Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/allinall

Marketing

B(ij)elo Dugme

Promatram ovu famu koja se razvija oko Bijelog Dugmeta. Kako postoji fenomen o siromaštvu naroda koje se očituje u sve većem sudjelovanju tog istog naroda u igrama na sreću, tako u nas postoji fenomen zaluđivanja mase. Ne, ne kažem da nema vani jednako tako događaja koji ponesu određeni broj ljudi i onih događaja koji su “in” punih tjedan dana, ali sam sigurna da nigdje na svijetu se masa ne može toliko zaglupiti kao kod nas.

Probudim se; na RTL-u, HRT-u, Novoj sve bruji od Bijelog Dugmeta, puste nagradne igre, intervjui, Retro CD-i na poklon, očekivanja od koncerta, pripreme za koncert, povijest svih koncerata, povijest grupe i sva ostala čuda koja su uspjeli izmisliti. Odlučim da je najbolje ugasiti TV i upaliti radio, od 13 memoriranih radio postaja našle su se dvije koje nisu pričale o njima, čini mi se Katolički radio i Otvoreni radio i to iz razloga što ovi potonji ne puštaju domaću glazbu. Krenem čitati novine, iskaču i napadaju me pusti članci koji vrište opet o Zagrebu, dolazim na net; iskaču prognoze koncerta, vremenske prognoze, promet u gradu za vrijeme koncerta, policijska upozorenja, osiguranje... Nakon silnog tog gušenja odlučim otići prošetati u grad, šetam kraj izloga u kojem centralno mjesto zauzima crna majica sa bijelim slovima Bijelo Dugme. Čudi me da i u WC-u nisam naišla na nešto što će me zaskočiti i vrištati o njima. Srećom da je toaletni papir još uvijek bijel, a ne crn sa bijelim slovima.

Pa dobro, je li više dosta?! Postoje ljudi koji to NE slušaju, kojih NIJE briga za (sad bi im navela imena, ali kako me ne zanimaju ne znam ni to) članove, NE zanimaju ih koliko dođe karta i sva ostala zaglupljujuća stanja koja se uvaljuju ljudima.

Da se razumijemo, naravno da postoje ljudi koji su vapili i čekali sve te godine da napokon vide svoje idole, čuju pjesme koje su slušali u mladosti i osjete tu atmosferu, ali smatram da je toliko needucirane djece i zatupljene mladeži koja je potegla put do Zagreba zato jer je “in” biti na koncertu. Ne samo da se nisu rodili kad je dotična grupa žarila i palila nego nisu niti upoznati s njihovim pjesmama. Ali oni će prepričavati kako su bili dio mase i kako su cool. Sad je trebalo par dana prije koncerta naći i pržiti sve njihove pjesme, raspaljivati do daske i učiti napamet kako bi se ipak vidjelo da su “upućeni” i da su zapravo to htjeli doživjeti “odavno”.
Rado bi im postavila pitanje što je Bijelo Dugme njima značilo prošle godine? Našlo bi se i onih koji nisu ni sigurni tko su uopće oni i iz koje grane umjetnosti (ako to smijem tako nazvati) dolaze. Sigurna sam da ne bi ni znali kako su se njihovi one-day idoli ponašali u prošlosti i kakve su izjave davali tijekom rata, kakva su im općenito stajališta u životu i na kraju krajeva, kako su nastajale njihove pjesme i što one znače.
Marketinšku stranu čitavog projekta ne moram valjda obrazložavati jer oni to rade “iz ljubavi prema publici”, naravno. Sad mi paše ona “Kad se isprazni kasa, bit ćete 4 asa”.

A koliko se bruji da je gospodarska situacija očajna, ljudi nemaju novca, jedva spajaju kraj s krajem, žive od 2.000 kuna za koje rintaju danju i noću i...

...pojavi se Bijelo Dugme. Odjednom se ima novca, 200 kn karte za autobus, ulaznice, majice, CD-i, smještaj, hrana, piće...
A nema se novca? Pa kako sad? Pa nisu ljudi čekove pisali za ulaznice ili kupovali na kartice? Gimme a break.
Prošle godine Thompson, ove Bijelo Dugme, sljedeće XY... glavno da se ide, a tko? Ma nije ni važno, glavni akteri nikada nisu ni bitni. Bitno je da si “in”. Sljedećih mjesec dana ćeš jesti kruha i piti vode, ali moraš biti “in”!

"Samo gledaj u ekrane, magazine i reklame
Samo kupuj, samo troši, tko ne troši taj je loši
Samo troši, samo kupi, ko ne kupi taj je glupi
...
Moje misli kontrolira, sve ih bira konstruira
Sve šta hoće, ja ne mogu
...
Ali ništa ne pomaže, osim savjest kad mi kaže
Kad me laže, sve je dobro, zaboravi muke pobro
Na veselje baci brigu, pa se baci u tu igru
Pusti nek te masa nosi, u masovnoj si hipnozi
"


Treba skinuti kapu njihovom menadžeru, čovjek je obavio vraški dobar posao. Jednoga dana želim biti kao on.





Post je objavljen 23.06.2005. u 13:23 sati.