom su krivac svemu. I danas je on u meni. Zbog jučer, danas je Moloko vokal opet odjekivao glavom. Ali ne bez razloga. |
- 23:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.06.2005.
B(ij)elo Dugme
|
Promatram ovu famu koja se razvija oko Bijelog Dugmeta. Kako postoji fenomen o siromaštvu naroda koje se očituje u sve većem sudjelovanju tog istog naroda u igrama na sreću, tako u nas postoji fenomen zaluđivanja mase. Ne, ne kažem da nema vani jednako tako događaja koji ponesu određeni broj ljudi i onih događaja koji su “in” punih tjedan dana, ali sam sigurna da nigdje na svijetu se masa ne može toliko zaglupiti kao kod nas. Probudim se; na RTL-u, HRT-u, Novoj sve bruji od Bijelog Dugmeta, puste nagradne igre, intervjui, Retro CD-i na poklon, očekivanja od koncerta, pripreme za koncert, povijest svih koncerata, povijest grupe i sva ostala čuda koja su uspjeli izmisliti. Odlučim da je najbolje ugasiti TV i upaliti radio, od 13 memoriranih radio postaja našle su se dvije koje nisu pričale o njima, čini mi se Katolički radio i Otvoreni radio i to iz razloga što ovi potonji ne puštaju domaću glazbu. Krenem čitati novine, iskaču i napadaju me pusti članci koji vrište opet o Zagrebu, dolazim na net; iskaču prognoze koncerta, vremenske prognoze, promet u gradu za vrijeme koncerta, policijska upozorenja, osiguranje... Nakon silnog tog gušenja odlučim otići prošetati u grad, šetam kraj izloga u kojem centralno mjesto zauzima crna majica sa bijelim slovima Bijelo Dugme. Čudi me da i u WC-u nisam naišla na nešto što će me zaskočiti i vrištati o njima. Srećom da je toaletni papir još uvijek bijel, a ne crn sa bijelim slovima. Pa dobro, je li više dosta?! Postoje ljudi koji to NE slušaju, kojih NIJE briga za (sad bi im navela imena, ali kako me ne zanimaju ne znam ni to) članove, NE zanimaju ih koliko dođe karta i sva ostala zaglupljujuća stanja koja se uvaljuju ljudima. Da se razumijemo, naravno da postoje ljudi koji su vapili i čekali sve te godine da napokon vide svoje idole, čuju pjesme koje su slušali u mladosti i osjete tu atmosferu, ali smatram da je toliko needucirane djece i zatupljene mladeži koja je potegla put do Zagreba zato jer je “in” biti na koncertu. Ne samo da se nisu rodili kad je dotična grupa žarila i palila nego nisu niti upoznati s njihovim pjesmama. Ali oni će prepričavati kako su bili dio mase i kako su cool. Sad je trebalo par dana prije koncerta naći i pržiti sve njihove pjesme, raspaljivati do daske i učiti napamet kako bi se ipak vidjelo da su “upućeni” i da su zapravo to htjeli doživjeti “odavno”. Rado bi im postavila pitanje što je Bijelo Dugme njima značilo prošle godine? Našlo bi se i onih koji nisu ni sigurni tko su uopće oni i iz koje grane umjetnosti (ako to smijem tako nazvati) dolaze. Sigurna sam da ne bi ni znali kako su se njihovi one-day idoli ponašali u prošlosti i kakve su izjave davali tijekom rata, kakva su im općenito stajališta u životu i na kraju krajeva, kako su nastajale njihove pjesme i što one znače. Marketinšku stranu čitavog projekta ne moram valjda obrazložavati jer oni to rade “iz ljubavi prema publici”, naravno. Sad mi paše ona “Kad se isprazni kasa, bit ćete 4 asa”. A koliko se bruji da je gospodarska situacija očajna, ljudi nemaju novca, jedva spajaju kraj s krajem, žive od 2.000 kuna za koje rintaju danju i noću i... ...pojavi se Bijelo Dugme. Odjednom se ima novca, 200 kn karte za autobus, ulaznice, majice, CD-i, smještaj, hrana, piće... A nema se novca? Pa kako sad? Pa nisu ljudi čekove pisali za ulaznice ili kupovali na kartice? Gimme a break. Prošle godine Thompson, ove Bijelo Dugme, sljedeće XY... glavno da se ide, a tko? Ma nije ni važno, glavni akteri nikada nisu ni bitni. Bitno je da si “in”. Sljedećih mjesec dana ćeš jesti kruha i piti vode, ali moraš biti “in”! "Samo gledaj u ekrane, magazine i reklame Samo kupuj, samo troši, tko ne troši taj je loši Samo troši, samo kupi, ko ne kupi taj je glupi ... Moje misli kontrolira, sve ih bira konstruira Sve šta hoće, ja ne mogu ... Ali ništa ne pomaže, osim savjest kad mi kaže Kad me laže, sve je dobro, zaboravi muke pobro Na veselje baci brigu, pa se baci u tu igru Pusti nek te masa nosi, u masovnoj si hipnozi" Treba skinuti kapu njihovom menadžeru, čovjek je obavio vraški dobar posao. Jednoga dana želim biti kao on. |
- 13:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
srijeda, 15.06.2005.
