Pokušavam dokučiti što se to dešava?
Prolazim kroz park i svakih nekoliko metara čitam upozorenja: Zabranjeno gaziti travu, zabranjeno puštati ljubimce bez kontrole…
Vozim auto: zabranjeno skretanje, zabranjen smjer, ograničena brzina, ograničeno parkiranje, zabranjeno zaustavljanje...
Igraju se djeca u parku. Ima li divnijeg prizora ljudskom oku? Ta razdraganost, ta veselost i bezbrižnost, ta sloboda kretanja i misli…
Sjećate se svojih srednjoškolskih dana, one mladenačke razuzdanosti, onih početničkih i nespretnih pokušaja flerta, onog ispitivanja granica do kojih se smije i može ići?
Sjećam se kad nam je bilo dovoljno pogledati se, spakirati ruksake i vreće na leđa i pješke, busom, vlakom krenuti u nepoznato, spavati negdje uz cestu, šumarku, poljani, usputnoj staji na sijenu…
Sjećam se…
Zabranjeno je…
A htio bih:
Bosim nogama gaziti travu koju je netom prije umio ljetni pljusak,
Trčati zajedno s ljubimcem i da se svi uokolo razdragano vesele i smiju glupostima koje radimo bez da netko vrišti kako i mene i ljubimca treba zatvoriti,
Veseliti se i igrati zajedno s djecom u parku, a da me pritom ne proglase pedofilom, jer ja sam u duši još uvijek dijete,
Zaljubiti se poput srednjoškolca, šepuriti se snagom, ljepotom i nepobjedivošću mladosti, potući se radi cure iza škole i nakon toga uz gitaru i pjesmu biti liječen od te iste cure poljupcima,
Udvarati lijepoj ženi, a da me se ne optuži za seksizam ili buling,
Otići u najudaljenije krajeve zemlje bez straha…
Čini li se to meni ili je sloboda nekada imala drugačiji miris?
Post je objavljen 11.02.2007. u 21:19 sati.