all in all
srijeda, 15.06.2005.
Pipls
|
Već duže vrijeme razmišljam o društvenim odnosima... slobodno mogu reći da me to poprilično zaokuplja. Mislim prvenstveno na to što neke meni drage ljude sam upoznala na totalno sulude načine, nismo stalno u kontaktu ali nas opet nešto posebno veže. Što kaže Žera “Ima nešto od srca do srca Neka tanka nit”. I onda kad se čujemo ili vidimo, osjećamo da je objema stranama neopisivo drago. Teško je to zapravo opisati. To su oni posebni ljudi u mom životu. Ne prijatelji. Oni su posebni. S nekog drugog point of view, danas, zadnji dan predavanja, okrećem se oko sebe u predavaonici i gledam sve te ljude. Onih petnaestak koji su sjedili okolo mene su ljudi s kojima sam ja svaki dan. Svaki dan. S pet ili šest ljudi sam u bliskim odnosima, povjeravamo se jedni drugima, u kontaktu smo; na kavi, tulumima, rođendanima... s tim ljudima sam isplanirala dobar dio svoga ljeta i dala im godinu dana svoga života. Kad su bili praznici tri dana, zvali su me da dođem u kafić kraj faksa da popijemo kavu jer im falim, jer nisu navikli da se ne vidimo tako “dugo”. Možda to nekome smiješno zvuči, ali meni to znači. Ne zato jer sam asocijalan tip (za mene se može reći sve, samo ne to hehe) nego zato jer su ti ljudi karakterom toliko pozitivni i nezamjenjivi da je to nezamislivo. Kad smo zajedno osjećam neki zatvoreni krug oko nas, shema – svi za jednog – jedan za sve. Znamo biti i bezobrazni jedni prema drugima, ali sve u sklopu dobre podvale, šale... Osjećam se sretno što sam okružena njima. Ponosna. Teško je danas naći osobu (da ne pričam u množini!) koji će te oduševiti svojim kvalitetama i usprkos dnevnih stotinu prilika za prevarom, laži, licemjerjem i zabadanjem noža u leđa to zaista NEnapraviti. Teži se nekim drugim pojavama i ako te ne mogu dobro iskoristiti, neću imati ništa s tobom... Strašno. Uza sve to, pomaže nam tehnologija čiji tempo svi više-manje pratimo a ona nas udaljava jedne od drugih. I onda ta ista tehnologija koja nas je udaljila, pokušava nas povezati natrag. Personaliziranje menija u mobitelu, usluge kojima bi se tražile osobe suprotnog spola, mini istraživački centri koji su pokriveni bluetooth tehnologijom kako bi se povezali ljudi sličnih sklonosti putem SMS poruka i niz bezbrojnih usluga koje pokušavaju popraviti stvar. Apsurd. Promatram tako ljude oko sebe i za većinu imam osjećaj da se druže jer ne znaju gdje bi bili za to vrijeme, zato jer im ta osoba treba kasnije za neke njihove planove, zato jer se osjećaju dužni ili pak osjećaju sažaljenje - zato jer “moraju”. Pa pitam se; zar je nama to zaista trebalo... Smatram da kad bi saznali danas da imate još samo sutra prije nego umrete, prvo bi rekli ljudima ono što osjećate. Zapravo, ja bi tako napravila. Onako od srca bi obišla većinu i rekla im ono što možda dosada nisam jer sam (sama po sebi) mislila da to telepatskim putem čitaju iz moga uma. A možda to napravim već sutra, da taj zadnji dan provedem u miru :-) |
- 20:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ponajprije mjesto gdje se odmaram, iznosim svoja mišljenja, razmišljanja, dileme i kratak osvrt na sve što se provrti ispred mojih očiju toga dana :) Kaže moja prija: "Svašta-nešto" :) Statistiku sam voljela u srednjoj: Free Website Counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||