Pipls
|
Već duže vrijeme razmišljam o društvenim odnosima... slobodno mogu reći da me to poprilično zaokuplja. Mislim prvenstveno na to što neke meni drage ljude sam upoznala na totalno sulude načine, nismo stalno u kontaktu ali nas opet nešto posebno veže. Što kaže Žera “Ima nešto od srca do srca Neka tanka nit”. I onda kad se čujemo ili vidimo, osjećamo da je objema stranama neopisivo drago. Teško je to zapravo opisati. To su oni posebni ljudi u mom životu. Ne prijatelji. Oni su posebni. S nekog drugog point of view, danas, zadnji dan predavanja, okrećem se oko sebe u predavaonici i gledam sve te ljude. Onih petnaestak koji su sjedili okolo mene su ljudi s kojima sam ja svaki dan. Svaki dan. S pet ili šest ljudi sam u bliskim odnosima, povjeravamo se jedni drugima, u kontaktu smo; na kavi, tulumima, rođendanima... s tim ljudima sam isplanirala dobar dio svoga ljeta i dala im godinu dana svoga života. Kad su bili praznici tri dana, zvali su me da dođem u kafić kraj faksa da popijemo kavu jer im falim, jer nisu navikli da se ne vidimo tako “dugo”. Možda to nekome smiješno zvuči, ali meni to znači. Ne zato jer sam asocijalan tip (za mene se može reći sve, samo ne to hehe) nego zato jer su ti ljudi karakterom toliko pozitivni i nezamjenjivi da je to nezamislivo. Kad smo zajedno osjećam neki zatvoreni krug oko nas, shema – svi za jednog – jedan za sve. Znamo biti i bezobrazni jedni prema drugima, ali sve u sklopu dobre podvale, šale... Osjećam se sretno što sam okružena njima. Ponosna. Teško je danas naći osobu (da ne pričam u množini!) koji će te oduševiti svojim kvalitetama i usprkos dnevnih stotinu prilika za prevarom, laži, licemjerjem i zabadanjem noža u leđa to zaista NEnapraviti. Teži se nekim drugim pojavama i ako te ne mogu dobro iskoristiti, neću imati ništa s tobom... Strašno. Uza sve to, pomaže nam tehnologija čiji tempo svi više-manje pratimo a ona nas udaljava jedne od drugih. I onda ta ista tehnologija koja nas je udaljila, pokušava nas povezati natrag. Personaliziranje menija u mobitelu, usluge kojima bi se tražile osobe suprotnog spola, mini istraživački centri koji su pokriveni bluetooth tehnologijom kako bi se povezali ljudi sličnih sklonosti putem SMS poruka i niz bezbrojnih usluga koje pokušavaju popraviti stvar. Apsurd. Promatram tako ljude oko sebe i za većinu imam osjećaj da se druže jer ne znaju gdje bi bili za to vrijeme, zato jer im ta osoba treba kasnije za neke njihove planove, zato jer se osjećaju dužni ili pak osjećaju sažaljenje - zato jer “moraju”. Pa pitam se; zar je nama to zaista trebalo... Smatram da kad bi saznali danas da imate još samo sutra prije nego umrete, prvo bi rekli ljudima ono što osjećate. Zapravo, ja bi tako napravila. Onako od srca bi obišla većinu i rekla im ono što možda dosada nisam jer sam (sama po sebi) mislila da to telepatskim putem čitaju iz moga uma. A možda to napravim već sutra, da taj zadnji dan provedem u miru :-) |
- 20:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.06.2005.
Glavu gore
|
"Nisam ovdje da vam kazem bit ce bolje, ja o tome ne odlucujem Niti sam ovdje da vas sad upucujem Na pravi put, jer pravog puta nema, tog ste svjesni Vitalni organi ovog drustva svi su bolesni I opasni putevi danas cine se isplativi Dok god je glava gore, ponos prisutan, svi potezi su shvatljivi Nikad nikom ne trebas se opravdavat Isprike davat, prodavat spike, zajebavat Se s budalama, jer neke stvari se ne mjenjaju Odredjeni primitivizmi nikad ne jenjaju Stvori oko sebe okolinu sebi ravnu Samo sebi vjeruj najvise, preuzmi rijec glavnu" ~ Elemental (verse by Shot) - Glavu gore ~ |
- 09:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 12.06.2005.
