| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
Alkion
Ljepotica i zvijer
- 19:56 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (65) -
Isprintaj -
#
|
On: klošar, grubijan, zvijer u ljudskom obliku, šaka brža od mozga… Ona: princeza, dobra mamina kći, nježnost u izvornom obliku… Kad to tako postoji, traje i nepromijenjeno nestane, priča bi jednostavno završila kao u bajci: živjeli su sretno do kraja života i nikada se nisu sreli. Ali, vidite, sreli su se. Ona nježna i krhka poput mladog drveta na vjetru, a on išaran ožiljcima iz borbi za postojanje i opstanak. Ona nepromijenjena, obavijena aureolom ljubavi, blista i eksplodira blještavom srećom… On pretvoren iz lava u janje, okupan ljubavlju postaje oličenje dobrote, iz postojanog buntovnika bez razloga postaje oličenje dobrote s razlogom… Česta slika zar ne? I opet: živjeli su zajedno, sretno i zaljubljeno do kraja života… Psihologija kaže da je karakter kategorija ljudskog ponašanja koja se formira od treće – četvrte do dvadeset i neke godine, te da je nakon toga nepromjenljiv i vrlo postojan. Sad se ja pitam: je li ljubav tako snažna da može i ovu, skoro, nepromjenljivu kategoriju podrediti sebi? I kako to da su mi poznati slučajevi da se muškarac mijenja iz zvijeri u janje (iz žabe u princa u bajkama), a nije mi poznat obratan slučaj? Čini se da su pripadnice ženskog spola ne samo složenija bića već i bića s čvršćim, jačim i sugestivnijim karakterom. Kako i zašto muški karakter nema tu postojanost? Znam, znam… Žene su fizički složenije, bolje vide u magli, otpornije na stres, opreznije, bolji vozači (ili barem sigurniji)…Zašto onda ne vladaju svijetom? Ili…? Vladaju… samo nas drže u iluziji … ? |
Miris slobode
- 21:19 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (34) -
Isprintaj -
#
|
Pokušavam dokučiti što se to dešava? Prolazim kroz park i svakih nekoliko metara čitam upozorenja: Zabranjeno gaziti travu, zabranjeno puštati ljubimce bez kontrole… Vozim auto: zabranjeno skretanje, zabranjen smjer, ograničena brzina, ograničeno parkiranje, zabranjeno zaustavljanje... Igraju se djeca u parku. Ima li divnijeg prizora ljudskom oku? Ta razdraganost, ta veselost i bezbrižnost, ta sloboda kretanja i misli… Sjećate se svojih srednjoškolskih dana, one mladenačke razuzdanosti, onih početničkih i nespretnih pokušaja flerta, onog ispitivanja granica do kojih se smije i može ići? Sjećam se kad nam je bilo dovoljno pogledati se, spakirati ruksake i vreće na leđa i pješke, busom, vlakom krenuti u nepoznato, spavati negdje uz cestu, šumarku, poljani, usputnoj staji na sijenu… Sjećam se… Zabranjeno je… A htio bih: Bosim nogama gaziti travu koju je netom prije umio ljetni pljusak, Trčati zajedno s ljubimcem i da se svi uokolo razdragano vesele i smiju glupostima koje radimo bez da netko vrišti kako i mene i ljubimca treba zatvoriti, Veseliti se i igrati zajedno s djecom u parku, a da me pritom ne proglase pedofilom, jer ja sam u duši još uvijek dijete, Zaljubiti se poput srednjoškolca, šepuriti se snagom, ljepotom i nepobjedivošću mladosti, potući se radi cure iza škole i nakon toga uz gitaru i pjesmu biti liječen od te iste cure poljupcima, Udvarati lijepoj ženi, a da me se ne optuži za seksizam ili buling, Otići u najudaljenije krajeve zemlje bez straha… Čini li se to meni ili je sloboda nekada imala drugačiji miris? |
Moj ugao
- 22:42 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (46) -
Isprintaj -
