Marketing
Nadam se da sam pogodio?
misao, let, kamen, vatra, jastuk…
Eh, kojotice!
Mogao bih o jastuku na kom je njena usnula glava i razasuta kosa…
O jastuku kao jedinom pravom svjedoku mojih nedosanjanih snova i neispričanih misli…
Mogao bih o vatri ljubavi u mom srcu…
O vatri razigrane mladosti i želje za vječnim plamenom u srcu…
Mogao bih o kamenu kao simbolu sigurne i neokaljane ljubavi…
O kamenu u srcu ubojica nečijeg djetinjstva…
Mogao bih o misli koja nema granica…
O misli koja rađa novu, ljepšu, plemenitiju sebe samu – malu misao razigrane duše…
Mogao bih o letu…
O letu?…
A, ne, o letu još ne bih mogao, i neću…
I zato:
Nekada su to bile zadane teme, a danas su to riječi u nizu. Kako shvatih, treba nekoliko riječi (eno ih na početku posta) smjestiti u smislenu priču, poput žubora bistrog gorskog potoka. Možda ovako:
Dolje negdje u srcu zemlje vječna vatra je svojom snagom iznjedrila svoju suprotnost. Svoju smrt. Vodu.
A potok bistri žubori veseljem i zaigranošću djeteta kupa svaki kamen, raste i svoju dolinu traži.
I da li zna priču pravu? Da li zna da orao svoj let njemu poklanja dok svoj lik u bistroj vodi zrcali?
A možda zna potok mali priče nama nepoznate? Zna priče, taj potok mali, dok misao svoju na jastuk od kamena nježno polaže i zasluženi mir traži…
Post je objavljen 27.03.2007. u 15:50 sati.