¸
|
Od Elementala sam puno očekivala pa tako puno i dobila. Nisam ni sumnjala, da se razumijemo. U Zadru smo se nacrtali kod kume već oko 7 pm pa smo otišli do Gardena. Garden je fancy mjesto, otvoren prije godinu dana. Shema je u tome da je sve uređeno kao dnevni boravak. To je zaista garden iliti vrt u kojem su klupice sa velikim bijelim jastucima. Ima i onih malo većih ko što su trosjedi i poseban dio, kao nekakav uzdignuti prostor obložen parketom na kojem stoje ogromni tanki jastuci na kojima ljudi leže, piju koktele i gledaju zadarsku rivu. Sve je u bijelom i predvečer izgleda prilično impresivno, čemu pomaže i nekakav vodeni sustav u sredini. Prostor je prozračan i really nice izgleda. Gardena je naslijedio City Club Forum – mjesto gdje su Elementalovci nastupali. Prvo nekakva loša muzika, house za povraćanje pa neki bezlični beat kojeg čak ni MTV ne bi progurao. Sve to pratio je lik 40+, obučen u crvenu košulju i kožni sako iz doba Krista, vičući svakih nekoliko sekundi na mikrofon “MC”, “Once again” a rulja je tupavo stajala i čekala ekipu da se pojavi na stageu. Na netu je pisalo 23.00, na kartama 00.30 a počeli su mrvicu prije 01.30h. Ne zamjeram ništa samo zbog činjenice da su odradili odličan posao, ostala sam bez glasa, noge nisam osjećala... Nekih 2 sata i sitno bez ikakve pauze, čitav treći album, probrane pjesme sa drugog i one ogromnoj većini prisutnih (ali ne i meni) nepoznate stvari sa prvijenca. To što je Remi skužila da ja i kuma znamo, nagradila je posebnom zahvalom na koncertu i sviranjem iz auta kad smo mi išle prema našem autu. Poslije njih DJ je ipak imao razumijevanja i na punih pola sata se odrekao odvratne muzike i počeo puštati ono što se inače pušta, R’n’B beats :) Opet se pilo i plesalo, do jutra! Kad je svanulo, krenulo se put kolodvora na kojem su već tradicionalno najbolji sendviči u gradu. Ne trebam ni pričati kako su dobro došli nakon pustog umora i plesanja, serije gin-tonica :) Trebalo je voziti doma. Cesta srećom bez pandurije... Nešto sam uspjela i odspavati, nekih možda pola sata : ) Shvativši da za 2 sata moram na posao, nije bilo smisla da idem spavati pa sam popila kavu, otuširala se i krenula na posao. Kad tamo, bivša cura mog bivšeg. Odnosno, ona koja je došla nakon mene. Ispalo je da moramo raditi zajedno to jutro, samo što sam ja radila 6, a ona 3 sata. U životu ja s tom curom nisam prozborila niti riječi, ali bilo je glupo da radimo jučer zajedno a pravimo se da se ne poznamo. Zapravo se nikad nismo upoznale, ali znamo se. Fino smo se napričale, njega kao teme se nismo dotakle i onda je ona otišla doma. Sad mi već miriše my irish coffee, što znači - gotta go study! ;) |
- 15:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #
petak, 10.06.2005.
Sutra, danas
|
Sutra tj. danas navečer idem tu i već znam da će provod biti odličan! Isto tako se nadam da neće biti pandurije na cesti da ne bi vozačka pala :) U nadi je spas :) A treba i voziti do doma... hm... Sad na spavanac :-* |
- 01:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
nedjelja, 05.06.2005.
Š.B.B K.B.B.
|
Pitam se zašto uvijek kad imam viška vremena ili kad ne pratim predavanje a ekipa je mrtva od sinoćnjeg izlaska da bi se smijali, zašto uvijek razmišljam o propuštenim prilikama u životu. Znam da nema smisla misliti Š.B.B K.B.B ali nekako mi savjest ne da mira a da ne pomislim "e vidiš, da sam tada odlučila drugačije..." Zapravo me u svemu tome fasciniraju mogućnosti kojima bi život nastavio svoju putanju. Kad dvojim između nekih velikih odluka, uvijek mi iznad glave visi onaj oportunity cost i koliki će on u konačnici zaista biti. Kolika je cijena nečega što sam odabrala iz sasvim (očito, samo meni) normalnog razloga. Bojim se da sam osoba koja one "životne odluke" riješi u trenutku jer mi je jednostavno tako došlo ili samo u tom trenutku osjećam da je to ispravno i iako znam da postoji mogućnost pokajanja - jednako tako znam da nema nazad. Tu sam gdje jesam i jedino što mi preostaje je pjevati "Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije..." Ali poanta svega je da ni drugi puta neću pametnije nego ću onako kako mi dođe. U većini slučajeva to bude odlučeno samo da se skine s vrata. I znam da je to glupo jer jedino ja odlučujem o svome životu i svjesna sam te činjenice, ali priča se svaki puta ponavlja. Pa tako kad gledam svoj život u okvirima budućnosti, zajedno sa sadašnjim odlukama – izgleda mi teže ostvarivo i uklopivo u sadašnje i buduće okolnosti. A sve zbog moje (nepromišljene?) odluke. S neke druge strane, one sitne i može se reći nebitne stvari važem do besvijesti a ako u čistom savršenstvu sadašnjeg trenutka ili perioda od 2 godine neka sitnica iskoči - grizem se danima a noćima ne spavam. I tko je sad tu lud? Očito samo ja. Sitnice koje normalan čovjek ne bi niti primjetio...  |
- 20:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 03.06.2005.