#
 Nekada davno, ne sjećam se kada, iz meni neznanih razloga stvorio sam se, ili točnije, zasvijetlio sam punim sjajem u mraku duboke i mračne praznine. Nisam znao točno gdje je to, gdje je taj prazni, hladni i mračni prostor. Nisam znao niti da sam jedan od sedmoro braće koji su, kako spoznah milionima godina kasnije, zasijali istim sjajem, istog trenutka. Prvo čega je moje postojanje bilo svjesno bila je nevjerojatna, hladna i mračna praznina i tako bolna samoća. Ta mračna praznina je bila posuta dalekim, treperavim i interesantno sjajnim iskricama. Sjećam se da sam se vrlo dugo zabavljao pokušajima da ih prebrojim. Ne pitajte me kako sam uopće znao brojati. Jednostavno sam to, a i mnogo toga imao u svom postojanju. Mislim da su to postojanje negdje nazvali sjećanje. Najčudnije od svega, ustanovio sam vrlo brzo da mi hladna, duboka praznina nimalo ne smeta da svojim sjećanjem dopirem i u najudaljenije njene krajeve, da osjećam i najmanje vibracije i najsitnije promjene u toj praznini. Huuu! Kako je ta praznina bila živa, promjenljiva, brza, iznenađujuća, nadasve hladna i crna ali na momente eksplozivno vatrena i topla do neizdrživosti. Još uvijek mi nije jasno kako i zašto sve to, svu tu gomilu informacija primam, upijam… Osobito sam bio osjetljiv na vibracije koje su dolazile s neke male svjetlo-plave loptice toliko blizu isto tako male iskrice od čijeg svjetla se skoro i nije vidjela. Svaki puta kada se na toj dalekoj loptici nešto događalo činilo mi se da se moj sjaj pojačava… …Vidiš, tamo gore onu skupinu zvijezda? Izgleda poput malenih kolica, znaš onih u kojima si ti nekada vozio tvog medu. E, to zviježđe se zove Vlašići. Najzanimljivije je, ako ih želiš dobro uočiti trebaš ih gledati krajem oka a ne direktno u njih. Vidiš onu najsjajniju, onu što veselo i treperavo, zapravo, iskričavo svijetli? Da? To ti je… Dodatak: ... Da? To ti je... Naravno to je Alkion najsjajnija zvijezda u grupi Plejade (Vlašići). |
Volim te - ???
- 20:57 -
Da ne dođe do prijatelj drag... (38) -
Isprintaj -
#
|
Volim te! Zašto ove dvije riječi, koje svi želimo čuti, same nisu dovoljne? Ove dvije riječi za koje kažu da otvaraju i najsloženije katance, probijaju najtvrđe zidove, premošćuju nepremostivo uzele su sebi pravo da se malo poigraju mojim sivim stanicama. Nisu li ove riječi i njihovo značenje malo precijenjeni? Imaju li one u sebi i neki prizvuk praznine? Veliki pjesnici, književnici, literate nadobudno naslove svoje pjesme ovim riječima ili ih natovare na pleća svojih likova i gle, odjednom nije dosta samo reći ili napisati jednostavno: Volim te. Ne! Valjda i njima to zvuči prazno i onda se na dugo i na široko bace na pojašnjavanja, kovanja u zvijezde, prosipanja biserja, svitanja zore, zalaska sunca, treptaja uzbuđenog srca, drhtavih dodira… Odjednom, tako moćna i magična riječ vapi za doradom, za pojašnjenjima, za dodacima. A koliko je tek filmova snimljeno, koliko je režisera i glumaca potrošilo sebe u posvemašnjem trudu da nam kroz ove dvije riječi izmame uzdahe i suze? Pitam se kako se i zašto pojavila ta nevjerojatna potreba pojašnjavanja nečega što je već u samoj osnovi potpuno jasno? Volim te! Znači li to da se značaj ovih riječi može stupnjevati i mjeriti? Kako se to onda voli za dvjesto grama ili za tisuću kilograma, za pet milimetara ili dvije svjetlosne godine? Ili je sama ljubav izgubila svoj smisao i značaj i pojašnjavanjem ovih riječi pokušavamo zavarati sebe, opravdati neke druge potrebe… |