| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
Alkion
Nadam se da sam pogodio?
- 15:50 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (32) -
Isprintaj -
#
|
misao, let, kamen, vatra, jastuk… Eh, kojotice! Mogao bih o jastuku na kom je njena usnula glava i razasuta kosa… O jastuku kao jedinom pravom svjedoku mojih nedosanjanih snova i neispričanih misli… Mogao bih o vatri ljubavi u mom srcu… O vatri razigrane mladosti i želje za vječnim plamenom u srcu… Mogao bih o kamenu kao simbolu sigurne i neokaljane ljubavi… O kamenu u srcu ubojica nečijeg djetinjstva… Mogao bih o misli koja nema granica… O misli koja rađa novu, ljepšu, plemenitiju sebe samu – malu misao razigrane duše… Mogao bih o letu… O letu?…  A, ne, o letu još ne bih mogao, i neću… I zato: Nekada su to bile zadane teme, a danas su to riječi u nizu. Kako shvatih, treba nekoliko riječi (eno ih na početku posta) smjestiti u smislenu priču, poput žubora bistrog gorskog potoka. Možda ovako: Dolje negdje u srcu zemlje vječna vatra je svojom snagom iznjedrila svoju suprotnost. Svoju smrt. Vodu. A potok bistri žubori veseljem i zaigranošću djeteta kupa svaki kamen, raste i svoju dolinu traži. I da li zna priču pravu? Da li zna da orao svoj let njemu poklanja dok svoj lik u bistroj vodi zrcali? A možda zna potok mali priče nama nepoznate? Zna priče, taj potok mali, dok misao svoju na jastuk od kamena nježno polaže i zasluženi mir traži… |
Jesmo li sami?
- 20:23 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (39) -
Isprintaj -
#
 Kad me uhvati ovo nedefinirano raspoloženje smirenje često nalazim u razmišljanju o letenju. Tja, a o čemu bih drugo, baš se pitam? Trenutno mi se po mojim malim sivim stanicama motaju razmišljanja o visinskim letovima. Za starog «gašu» to je bio svaki let preko šest tisuća metara. Naime, G-2 nije imao presurizaciju kabine (pilotska kabina nije bila hermetizirana i pod pritiskom, već je bila pod pritiskom okolnog zraka). Ne, nije tema posta pilotska kabina «gaše». Ovo sam ubacio samo kao pojašnjenje zašto je relativno mala visina smatrana visinskim letom. Tijekom obuke pitomaca za visinske letove planirana visina je ipak bila malo veća - osam tisuća metara. Kako je plafon leta za ovaj tip zrakoplova oko 12 tisuća metara (više ili manje stotinjak metara, ovisno o starosti motora), uvijek smo, u planiranih sat vremena leta, pokušavali doseći maksimalnu moguću visinu koju je zrakoplov mogao postići. Iako nisam vjernik, čini mi se da sam se za svaki ovaj let u sebi molio za vedro vrijeme i maksimalnu vidljivost. Zvuči nevjerojatno, ali vidik s ovih visina je bio fantastičan i činilo se neograničen. Alpe su bile na dohvat ruke, a talijanski Apenini i talijanska obala su tu negdje dole, baš ispod mene. Za burnog vremena mogla se, negdje daleko u sivilu, uočiti i Španjolska. Evo, opet sam odlutao od onoga što sam htio napisati. A htio sam, u par riječi, reći kako me je uvijek, ali baš uvijek, pri prelasku šest tisuća metara hvatao vrlo intenzivan osjećaj samoće. Odjednom sam se osjećao kao jedina osoba na svijetu, kao da je sve oko mene prestalo postojati. Takav osjećaj nije mogao ublažiti niti glas kontrole leta u slušalicama, ni spoznaja da ispred mene, u prednjoj kabini, sjedi pitomac ili neki drugi pilot… I uvijek sam bio iznenađen kako me ta samoća ne smeta, ne plaši… Baš me zanima kako se osjećaju astronauti u svojim misijama tamo negdje gore gdje je samoća puno glasnija? I, da ne zaboravim, s tih visina zemlja je daleko, tamo dole i samo je u sivim nijansama – nema boja. A nebo? Nebo je tamno, tamno plavo, još samo malo i bit će crno… |
Sapunica...?
- 20:20 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (42) -
Isprintaj -
#
Trenutno sam ovakvog pogleda: i ovakvih želja:  |
Tu gdje jesam...
- 12:20 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (47) -
Isprintaj -
#
 Baš kad pomisliš: eto, ovaj puta neće, onaj ludi Murphy, naravno čeka u zasjedi i bezobrazno dokazuje snagu svog umijeća. Zašto? Nije li proljeće doba kad se sve budi, cvjeta, raste, buja? Naravno da jeste. Nije li to dovoljan razlog da se svatko od nas osjeti probuđenim, veselim, radosnim i razdraganim? Naravno da jeste. Zašto se onda u meni budi ovakav nemir, ovakvo nezadovoljstvo sobom i cjelokupnim okruženjem? Odakle izvire sva ta nostalgija za nečim nejasnim, nedohvatljivim, dalekim, istovremeno prošlim i budućim… ? Tu gdje jesam, e baš tu ne želim biti i ne osjećam se ugodno… znam i osjećam to… Sive stanice kažu: Pa? Promjeni, idi, ne drži te ništa i nitko… Kamo? Zašto? I tamo će mi biti isto u ovo doba godine. I tamo ću biti istog, ludog raspoloženja, i tamo ću htjeti biti negdje…negdje… Znam, znam… Proći će kao i svake godine kad olista šuma, kad ocvate cvijeće…i kad plod na grani … Update: za Kvadricu, nija dobra fotka kao tvoja, al' i mi fotku za trku imamo...  |
Dan D
- 18:32 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (24) -
Isprintaj -
#
 Svim damama i dragim posjetiteljicama ovih stranica virtualni zagrljaj i cvijet po želji... |