˙
|
A vrućineee... Ljeto je zapalilo sve živo, suknjice, šlapice, naramenice, haljinice, koktelići, skuteri i dobra mjuza iz auta. Nisam se još kupala jer nikako ne mogu stići ali kad odem za nekih 10-ak dana, neću se vraćati tako brzo :) Ispiti su došli na velika vrata i kontam kako je brzo sve to prošlo, kako mi se čini da je jučer padao snijeg i da smo se smijali ispred faksa dok smo jednu curu bacili na snijeg i škakljali dok je ona vrištala i smijala se u isto vrijeme. Položila sam neki dan pismeno ispit, ali nije bilo ocjena. Pisala su samo imena nas nekoliko heroja koji su “zadovoljili” kriterije. Došla ja na usmeni, kako to obično biva, ispred vrata masovna histerija, ja totalno cool ušla među prvima s idejom “šta bude – bit će”... Profa sva skockana, jedina u predavaonici sa hrpom papira i ja sjedam isprdd nje. Imala sam neki čudan feeling, ni sama ne znam zašto. Nije trema, nije panika nego nešto NLO-ovski. Profa: Kolegice, vaš pismeni je bez greške. Ja: Dobro. Pretpostavljala sam (prizvuk bahatosti, nisam baš pretpostavljala) Profa: Mislim da nema potrebe za usmenim ispitom, izašli ste na predrok, dobili 5, bili ste na većini vježbi i predavanja. Ja: Dobro. Profa: Ne trebate mi više dolaziti na predavanja i vježbe, odradili ste svoje. Ja: Ajde bar nešto. Profa: Samo mi nemojte zakasniti na upis ocjene, onda ćete morati čekati sljedeći rok da vam upišem ocjenu. Ja: Ma neću, bez brige. Doviđenja. I tako zbrojih ja prvu peticu ove godine. Sad ide hrpetina ispita za kojih i nemam neki veliki plan, ali jedini plan koji imam je onaj da neću učiti čitavo ljeto. Niti pola nemam u planu. Danas sam na kavi pričala sa ekipom i napravili smo plan gdje i kada ćemo ići ovo ljeto. Nekakav okvirni. Imamo u planu nekoliko obližnjih otoka, Split, Novalju. Smještaj smo već dogovorili (svi negdje imaju svoju vikendicu ili kuću), pare smo zaradili, još nešto ispita da riješimo odn. damo uvjet i onda mirne duše divljati čitavo ljeto. Odvojila sam malo vremena i išla potražiti nekakve šlapice, japankice, “isusovke”, nanulice ili bilo što na tu temu. Da skratim priču – nema. Nakon čitavog grada i zagledanja u svaki dućan, ništa nisam našla po svom ukusu... Ono što mi je zapelo za oko je 550,00 kn a toliko novca za šlapice ipak nedam! Pa nisu baletanke ili cipele pa da bacim malo bogatstvo na njih! Do nekakvih 300 kn bi i bila spremna platiti. Kao zadnja nada ostao mi shopping centar na ulazu u grad i kad sam išla, već sam bila pomirena sa činjenicom da ni tamo neću ništa naći, but I was wrong. Izbora ko u priči, i od 10-ak potencijalnih modela jedne su mi ipak bile no.1. Pitam broj, ima (ugodnog li iznenađenja!). Vidim cijenu – 375,00 kn. I gledam onda ponovno kako mi stoje na nozi kad uleti mi prodavačica “imamo popust, to je stara cijena, sada su 149,00 kn”!!! Yippy! Napokon nešto dobro danas. Nakon njih uletio je sladoled od lješnjaka i nečeg zelenog pa sam kao Brum zadovoljno krenula doma. Samanthice, i tebi želim ovakvu kupnju! : ) Pozdrafcek Pozdrafski ;) |
- 18:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ponajprije mjesto gdje se odmaram, iznosim svoja mišljenja, razmišljanja, dileme i kratak osvrt na sve što se provrti ispred mojih očiju toga dana :) Kaže moja prija: "Svašta-nešto" :) Statistiku sam voljela u srednjoj: Free Website Counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||